Sloboda izražavanja u praksi domaćih sudova



SARAJEVO, 12.11.2018.-Sloboda izražavanja predstavlja јеdno od ljudskih prava prve generacije, gdje se primjera radi isto javlja kao Ustavom zagarantovano pravo u Amandmanu I Ustava SAD, već 1791. godine. Danas je nemoguće zamisliti postojanje demokratskog društva bez zajamčenog prava na slobodu izražavanja iz kojih razloga Ustavi svih demokratskih država, garantuju to pravo.

Niz međunarodnih pravnih akata proklamuju zaštitu ovog ljudskog prava, a za Bosnu i Hercegovinu kao članicu Vijeća Evrope, naročito je važna Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: EK) iz 1950. godine. Naime, članom 10. EK zagarantovano je pravo na slobodu izražavanja. Razvojem modernih sredstava komunikacije interneta i sl., javljaju se novi problemi u pogledu prava na slobodu izražavanja i njegovog ograničenja, pa tako i Evropska komisija, kao tijelo Evropske unije, je u toku 2017. godine predstavila Smjernice i načela za internetske platforme kako bi se pojačala prevencija otkrivanjem i uklanjanjem nezakonitih sadržaja na internetu koji potiču mržnju, nasilje i terorizam.

U Bosni i Hercegovini, kao što je poznato do 1999. godine, kleveta kao razlog ograničavanja slobode izražavanja je predstavljala krivično djelo za koje su izricane krivično pravne sankcije. Nakon odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu izvršena je dekriminalizacija klevete a nakon toga, su doneseni entitetski zakoni o zaštiti od klevete u toku 2001. godine, te i Zakon Brčko Distrikta BiH. Međutim, niti jedno pravo nije apsolutno, pa tako niti pravo na slobodu izražavanja koje može biti ograničeno u onim slučajevima kao što su interesi nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja obavještenja dobijenih u povjerenju ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva, a kako je to propisano članom 10. EK.

Veoma često u praksi domaćih sudova se javljaju predmeti u kojima tužioci shodno odredbama Zakona o zaštiti od klevete, sada u parničnom postupku podnose tužbu protiv autora, urednika ili izdavača izražavanja, kao i pravnog lica koje je objavilo izražavanje, a koji se u laičkom govoru često nazivaju novinari. Naime, s druge strane kao tužioci se javljaju javne ličnosti najčešće političari koji smatraju da određenim spornim izražavanjem bilo u elektronskim, odnosno štampanim medijima je povrijeđen njihov ugled koji uživaju u sredini u kojoj žive. Iz tih razloga isti imaju za cilj da ostvare pred sudom pravnu zaštitu koja će ograničiti takvu slobodu izražavanja, bilo na način da se presuda kojom će biti utvrđeno da je takvo izražavanje neistinito bude objavljeno na isti način kao i klevetničko izražavanje, a mnogo češće potraživanjem naknade nematerijalne štete koja se ogleda u novčanom ekvivalentu. Zadatak sudova u takvim postupcima je da uspostave ravnotežu odnosno odgovore na pitanje proporcionalnosti, odnosa s jedne strane prava na slobodu izražavanja novinara kao tuženog, a s druge strane pravo na zaštitu ugleda tužioca kao javne ličnosti.

Da bi sudovi mogli odgovoriti na pitanje da li je određenim izražavanjem povrijeđen ugled tužioca primjenjuju se testovi tj. trodijelni test, odnosno kriteriji koji su relevantni za test proporcionalnosti. Ti kriteriji su koliko sporno izražavanje doprinosi raspravi od javnog interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja članka, način pribavljanja informacija i njihova istinitost, sadržaj, forma i posljedice objavljivanja i gdje je primjenjivo ozbiljnost izrečene sankcije. To konkretno znači da ako npr. novinari izvještavaju o načinu trošenja budžetskih sredstava, radu policijskih organa, postupcima javne nabavke i sl., nesumnjivo da se radi o temama koje doprinose raspravi od javnog interesa tj. onim temama za koje javnost ima pravo da zna. U pogledu ponašanja lica o kojima je riječ, a prije objavljivanja članka odgovor na to pitanje predstavlja, koliko to lice samo svojim radnjama je doprinijelo objavljivanju članka.

