Potrebno standardizirati proces dodjele javnih sredstava medijima u BiH

img_6904


SARAJEVO, 12.10.2018.-Kroz rad fondacije CPI (Centar za zastupanje građanskih interesa), prikupljamo, provjeramo i objavljujemo sve budžete svih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini kao i vanbudžetske fondove.

Često smo pokušavali provjeriti koliko vlasti odvajaju za neku namjenu i usporediti podatke sa nefinancijskim podacima (brojem stanovnika u nekom području, brojem korisnika usluga, brojem učenika, brojem zaposlenih, zadovoljstvom kako vlasti ispunjavaju njihove probleme iz svoje nadležnosti) i skoro nikad nismo mogli dovršiti istraživanje, sa sigurnošću ustvrditi neki iznos ili neki procenat. Razlog je što je izvještavanje o javnoj potrošnji u Bosni i Hercegovini vrlo mutno, neprecizno, i različite kategorije se zbrajaju u izvještajima.

To nije slučajno i radi se o polugama vlasti, o financiranju vlastima sklonih boračkih organizacija, o financiranju vjerskih zajednica i naravno o financiranju medija. Ne možemo točno znati koliko je javnog novca izdvojeno direktno za rad privatnih i javnih medija jer postoji nekoliko načina na koje se takvi transferi mogu knjižiti, kao grantovi privatnim poduzećima, kao grantovi pojedincima, kao grantovi organizacijama jer su neki mediji povezani i sa firmama i sa organizacijama, kao finansiranje nekih građevinskih radova na javnom objektu a korisnik prostora je neki medij, kao pomoć rada medijima, kao finansiranje medija za praćenje rada općine, kroz raznorazne čestitke za Božiće, Bajrame i Uskrse…

Također teško je pratiti sa kojih sve nivoa mediji dobivaju novac. Zatim, niko ne prati koliko novca za raznorazne objave u medijima troše javna preduzeća, za oglase za posao, čestitke, obavijesti korisnicima. Nekad se novinarima i urednicima financira dodatno školovanje. Političari na funkciji su u prilici utjecati na potrošnju na medijima za raznorazne kampanje financirane iz domaćih i stranih izvora. Medijske kampanje otvaraju mogućnost strankama na vlasti i pranja novca i dolaska do gotovine. Hapšenja i istrage u Hrvatskoj su dokazale da je to relativno jednostavno provesti i trebamo sumnjati da takvih praksi ima i kod nas. U iskazivanju moći i kontrole nad medijima ne treba samo govoriti o mrkvi nego i o batini.

Pojedinci i stranke na vlasti, te imućni i utjecajni pojedinci ne prezaju ni od prijetnji ni od osvećivanja i kažnjavanja novinara i urednika koji istražuju i pišu protiv njihovih interesa. Pri tome ih je teško zaštititi jer su metode organiziranog kriminala koji se prožima sa politikom slične u cijelom svijetu. Ako bi osveta nad novinarom bila previše očigledna i lako dokaziva, kažnjava se njihove članove obitelji. Ne kažnjava ih se doduše smrću kao u Evropskoj uniji, u nedavnim tragičnim slučajevima na Malti i u Slovačkoj gdje su istraživački novinari likvidirani po nalogu vlasti i mafije, pri čemu je ubijena i partnerica novinara koji je istraživao povezanost kalabrijske Ndraghete sa slovačkom vladom u zloupotrebi EU fondova i poticaja.

Kao što ima prostora da se novinari, urednici i vlasnici medija bolje zaštite od pritisaka, manipulacija, prijetnji i kažnjavanja, vidimo da ima prostora i da se situacija pogorša, preuzimanjem pravne stečevine Evropske Unije. Možemo vidjeti prema službenim izjavama i reakcijama da Evropska komisija takve tragične događaje prima sa žaljenjem i da ih javno osuđuje ali niti uspijeva zaštititi novinare niti vidimo da je neko okrivljen za ubojstvo novinara. Ni kod nas uz sve napore službi, domaćih i stranih eksperata angažiranih na istrazi, nikada prema mojem sazanju nije rasvijetljen pokušaj ubojstva Željka Kopanje koji je uslijed teškog ranjavanja ostao invalid i kojem je život time značajno skraćen. Vrijeme je da se u ovom tekstu dotaknemo i društvenih medija, platformi koje za sebe lažu da nisu mediji da bi izbjegli mogućnost materijalne i moralne odgovornosti za medijske objave koje se putem njih objavljuju i prenose. Iako u početku slavljeni kao alat za umrežavanje pozitivnih, progresivnih snaga u društvu, kao poluge za demokratizaciju totalitarnih ili autoritarnih društava sa brojnim demokratskim deficitima, brzo su se prometnuli u nešto suprotno, u alat konzervativaca i reakcionarnih snaga, protivnika ljudskih prava, manjinskih prava, prava migranata, ženskih reproduktivnih prava, protivnika znanosti, pameti, ekologije, vakcina i zdravog razuma. I pokazali su se pri tome jako efikasni, lagani za koristit i sa velikim efektom u odnosu na investirano.

