Između novinarske etike i lokalne politike: Kad ministar zahtijeva da se snimi bager



Piše: Sanela Kapetanović

Moje prvo duboko profesionalno razočarenje dogodilo se na samom početku karijere. Počela sam raditi praksu na lokalnoj televiziji kao apsolventica žurnalistike i već tokom prve godine prakse, pa onda pripravničkog staža, u jednoj od diskusija oko objavljivanja informacija od javnog interesa mnogo iskusnija kolegica rekla je, kao rezime vlastitog stava, o odgovornosti izvještavanja: „Veži konja đe ti aga kaže“. U narednim godinama bit će još takvih mantri koje se nerijetko koriste kao ultimativni argument, ili prostim novinarskim rječnikom – ucjena ili subliminalna prijetnja.

Istovremeno, ništa bolje od te rečenice ne demistificira poziciju u kojoj se nalaze lokalni mediji u bh. društvu.

Bizarne zloupotrebe javnog novca

Opseg problema s kojima se suočavaju novinari i urednici lokalnih medija prevazilazi okvire od nekoliko kartica, stoga ovaj tekst može poslužiti kao vapaj naučnoj i strukovnoj zajednici za akademsku i stručnu intervenciju u ovoj oblasti medijskog djelovanja. Pojedinci, novinari i urednici koji su prinuđeni vlastiti profesionalni integritet štititi povremeno i u najužem okruženju redakcije, deska i medijske kuće bit će subjekt ovog teksta, budući da su „neprilagođeni” profesionalci najizloženiji u sučeljavanju profesije i lokalističke propagande.

Ideja finansiranja javnih medija – javnim novcem podrazumijeva u teoriji profesionalizam i neovisnost od oglašivača, političkog establišmenta i drugih interesnih sfera društva koji bi, u ime vlastitih interesa, mogli zanemariti interes javnosti. U praksi je ta ideja pretvorena u vlastiti antagonizam, javni novac se definira kao izborni plijen, svojina vladajuće politike, a interes javnosti kao interes političkog establišmenta koji potpisuje raspodjelu entitetskih, kantonalnih i općinskih budžeta. Kad je medijsko preduzeće prinuđeno da posluje prema interesnim prioritetima vladajuće politike, jasno je da interes javnosti postaje opšte mjesto o kojem se mnogo govori jer suštinski ne postoji.

Otežavajuća okolnost je procedura političkih imenovanja na menadžerske pozicije lokalnih medija, što strukturalno guši načela profesije u svim sferama medijskog djelovanja. Lični interesi potiskuju javni, a najveća opasnost skrivena je upravo u uigravanju interesnih sfera i oblikovanju povoljne klime da se cijeli javni medij transformira u PR agenciju. Tako političari imenuju upravljačke strukture koje, zauzvrat, kreiraju „adekvatnu“ i „prihvatljivu“ programsku agendu javnog medija. Taj međuzavisni odnos u najtežu poziciju stavlja pojedince koji drže do profesionalnog i etičkog integriteta, jer u procesu od prijedloga do realizacije novinarska priča, sasvim prirodno, prolazi put od selekcije na programskom kolegiju, preko uredničkog monitoringa do novinarske realizacije i emitiranja.

Ono što se u ovoj postavci stvari uzima kao premisa je neupitna profesionalna i etička odgovornost svih sudionika u procesu, sa opsegom odgovornosti proporcionalnim hijerarhijskoj poziciji.

Dakle, ako je pogrešna premisa, pogrešan je i zaključak, što praksa i iskustva novinara lokalnih medija često potvrđuju. Novinari lokalnih medija veoma često se susreću sa direktnim pokušajima političara ili predstavnika lokalnih vlasti da interveniraju u sadržaj i način izvještavanja, da sugeriraju sugovornike prilikom praćenja različitih događaja, pa čak i da problematiziraju pitanja koja im se postavljaju. Nerijetko se događalo da dnevni urednik, šef redakcije ili upravljačke strukture budu telefonski obaviještene o situaciji s terena prije nego se novinar vrati u redakciju. Dešavale su se i situacije da političari ili predstavnici vlasti direktno prijete novinaru kako će nazvati urednika ili direktora, što su često i činili. Takva iskustva, iako veoma prisutna u lokalnim medijima, nažalost, rijetko su predmet javnog problematiziranja ili zvaničnih prijava. Jedan takav primjer navodim u nastavku.