U nizu odluka se navodi da su političari javne ličnosti koji su na takav način sami pristali da njihov rad bude pod lupom javnosti i da trebaju podnositi veću dozu kritike, nego ličnosti koje nisu javne. Naravno niti javne ličnosti nisu dužne da podnose bezrazložnu i neistinitu kritiku. U pogledu načina pribavljanja informacija i njihovih istinitosti često autori spornog izražavanja, tj. novinari kada se saslušavaju u parničnom postupku pred sudom, izjavljuju da su informaciju pribavili od povjerljivog izvora, da su imali dva nezavisna izvora, a na upit da li su kontaktirali suprotnu stranku tj. tužioca kao javnu ličnost prije objavljivanja spornog članka izjavljuju da jesu pokušali, ali da nisu uspjeli. Naime, veoma je važno da novinari, kao tuženi u parničnom postupku, dokažu da su postupali u dobroj namjeri, da sporno izražavanje nije bilo u cilju bezrazložne kritike javne ličnosti samo u cilju da se nanese šteta njegovom ugledu.

„U principu obrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kada je u pitanju nešto od značaja za javnost i kada su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite“, a kako se to navodi u presudu Evropskog suda u predmetu Thorgeirson, protiv Islanda. Kada novinar kao tuženi u smislu ukoliko je njegovo izražavanje bilo u dobroj namjeri, tj. da informiše javnost o pitanjima od javnog interesa, navede da nije „uspio“ kontaktirati suprotnu stranu tj. političara kao javnu ličnost ta činjenica može već dovoljno govoriti o tome koliko je bilo iskrene namjere u takvom izražavanju.

Nadalje često novinari pred sudovima iznose odbranu da sporno izražavanje predstavlja njihov vrijednosni sud tj. vrijednosno mišljenje, a ne činjenicu, gdje je domaćim zakonima o zaštiti od klevete propisano da se za izraženo mišljenje, neće odgovarati za klevetu. U odlukama domaćih sudova se za vrijednosni sud navodi da predstavlja izražavanje koje se ne može dokazati, dok se postojanje informacija, tj. činjenica može dokazivati. Međutim i u odlukama domaćih sudova kao što je Ustavni sud BiH, tako i odlukama Evropskog suda za ljudska prava u Strazburgu (u daljem tekstu: Evropskog suda) se navodi da vrijednosni sud koji nema nikakvu činjeničnu osnovu za podršku može biti pretjeran, pa će se i u takvom slučaju odgovarati za sporno izražavanje odnosno sudovi će imati osnov da ograniče takvo izražavanje.

To praktično znači da ako novinari u spornom novinskom članku iznose mišljenje da neka javna ličnost tj. političar, nemoralno, nekvalitetno i neažurno i sl. obavlja svoju javnu funkciju, a činjenice tog spornog događaja o kojem se izvještava govore sasvim suprotno, onda bi sporno izražavanje predstavljalo vrijednosni sud koji je pretjeran koji nema činjeničnu osnovu i bi bila narušena ravnoteža između slobode izražavanja novinara kao tuženog i prava na zaštitu ugleda tužioca kao javne ličnosti, tj. političara. Isto tako u praksi je veoma često iznošenje mišljenja od strane novinara da pronošenjem određenog izražavanja koje istog nisu autori, tj. prenose npr. sporne članke sa drugih Internet portala i objavljuju na „svom portalu“ i sl., ne postoji odgovornost za takvo izražavanje. Naravno da je neophodno da mediji prenose informacije od javnog interesa i da javnost ima pravo da dobije te informacije, jer u suprotnom mediji ne bi mogli izvršavati svoju osnovnu ulogu „čuvara javnog interesa“. Međutim i prilikom pronošenja spornog izražavanja mediji odnosno novinari trebaju takvo izražavanje pronositi u dobroj namjeri tj. u cilju informisanja javnosti, a ne u cilju bezrazložne kritike.

