Ćuti i trpi: Flaster na usta onima koji drugačije misle

sloboda_medija26042017


SARAJEVO, 3.12.2018.-Slobodu govora i njena ograničenja u BiH nemoguće je posmatrati izvan prizme ekonomskih uslova života novinara, hroničnog nepoznavanja sopstvenih prava, pa i onih na slobodu pristupa informacijama, ali i podaništvu koje njihove kuće njeguju prema vladajućim strukturama i centrima moći.

Zahvaljujući svim ovim faktorima, novinari se svakodnevno suočavaju sa raznim preprekama koje direktno ili indirektno utiču na slobodu govora, počevši od uskraćivanja izjava i zabrana bavljenjem određenim temama i događajima, preko direktnih prijetnji, do otkaza zbog neposlušnosti. Na pitanje koja su to naša najveća ograničenja i da li ima više cenzure ili autocenzure, novinari, profesori i analitičari nabrojali su mnoge faktore, ali su se složili da su daleko opasnija ona koja postavljamo sami sebi u odnosu na zabrane medijskih kuća.

Svi se slažu da su ograničenja slobode govora postala toliko duboka da novinari svjesno izbjegavaju čak i neke manje bitne teme kako se ne bi zamjerili ili rizikovali da im poslodavac odbije priču i još ih kazni zbog entuzijazma. Sa druge strane, ponekad se po diktatu više sile ignoriše čitava jedna stvarnost, kako bi se banalizovala i skrajnula sa naslovnih strana.

Upravo to se dešava u slučaju misteriozne smrti Davida Dragičevića o čemu RTRS otvoreno izvještava isključivo iz perspektive odbrane MUP-a, ignorišući proteste na Trgu Krajine u Banjaluci, kao i agencije Srna koja je čak objavila tekst pod naslovom: “Dragičević se potukao, opljačkao kuću i skočio u rijeku”.

Politička analitičarka Tanja Topić govori da se sloboda govora kod nas ograničava na način da se pojedinim medijima sprečava pristup u određene institucije, a samim tim i da izvještavaju o nekom događaju. Druga vrsta ograničenja je neprovođenje zakona o slobodnom pristupu informacijama, te nedavanje izjava nepodobnim medijima.

– Problem se očituje u podjeli na naše i njihove medije, podobne i nepodobne. Podobni su priviliegovani, a oni koji se kritički odnose prema nosiocima određenih politika i funkcionerima nisu. Ilustrovaću prijem za Dan slobode medija kod premijerke Republike Srpske Željke Cvijanović. Tamo nisu bili pozvani svi. U jednom određenom periodu kružili su dopisi po javnim institucijama u kojima im se pa gotovo naređuje kome mogu davati izjave, a kome nikako. To ograničavanje slobode medija i onemogućavanje pojedinih novinara da rade svoj posao gotovo da graniči sa diskriminacijom – kaže Topićeva.

Ona kaže da je teško odvagnuti čega ima više, cenzure ili autocenzure, ali da smo skloniji da više reagujemo na ovo drugo. Problem je što nam je sve to postalo normalno i prihvatljivo. Cenzura nam je vidjljivija u javnom prostoru. Određeni centri i kabineti su pretvoreni u redakcije i određuju uređivačke politike, i to nije tajna. Imali smo i crne, odnosno, liste zabranjenih gostiju i sagovornika na javnom emiteru. I to je objelodanio nekadašnji generalni direktor RTRS-a Rajko Radovanović.

– To je moderno stavljanje flastera na usta pojedinaca koji drugačije misle. Vidjeli smo i malo pobune u javnosti zbog toga. Najgore je što nam je to u jednom trenutku postalo normalno i prihvatljivo – kaže Topićeva. O ćutanju pojedinih medija o slučaju Dragičević, ona govori da je prećutkivanje veliki profesionalni propust i obmanjivanje javnosti.