Novinarka TVSA dolazi na posao u dežuru. To je smjena u kojoj se prate vanredni događaji i oni organizirani u popodnevnim satima. Toga dana u samo sat vremena razmaka dva su događaja koja treba pratiti. Prvi je potpisivanje ugovora između sindikata i premijera, a sat nakon toga događaj u Zemaljskom muzeju. U zgradi Vlade Kantona Sarajevo, desetak novinarskih ekipa čekaju početak. Premijer i ministri kasne, nisu u zgradi. Doći će za pola sata, najavljuju iz Press službe. Imali su sastanak u jednoj od općina van grada. Novinari pomalo negoduju. Čekaju već pola sata.

„Počinjemo za koji minut“, smiruje prigovore osoba iz Press službe, dok prilazi novinarki TVSA. Zamoli je da porazgovaraju nasamo. Ministar saobraćaja je zvao i rekao da sutra počinju radovi na Prvoj transverzali, sad se on upravo vraća iz te općine s premijerom, vidio je da je bager već dovezen, pa ju je nazvao i zahtijeva da se to snimi. Novinarka nelagodu prikriva humorom i kaže kako je zahtjev iznenađuje, jer na dispoziciji u redakciji nije vidjela da je ministar današnji dnevni urednik. Dodaje na to da dijeli rezignaciju ostalih kolega jer joj je kašnjenje ovog događaja ugrozilo naredno snimanje. Osoba iz press službe Vlade kao da ne sluša i nastavlja kako je ministar rekao da mu nisu važni ostali novinari, ali Kantonalna televizija mora zabilježiti kamerom da je bager već tamo i najaviti sutrašnji početak radova. Novinarka se zahvali na informaciji i pridruži se ponovo kolegama.

Sat i po kasnije, ulazi u Desk bez snimaka bagera i bez snimljenog događaja iz kulture (koja ni ne dobije šansu pored dnevne politike), i obavještava urednika o neugodnosti koju je doživjela.

„Znam, zvali su i ovdje i rekli da si bila nepristojna”, odgovara urednik. Ministrov mandat je završen prije početka radova na transverzali.

Nerazumijevanje i neuvažavanje specifikuma novinarske profesije i imperativa poput istine, javnog interesa i korektivne prirode možda se najjasnije vidi upravo iz odnosa lokalnih vlasti spram lokalnih medija. Posebno je to izraženo u slučajevima raznovrsnih ugovora o praćenju aktivnosti lokalnih zajednica u kojima, primjerice, općine izdvajaju određena finansijska sredstva, a medij je zauzvrat dužan pratiti aktivnosti rukovodećih struktura lokalne zajednice. Iako je po prirodi primarna djelatnost lokalnog medija izvještavanje o lokalnim zajednicama, njihovom razvoju, problemima, izazovima, projektima, ugovorom se formalizira taj odnos, a u praksi dovodi do najbizarnijih zloupotreba javnog novca. Televizija koja je osnivačkim aktom usmjerena na lokalne teme dodatno se finansira ponovo javnim novcem sa nižeg nivoa vlasti kako bi detaljnije pratila aktivnosti pojedinačne lokalne zajednice. Ono što strada u ovom tržišnom procesu je upravo javnost kojoj od prava na duplo plaćenu informaciju ostaje samo promocija aktivnosti lokalnih vlasti, plaćena novcem građana. Budući da je riječ o promoviranju javnih institucija, na takvim sadržajima najčešće ne stoji ni naznaka da su plaćeni.

Brojni su primjeri zvaničnih poziva upućenih lokalnim medijima s namjerom da se proprate dnevne aktivnosti, primjerice načelnika općina, poput pozdravnog govora učenicima na početku školske godine, podjele paketića, obilaska radova na određenim lokacijama, svečanog predstavljana novih kontejnera, do najbizarnijih primjera da se novinarska ekipa poziva da zabilježi kako načelnik općine obilazi radove na čišćenju korita Miljacke, što finansira i realizira Gradska uprava. Dakle, ovo je važno napisati malo jasnije.

Gradska uprava organizirala je čišćenje korita Miljacke kroz četiri gradske općine. Iz jedne od njih stiže poziv da televizijska ekipa u datom terminu izađe na teren i zabilježi kako načelnik obilazi radove. I to se zaista dogodi. Najgore je, da to nije najgore. Urednica sugerira novinarki da snimi stand up i na taj način „oplemeni priču”, budući da je prizor bagera koji čiste korito rijeke sam po sebi „televizičan”. To se, na sreću, ipak nije dogodilo jer je novinarka odbila. Za potpunu vjerodostojnost opisa situacije važno je naglasiti da je na ovom lokalnom mediju već u nekoliko navrata objavljena informacija sa svim detaljima o pomenutom čišćenju korita Miljacke.