U konkretnom slučaju znači da ako jedan internetski portal objavio sporno izražavanje o nekoj javnoj ličnosti optužujući ga sasvim proizvoljno, bez bilo kakvog činjeničnog osnova, da je počinio niz krivičnih djela, što samo po sebi predstavlja klevetničko izražavanje drugi mediji i novinari koji preuzimaju takvo izražavanje bi morali omogućiti takvoj javnoj ličnosti, da se izjasni o takvom spornom izražavanju, a takvo pronošenje bi moralo biti u cilju informisanja javnosti o tom događaju, mišljenjima ili idejama. U vezi s tim Evropski sud za ljudska prava u predmetu Jersild protiv Danske, suprotno stavu danskih sudova da novinar koji u televizijskoj emisiji omogućio članovima rasističke organizacije da iznesu svoje kontraverzne stavove u pogledu pogrdnih i nedoličnih opaski o useljenicima i etničkim grupama u Danskoj, našao da sadržaj emisije je imao za cilj ukazivanje na javnu raspravu i komentare štampe o rasizmu u Danskoj, a da sama emisija nije imala za svrhu propagandu rasističkih ideja i stavova, već je emisija upozorila na nemoral, opasnosti i protivzakonitosti, propagiranja rasne mržnje i ideje o nadmoćnosti jedne rase.

Međutim, u sporovima pred domaćim sudovima sporna izražavanja klevetničkog sadržaja pronose se bez bilo kakvih aktivnosti tuženog medija, gdje se smatra da onaj koji pronosi i nije autor spornog izražavanja, pa ima pravo da ga pronese. Ovakvo stajalište bi bilo suprotno pravu na slobodu izražavanja i dovelo bi do izigravanja istog u demokratskom društvu. Naime, možemo zamisliti da bi postojala mogućnost značajne zloupotrebe slobode izražavanja kada bi neki poznati online mediji, klevetničke informacije anonimno objavljivao na jednoj web adresi na bilo koji način, a onda se to sporno izražavanje pronosi na web adresi tuženog medija koji bi iznosio odbranu u sudskom postupku da on nije autor spornog izražavanja te da za isto ne može odgovarati. Sloboda izražavanja, nije da tako kažemo novinarska sloboda, već predstavlja ljudsko pravo, pravo svih građana, jer ne samo da novinari imaju pravo da saopštavaju informacije tj. činjenice i iznose mišljenja tj. vrijednosne sudove, već i s druge strane javnost ima pravo da takve informacije i primi.

U pogledu tužioca kao javne ličnosti kao što je već rečeno u nizu odluka domaćih sudova pa i Evropskog suda, se ističe da isti moraju podnijeti veći stepen tolerancije u pogledu spornih izražavanja nego što to moraju privatna lica. Međutim u svjetlu naprijed navedenih kriterija često javne ličnosti u domaćem političkom životu, svojim javnim djelovanjem daju povod za reakciju novinara kao čuvara javnosti, gdje takva reagovanja znaju biti i pretjerana i sadržavati oštar rječnik ali da ipak ne bi smjela biti ograničena odlukama domaćih sudova. Tako npr. u predmetu Bodrožić protiv Srbije pred Evropskim sudom novinar je istoričara, koji je predstavljao i javnu ličnost nazvao idiotom koji je iskoristio još jednu priliku da iznese svoje, fašistoidne stavove.

Naime, istoričar je na kanalu državne televizije ispričao kako je Baranja pod Hrvatskom okupacijom, kako su Slovaci, Rumuni i prije svega Mađari u Vojvodini kolonisti, a da Hrvata uopšte i nema u Vojvodini, a Mađari su velikom dijelu Sloveni. Pri tome činjenice su govorile suprotno, jer prema popisu stanovništva izvršenog u toku 2002. godine Vojvodina je predstavljala višenacionalnu sredinu, od čega 35% njenog stanovništva nisu Srbi, a ogromnu većinu činili su Mađari, ali takođe i Slovaci, Hrvati i dr. U istoj odluci se kaže da činjenica da je tuženi kao novinar smatrao da mu je dužnost da javno reaguje na takve izjave tužioca, je takođe razumljiva. Iako je upotrijebio oštre riječi one su date kao reakcija na provokativni intervju i u kontekstu slobodne rasprave o pitanju od opšteg interesa za demokratski razvoj njegovog regiona i zemlje u cjelini.