Najveće i najuređenije zemlje (SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka) nisu bile u stanju oduprijeti se negativnim efektima društvenih mreža/ medija na demokratske procese, izbore i referendume, zato tvrdim da su šanse da Bosna i Hercegovina na tom području uvede nekog reda minimalne. U takvim uslovima, gdje se regularnost izbornog ili referendumskog procesa i prevencija manipulacija biračima ne može osigurati, postavlja se pitanje šta dalje, koji sistem participacije građana u izboru i kontroli vlasti treba uvesti jer sa izborima ovakvim kakvi su kao poštenom metodom je gotovo.

Dok se stvari ne razjasne i neke ozbiljne reforme ne dogode na globalnoj razini pa zahvate i nas, možda i kroz predpristupne procese, ne smijemo stajati na mjestu i očajavati. Postoje brojne prihvaćene i implementirane preporuke koje mogu biti koraci u pravom smjeru za osiguranje poštenijeg i transparentnijeg medijskog krajobraza u Bosni i Hercegovini. Standardiziranje procesa dodjele javnih sredstava koja bi se sastojala od javnog poziva, javnih aplikacija, javnog vrednovanja aplikacija, javnog odabira medija koji zavređuju grantove ili donacije, praćenje potrošnje i mjerenje postignutih rezultata i učinaka je moguće. Nepridržavanje takvih standarda trebalo bi rezultirati kažnjavanjem medija, organa javne uprave koji je dodijelio javni novac, i odgovornih osoba u tom procesu.

Javni mediji trebaju biti obuhvaćeni redovnim budžetskim planiranjem uz obavezu da se pridržavaju propisanih ograničenja komercijalnog sadržaja. Trenutno su mnogi od njih i dalje na ad hoc grantovima, to je naprosto jedan kraći povodac za bolju kontrolu nad medijima. Kompletna vlasnička struktura svih medija i sva povezanost sa pravnim i fizičkim licima, u tekućoj te svim prethodnim godinama, mora biti proaktivno objavljivana na web stranicama medija. Svi državni budgeti na svim nivoima, ili barem na nivoima entiteta i disktrikta se trebaju objediniti i njihova potrošnja kanalizirati prema pravilima struke, za optimalni doseg ciljane populacije uz minimalna ulaganja prema verficiranim podacima o gledanosti, slušanosti i čitanosti.

Državni organi, regulatori, policija i pravosuđe ne smiju pasivno promatrati anomalije koje se pojavljuju na društvenim mrežama, gdje se sa relativno malim ulaganjima može napraviti velika šteta u smislu plasiranja lažnih vijesti, dizanja harange protiv pojedinaca ili grupa, i općeg zaglupljivanja javnosti. Osposobljeni profesionalci u institucijama i agencijama moraju počet otvarati direktne i efikasne kanale komunikacije sa najvećim društvenim mrežama a pravni eksperti moraju početi raditi na legislativnom okviru za regulaciju društvenih mreža/medija i kreiranje pravnog osnova za strateško parničenje.

Bez takvog proaktivnog odnosa vlasti, fizička i pravna lica u Bosni i Hercegovini, sudionici političkih procesa, poduzetnici, novinari i aktivisti, ostat će potpuno nezaštićeni, i upravo u tome vidim najveću prijetnju za bosanskohercegovačke medije i medijske djelatnike, te za mogućnost pozitivnog medijskog utjecaja na demokratske procese u Bosni i Hercegovini.

Ovaj tekst je originalno objavljen u sedmom specijalnog biltena Udruženja BH Novinari, koji se realizira u okviru projekta “Mediji i javni ugled”, kao doprinos javnoj raspravi o temi transparentnosti medijskog vlasništva i zagovaranju donošenja zakona za unapređenje medijskog prostora i tržišta informacija u BiH. Bilten možete preuzeti ovdje.


Zoran Ivančić, BHN Bulletin E-journalist, Sarajevo, 12/10/2018