Možda je moguće pronaći minimum razumijevanja za načelnika ili press službu općine koji informacijom od javnog interesa mogu smatrati šefovu jutarnju šetnju, ali urednik koji ispoštuje takav zahtjev sadržajno pripada press službi protagoniste priče. Problem ovog društva je što su agitatori u press službama javnih ustanova i institucija bolje plaćeni od novinara i urednika javnih medija.

Autocenzura ili žrtvovanje profesije

Jednom sam pitala kolegicu iz drugog lokalnog medija da li se susreću s cenzurom i političkim pritiscima i ostala zapanjena njenim hitrim odričnim odgovorom. Objasnila mi je da njih više niko ne cenzurira, oni svi dovoljno dugo rade i naučili su o čemu smiju izvještavati, a o čemu se šuti. Rekla je to veoma ponosno, kao kad dugogodišnji urednik objašnjava početniku kako se nakon stotine ili hiljade napisanih, vijest na tastaturi profesionalca maltene sama složi. Da Ii je autocenzura samo posljedica oligarhijskog tretmana lokalnih medija ili prirodno omogućava prostor za cenzuru, teško je reći, ali je zasigurno problematičnija od same cenzure. Autocenzura postepeno eliminira temeljne imperative profesije, prirodnu novinarsku znatiželju i mogućnost empatisanja sa publikom. Selektivno izvještavanje transformira se u legitimnu programsku politiku, a medij u jednosmjerni kanal komunikacije.

Autocenzori koriste svu raspoloživu profesionalnu retoriku za opravdavanje neizvještavanja o određenoj temi, poput one da se ne može izvještavati uživo s protesta jer postoji mogućnost da sugovornici spomenu imena osoba koje nisu prisutne i čiji se odgovor objektivno ne može snimiti na licu mjesta – pa bi, naprimjer, autocenzori to definirali nedostatkom druge strane priče. Autocenzori su bezopasni i istovremeno sjajni implementatori agende. Ukoliko novinar ili urednik pokuša profesionalno i argumentirano problematizirati odnos prema nekoj temi, autocenzor će pronaći adekvatno opravdanje.

U procesu instrumentaliziranja jednog lokalnog medija autocenzori su najpoželjniji kadar – najbrže profesionalno napreduju, a njihova sklonost ka komformističkom žrtvovanju profesije interpretira se kao pohvalna pronicljivost razumijevanja programskog opredjeljenja. U tome je zapravo i suštinska opasnost autocenzure: lako se prenosi, a teško dijagnosticira. U takvom profesionalnom ambijentu mladi novinari koji počinju svoju karijeru usvajaju obrasce dozvoljenih okvira i smanjuje se mogućnost profesionalne emancipacije cijelog medija. Otežavajuća okolnost je nepostojanje adekvatnih mehanizama monitoringa i sankcioniranja jer procesi manipulacije javnošću, tendencioznog i interesnog izvještavanja evoluiraju brže od zakonske regulative. Tako medij formalno-pravno ne krši pravila Regulatorne agencije za komunikacije, ali kroz ignoriranje određenih tema i sugovornika i zanemarivanje vlastite korektivne, kritičke, edukativne i etičke društvene uloge, vlastito djelovanje svodi na subliminalnu propagandu, nekažnjivu, a ipak nespojivu s temeljnim načelima profesije.

Odgovornost za ovakvu postavku pozicija, između vlasti koja bi putem medija morala odgovarati javnosti i medija koji bi građanima služio kao korektiv najnižih i najbližih nivoa vlasti (u ovom slučaju), dakako najvećim dijelom treba tražiti u samim medijima. Ali u tom slučaju bavimo se posljedicom, a odgovornost za porijeklo i uzroke zasigurno je van medija i duboko u svim porama bh. društveno-političkog sistema. Od legislative koja omogućava i čak ne obeshrabruje verbalne i fizičke napade na medijske radnike, preko strukovne neuvezanosti do nimalo zavidne ekonomske i društvene pozicije novinara. Ovo, istini za volju, nije problem samo novinara lokanih medija, ali egzistencijalna (ne)sigurnost zasigurno je temeljni pokretač straha koji će u takvim okolnostima konformizam lako pretpostaviti profesionalizmu. U takvom sistemu vrijednosti ni dugogodišnji staž, ni platni koeficijent niti profesionalna titula nisu garant kvaliteta.

Profesionalni integritet jedina je potvrda pojedincima koji i u skoro nemogućim okolnostima brane dignitet profesije, javni interes i istinu. Takvi rariteti posvećeno i predano rade svoj posao, opterećeni neposrednom profesionalnom okolinom u kojoj se može dogoditi da njihova priča ne bude objavljena, targetirani kao uposlenici lokalnih medija koji u esnafskim krugovima ne uživaju veliki ugled, i izloženi promotivnim ambicijama političkog i vladajućeg establišmenta, i upravo na taj način čine važnu promjenu.