Upravo ovakva ili slična sporna izražavanja se dešavaju i u našoj zemlji naročito u periodu predizborne kampanje, gdje kao što vidimo i prema praksi Evropskog suda, novinari su pozvani da javno reaguju, pa u takvom slučaju njihovo sporno izražavanje se neće smatrati klevetničkim niti bi trebalo biti ograničeno. S druge strane političari kao javne ličnosti bi morali voditi više računa o sadržaju svog izražavanja i biti svjesni da takvo izražavanje može izazvati negativne reakcije javnosti uključujući i novinara, pa bi u takvom slučaju bezuspješno od sudova tražili ograničenje slobode izražavanja radi povrede ugleda. Na kraju i u pogledu sankcija koje izriču domaći sudovi u predmetima u kojima se utvrdi da je sporno izražavanje klevetničko i da se ima ograničiti iz razloga što je povrijeđeno pravo na ugled tužioca, u domaćoj praksi su nastupile značajne promijene u odnosu na početni period primjene Zakona o zaštiti od klevete.

Naime, iznosi naknade nematerijalne štete koji se dosuđuju su značajno manji i danas se maksimalno u odnosu na javne ličnosti u pravilu kreću, do 3.000,00 KM, a često i znatno niže. Međutim, u smislu naprijed navedenih kriterija i primjene testa proporcionalnosti, pa i u nekim odlukama Ustavnog suda BiH se zna ukazivati da je narušen princip proporcionalnosti, sa ograničavanjem slobode izražavanja naknadom nematerijalne štete, a da pri tome nije utvrđeno da li se narušena ravnoteža mogla uspostaviti npr. javnim izvinjenjem tuženog, objavljivanjem presude na isti način kao i klevetničkog izražavanja i sl. o čemu sudovi trebaju povesti računa. Većinska percepcija domaće javnosti a naročito novinara, je takva da se sudovi stavljaju u zaštitu javnih ličnosti, a naročito političara.

Međutim, veoma je važno da novinari kad god je to moguće, prije određenog izražavanja primjene naprijed navedene kriterije, a sigurno najbitnije je da postupaju u dobroj namjeri u cilju informisanja javnosti sa tačnim informacijama, a ne sa neistinom, a s druge strane da političari kao javne ličnosti pokažu značajno veću dozu tolerancije, jer su sami izabrali da se bave djelatnošću koja je jeste i mora biti pod lupom javnosti. U predmetima popularno nazvanim kleveta shodno ustavnoj strukturi Bosne i Hercegovine, najčešće u jednom predmetu odlučuje veći broj sudija.

To praktično znači da u prvom stepenu pred osnovnim, odnosno općinskim sudovima, sudi sudija pojedinac, po izjavljivanju žalbe u okružnim, odnosno kantonalnim sudovima vijeća trojice sudija, a onda takav predmet vrlo često bude i predmet ocijene ustavnosti odluke domaćih sudova pred Ustavnim sudom BiH, iz razloga što je Ustavom BiH članom 2. stav 2., propisan primat Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava u odnosu na domaće zakone uključujući i Zakon o zaštiti od klevete. Za razliku od susjednih zemalja sa sličnom pravnom tradicijom Bosna i Hercegovina, i u odnosu na presude Evropskog suda u ovim predmetima slobode izražavanja nema za sada odluka, kojima bi bilo utvrđeno da je odlukama domaćih sudova ograničena sloboda izražavanja protivna Evropskoj konvenciji.

Kao što vidimo problemi u praksi u vezi sa slobodom izražavanja naročito u ovim predmetima gdje je s jedne strane tužilac javna ličnost političar, a kao tuženi novinar, su veoma složeni i potrebno ih je sagledati sa više aspekata, gdje je unapređenje u pogledu edukacije u smislu odluka Evropskog suda, moguće i kod domaćih sudova, ali i kod medija pa, i političara kao javnih ličnosti.

Ovaj tekst je originalno objavljen u trećem izdanju specijalnog serijala BHN online biltena koji se realizira u okviru zajedničkog projekta EU i Vijeća Evrope – Jačanje pravosudne ekspertize o slobodi govora u medijima jugoistočne evrope (JUFREX). Bilten možete preuzeti ovdje.


Amir Kapetanović, BHN Bulletin E-journalist, Sarajevo, 12/11/2018