– Nekada je ćutanje gromoglasnije od velike buke i ukazuje na neke bitne procese i događaje. Pogrešno je misliti da ako nešto prećutite i ignorišete da se nije ni desilo. Nije lako novinarima koji su kao podvojene ličnosti između čekića i nakovnja: na jednoj strani pritisnuti uređivačkim politikama, odnosom vlasnika medija sa određenim centrima moći, i ličnog pojedinačnog profesionalnog integriteta. Svako ima mogućnost izbora, ali je pitanje šta ko od nas bira: komoditet, osiguranu egzistenciju, i ćutanje, odnosno netalasanje ili pak čist profesionalan obraz, koji ne možete kupiti za sitan novac. Društvene mreže vam daju tu slobodu koju nemate drugdje, na nekom drugom mediju, ali i to ima granicu. Do onog trenutka, do kojeg to ne zasmeta kućama, urednicima i vlasnicima za koje rade. Onda će im i taj prostor slobode zasigurno biti oduzet – rekla je ona.

Siniša Vukelić, predsjednik Kluba novinara Banjaluka kaže da sloboda govora na cijelom ovom prostoru pati od istih bolesti kao i aljkavo državno uređenje, nefunkcionalna demokratija.

– Prvo, istorijsko kolonizatorska-diktatorsko-kriminalna vlast je ostavila posljedice u svijesti građana. Drugo, ograničenje slobode je direktno vezano za ekonomsko propadanje kako čitalaca i gledalaca tako i redakcija. Sve zajedno daju konglomerat onog što danas imamo na medijskom tržištu. Pritisci, realni i umišljeni strah rodili su cenzuru i sve jaču autocenzuru. Teško je odrediti zato što je između cenzure i autocenzure granica nejasna i rastegljiva. Autocenzura funkcioniše da ne bi bilo potrebe za cenzurom, pa kolege misle da na taj način sačuvaju barem malo dostojanstva jer im neće neko drugi brisati, skraćivati ili ukidati emisije, priloge i tekstove. Naravno griješe, time gube poštovanje u struci i takve stvari se pamte. Autocenzura je znatno opasnija. Otvorena cenzura budi otpor, stvara kreativnost pomoću koje novinari pronalaze načina da građanima ipak saopšte šta se dešava u društvu. Kod autocenzure toga nema, prihvataju se pravila ponašanja i odmah postaje mali cenzor, samog sebe – kaže Vukelić.

Borislav Vukojević sa Fakulteta političkih nauka u Banjaluci smatra da je sloboda govora kod nas najčešće ograničena sužavanjem javnog prostora za različita mišljenja. – Na primjer, ono što mediji ne prate, kao da se nije desilo. Takođe, tu su otvorene i latentne prijetnje novinarima i građanima. Više je autocenzure, ali to je proizvod “cenzorske organizacijske kulture” u većini medija. Dakle, autocenzure ne bi bilo da se nije “učila” na cenzuri, pa se prenosila preko zaposlenih. Ilustracija svega ovoga je “slučaj Dragičević” koji je pokazao pravu sliku medija i to treba javno reći. RTRS, kao javni servis, počeo se baviti ovim slučajem kada su izvještavali u okviru “politizacije” na Trgu, pokušavajući na sve načine da okupljanja smjeste u kontekst “rušenja Republike Srpske”. Mislim da je to jako licemjerno, braneći se stavom “ne možemo kriviti MUP RS jer nema dokaza”, dok istovremeno za navodne napade na RS ne nude niti jedan dokaz. Ipak, s druge strane, ne podržavam ni blogere koji iznose neprovjerene i netačne podatke, jer i to može da relativizuje istinu – rekao je Vukojević.

Siniša Vukelić kaže da svako ima pravo na lični stav, ali da ćutanje pojedinih medija na ovako veliku tragediju i interesovanje javnosti, kakva je u slučaju smrti Davida Dragičevića, pokazuje za koga oni prave vijesti i emisije.

– Ignorisanje je čak i bolje od pristrasnog izvještavanja kojem pokušavaju pribjeći u posljednje vrijeme da opravdaju prethodno. Tako otvoreno staju na političku stranu na čijoj nije većina njihovih pretplatnika. To što pojedini novinari tih kuća iznose svoja mišljenja i kada nisu u skladu sa uređivačkom politikom svakako je ohrabrujuće – kaže Vukelić.

Ovaj tekst je originalno objavljen u trećem izdanju specijalnog serijala BHN online biltena koji se realizira u okviru zajedničkog projekta EU i Vijeća Evrope – Jačanje pravosudne ekspertize o slobodi govora u medijima jugoistočne evrope (JUFREX). Bilten možete preuzeti ovdje.


Andrijana Pisarević, BHN Bulletin E-journalist, Sarajevo, 03/12/2018