Gdje je nestala solidarnost

U svim, ili barem većini lokalnih medija postoje profesionalci koji nisu odustali od profesionalnih imperativa, postoje slučajevi kada uposlenici – medijski radnici pokrenu i sudski spor protiv medija u kojem su uposleni, sami ili uz pomoć udruženja, sindikata, vijeća uposlenika i istrajavaju na borbi protiv zloupotreba medija, ali i za očuvanje vlastitog integriteta. Također, tu su primjeri kad grupe uposlenika pokrenu otpor oligarhijskim upravama što također podrazumijeva sasvim nezavidnu poziciju u kojoj bivaju targetirani kao konfliktni destruktivni faktor unutar samog medija, a to nerijetko rezultira direktnim mobingom, disciplinskim postupcima, opomenama, a u najekstremnijim slučajevima i otkazom.

Nesolidarnost strukovne zajednice i nepostojanje osnažene zajednice u vidu sindikata medijskih radnika isključuje mogućnost da ovakvi slučajevi budu vidljiviji, a ishodi procesa koje vode značajniji za cjelokupnu medijsku zajednicu, posebno u oblasti emancipacije društvene uloge i značaja lokalnih medija u demokratizaciji društva.

Aktivna solidarnost strukovne zajednice nužna je u procesima očuvanja temeljnih vrijednosti profesije ali i integriteta i autonomije samih novinara. S tim u vezi, važno mi je naglasiti da novinarska profesija u svojoj suštini preferira etiku nad ekskluzivitetom. Primjer malicioznog komentara koji je prilikom izvještavanja novinar lokalnog medija dobio od kolegice sa drugog medija u kome kaže „ma, ti ćeš svakako napisati kako ti narede” ilustrira potpuni izostanak etičkog, ali i profesionalnog. Pri tome, dužna sam naglasiti kako je riječ o kolegi koji u cijelom novinarskom stažu insistira na vlastitom kredibilitetu i načelima profesije, i događalo mu se da njegovi prilozi ne budu objavljeni ali je odbijao svaki vid cenzure i političkog prilagođavanja u svojim pričama. Istinska empatija i zajednički interes profesionalnog osnaživanja cjelokupne novinarske zajednice, što je nužno za bh. društvo, uz legislativu, osnovni je preduvjet za emancipaciju i demokratizaciju društva. U suprotnom, borba za profesiju, načela javnog interesa i istine ostaje na svakom novinaru i uredniku ponaosob, kao individualna borba i osobno opredjeljenje.

Odgovornost borbe za profesionalne i neovisne javne lokalne medije, na kraju, nije samo na uposlenicima tih medija jer su menadžerske strukture u njima imenovane upravo kako bi to onemogućile, a očigledno nije ni na lokalnim vladajućim strukturama – kojima je zakonska obaveza, ali ne i politički interes. Ostaje javnost – čijim se novcem finansiraju javni mediji, zbog koje postoje i kojoj bi morali podnositi izvještaje. Ali javnost nije amorfna masa, simbol ili novinarski stereotip.

Javnost su svi koji plaćaju porez i omogućuju postojanje javnih medija, finansiraju rad institucija zaduženih za monitoring medija, kao i, na kraju, političara i vladajućih struktura. Ne može biti normalno da političar intervenira, komentira ili sugerira rad medija, programskih sadržaja ili pitanja koja mu se upućuju. Posebno je nedopustivo da političar traži smjenu direktora ili urednika bez da su meritorne institucije monitoringom utvrdile bilo kakvu nepravilnost u radu medija.

Politička uvredljivost, teatralna emotivnost i palanačka agresivnost u bh. društvu sposobni su ovakav vid najdirektnijih političkih i stranačkih pritisaka falsificirati u brigu za javni interes. Stoga je ovaj tekst i svojevrsna molba svim kolegama, profesionalcima, novinarima, urednicima, stručnoj akademskoj zajednici za solidarnost i osnaživanje struke i njenih temeljnih načela. U suprotnom, neće nam trebati omiljeni stereotip struke „vrijeme će pokazati“… Porobljavanje javnih medija utire put porobljavanju cijelog društva i prevashodno mi koji smo se opredjelili za ovaj zanat morali bismo to znati, kako kaže uvaženi kolega Ozren Kebo u „Savjetima mladom novinaru”, prije nego nam vrijeme to i pokaže.

(Autorica je novinarka Televizije Sarajevo; ovaj tekst je objavljen u dvobroju biltena E-novinar)


BHN, Sarajevo, 15/10/2019