Godina crne hronike, filtriranih informacija i autocenzure



Piše: Amra Mušinović Husić

Sarajevo, 12.02.2019. – Kada govorimo o stanju medija u BiH tokom 2019. godine, evidentni su politički pritisci i autocenzura, zatim prijetnje, zastrašivanje, ali i fizički napadi na novinare. Dakle, u odnosu na prethodne godine, stanje skoro nepromijenjeno.

Uloga medija je plasiranje vijesti i audio-vizualnih sadržaja u svrhu informisanja, obrazovanja i zabave javnosti. Da bi se to ispoštovalo po svim novinarskim načelima, trebalo bi se krenuti od etike informisanja.

Etika informisanja

Etika informisanja o kojoj ću pisati odnosi se, prije svega, na aktivnost novinara, na ulogu medija i na njihove odnose prema javnosti. A ta tema opet ima mnogo kritičnih zona s kojima se, ako ne novinari, onda urednici ili vlasnici medija suočavaju – a to na koncu utječe na kvalitet plasirane informacije.

Kako ove tako i prethodnih godina, novinari u medijskim kućama suočeni su sa sljedećim problemima:

-krhka nezavisnost novinara, što onda za sobom veže i

-ograničen pristup informacijama te

-ograničavanje slobode izražavanja kroz cenzuru ili autocenzuru.

Te kritične zone se, na razne načine, odnose na sve aktere angažovane na planu komuniciranja u društvu. Odnose se čak i na javnost, za koju se treba pitati da li je, makar jednim dijelom, odgovorna za informacije koje prima, jer da bi stanje u medijima bilo bolje, i javnost mora preuzeti dio odgovornosti. Imali smo priliku vidjeti, naročito na web portalima, da javnost kreira sadržaj portala. Nažalost, još uvijek su najčitanije crne hronike, a najgledaniji oni video materijali koji nikada ne bi ni trebali biti objavljeni jer sadrže veoma uznemirujuće snimke. A javnost kao da se hrani time, i smatraju da su uskraćeni za potpunu i tačnu informaciju ukoliko im nije ponuđen snimak samog trenutka pogibije i snimak stradale osobe čije tijelo se nalazi u smrskanom automobilu.

Mediji moraju preuzeti odgovornost za objavljene tekstove, video snimke, fotografije, plasirane informacije. Imaju slobodu da neke snimke i fotografije ne objavljuju ukoliko mogu uznemiriti javnost, međutim, na pojedincu i javnosti je sloboda izbora i odgovornost da bira ponuđeni materijal. Obzirom na to, mediji su u 2019. obilovali uznemirujućim snimcima (snimci ubistava, saobraćajnih nesreća, zloupotrebe djece).

Onda se pitamo gdje je etika.

Kada govorimo o etici, istina bi trebala biti najvažniji faktor, ali ništa manje nije važan faktor odgovornosti. I tu se dotičemo veoma važnog segmenta s kojima se mediji suoačavaju kako u ovoj 2019. tako i ranijih godina, a to je odgovornost prema javnosti. I ta odgovornost prema javnosti bi trebala biti važnija od svake druge odgovornosti , naročito one prema poslodavcima i javnim vlastima. A da li je?

Kako sam ranije napisala, jedan od osnovnih ili osnovni zadatak medija je informisanje, a da bi javnost bila informisana neophodno je osigurati slobodan pristup informacijama i izvorima informacija, kao i pravo na slobodno istraživanje svega što ima utjecaj na javni život. I tu dolazimo do pitanja ili problema ne/zavisnosti medija u 2019.

Naime, čest je slučaj da su pojedinci koji su na javnim funkcijama informaciju spremni plasirati precizno ciljanom mediju, što će na koncu taj medij i pravdati, pa se ni u 2019. u BiH ne može govoriti o jednakom odnosu vladajućih partija prema medijima.

A kada novinar objavi nešto za što nije dobio dozvolu „sa vrha“ – kome polaže račune? I ima li ih priliku ikome položiti? Da li je u takvim slučajevima odgovoran samo novinar, ili je to odgovornost koja se snosi kolektivno, preko medija u kojem novinar radi?

Lični odnosi novinara sa izvorima od kojih dobija informacije zavise u velikoj mjeri od veza koje medijska kuća tog novinara ima sa okruženjem i od činjenice da mora održavati odnose ravnoteže sa glavnim činiocima društvenog sistema. Ti odnosi su zasnovani na recipročnim potrebama: izvori žele i nastoje da određene informacije budu puštene u javnost onda kada njima to odgovara, a medijska kuća ima potrebu za prikupljanjem raznih informacija i materijala kako bi plasirala vijesti. Međutim, u stvarnosti , reciprocitet uopšte nije obezbijeđen. Informacije koje izvori žele pružiti nisu uvijek i obavezno one informacije koje su interesantne za javnost, a informacije koje novinari traže – izvori ne daju olako i ne žele je pružiti. Naime, dok se neke informacije ignorišu, drugima se daje na važnosti i unaprjeđuju se u rang velikih događaja. Iz toga možemo zaključiti da između novinara i izvora postoji određeni odnos snaga, a u u tom odnosu najčešće pobjeđuju izvori koji gospodare situacijom na način da odlučuju o sadržaju informacija i o trenutku kada će biti puštene u javnost.

Produžena ruka politike

Dakle, govorimo o složenim mehanizmima, gdje u igru ulaze društveni sistemi, uključujući i politički, a tada je samostalnost novinara krajnje redukovana, posebno sa stanovišta istraživanja. Zbog toga javnost često zaključuje da je novinarska objektivnost iluzorna, a objektivnost zapravo nije sama po sebi negirana, nego biva svedena na dostupnost informacija i vjerodostojnost izvora.

Svaka kontrola medija koja ne počiva na internom obliku regulisanja pretpostavlja intervenciju političkih aktera u državi, što je očito u brojnim javnim medijima gdje rukovodioci postaju produžena ruka političke partije. Na taj način dolazi do povrede osnovnih principa, što je za novinara itekako teška i neprijatna situacija, naročito kada treba objaviti već filtriranu informaciju od strane ranije pomenutih izvora.

Suprotstaviti se tome znači biti spreman na sankcije, ili u krajnjoj mjeri biti spreman i na fizički napad, čega je bilo i u protekloj 2019. godini, pa i ne čudi što veliki broj novinara „mir i sigurnu egzistenciju“ pronalazi u autocenzuri.

Takvo stanje bi moglo potrajati sve dok i javnost, zajedno sa novinarima, ne počne vršiti pritisak na političke subjekte i institucije vlasti kako bi se unaprijedio zakonski okvir koji bi na koncu doveo do poboljšanja uslova rada u medijima.

(Ovaj tekst objavljen je u dvobroju 72/73 biltena E-novinar)


BHN, Sarajevo, 12/02/2020