Plave koverte zvane kleveta



Sarajevo, 29.08.2019. – Prije blizu dvadesetak godina, na svom poslu, počela sam dobijati plave koverte.

Prvu sam veoma emotivno otvorila. Za moj prilog objavljen u magazinu „60 minuta“, tužio me je za klevetu postratni tajkun, lokalni moćnik blizak vladajućim strukturama.
Radila sam priču o nelegalnoj i kriminalnoj privatizaciji zavidovićke „Krivaje“. Tješile su me kolege i uvjeravale da je moja priča ispravna, i sve rečeno u njoj lako dokazivo na Sudu. Nikako nisam mogla sebi objasniti zašto moram na Sud da dokažem istinitost moje priče, u kojoj je dokumentiran proces uništavanja nekada velike i uspješne „Krivaje“. Svjedočili su mi obespravljeni radnici, čiju su priču ilustrirali kadrovi praznih i tihih hala.

Redakcija pretrpana tužbama

No, brzina televizijske mašine u kojoj smo radili odvela me je na novu priču u Tuzlu i „Plavu bolnicu“. Nakon objavljivanja iste, ekspresno stiže nova plava koverta i nova tužba za klevetu, koju je podigao tadašnji predsjednik UO Kliničkog centra u Tuzli. I tako, iz sedmice u sedmicu, i u jednom trenutku u mojoj ladici se istovremeno nalazilo oko desetak plavih omotnica. Bio je to strahovit pritisak na mene kao novinarku, ali i na magazin za koji sam radila. Uporedo sa mnom, i kolege su se spremale za svoje pravne bitke.

U to vrijeme, bila je praksa da su osobe tretirane u našim pričama, preko režimskih novinara, najavljivali svoje tužbe i na taj način slali poruku kao prijetnju i nama lično, ali i medijima u kojima radimo. Da i u našoj profesiji ima svašta, jedan od dokaza bile su rečenice većine kolega koje su mi upućene: „Sama si tražila. Ko te tjerao…“

Istina, u tom periodu u sebi sam vodila lične bitke i stalno se pitala: Šta ako izgubim? Šta ako mi odbiju od plate? I onda dobijala novu snagu za nove analitičke priloge jer sam bila dio grupe novinara iz veoma malog broja medija koji su zaista željeli poštenu i bolju BiH, jednaku za sve i u kojoj će se poštovati zakoni. To je moja ljudska i profesionalna dužnost, po svaku cijenu.Vremenom sam se smirila i te plave koverte dočekivala sam čak šaleći se na svoj račun. Imali smo vrhunski advokatski tim. No, u jednom trenutku Redakcija je bila pretrpana tužbama, a advokati su u zakazano vrijeme naših ročišta, konkretno govorim o sebi, imali više suđenja.

Tako sam počela da izučavam zakone i u slučaju nepojavljivanja našeg advokata, na ročište mi dođe pripravnik u kojeg ja jednostavno nisam imala povjerenje, ne u smislu profesionalnosti, već u smislu nedostatka snage da se izbori za korumpiranim sudijama. Nismo dovoljno ni jedni, ni drugi bili educirani po pitanju klevete. U mom najtežem slučaju, koji je trebalo ekspresno da se zaključi, a odužilo se na nekoliko godina, pokazala sam se vidovitom.

Radila sam priču o novom bihaćkom gradonačelniku ljevičaru i uočila nepravilnosti u njegovom radu već na samom početku mandata. Pošto format istraživačke priče zahtijeva širu analizu i metodološki pristup u radu, dotakla sam se i njegovih dodatnih poslova – poput članstva u jednom prestižnom institutu kojim je predsjedavao njegov partijski šef, a utemeljitelj istog jedan je od najpoznatijih, tad još uvijek živućih, Bosanaca i Hercegovaca, čije je porijeklo novca bilo upitno. Upravo ta osoba možda je i najveći donator „nove“ BiH, ali i osoba koja je smatrala da je nedodirljiva i da se novcem sve kupuje. Svi su mi rekli: “Ovo ćemo izgubiti.“ Bila sam očajna, ali strašno, strašno uporna, toliko da sam obišla sve moguće arhive, kontaktirala kolege i sve ostale koji bi mi mogli pomoći. Jer ono što vi znate da je tako, nije dokaz za Sud.

Noć uoči glavnog ročišta, zove me moj drug i kolega i saopćava mi užasnu mrlju iz biografije osobe koja me je tužila za klevetu. Zoru sam dočekala s mučninom od svježe spoznaje s kim imam posla. Dodatno, nije lako, bez obzira na statistiku, doći na Sud. Ljudi nas prepoznaju, zaustavljaju, zapitkuju i olako klasificiraju. Dok izađete s ročišta, već čaršija zna. Koliko god želite poštedjeti porodicu, saznaju šta me je snašlo i u jednom trenutku, boje se i poštara. Tužbe i prijetnje novinarima u našem društvu imaju obeshrabrujući efekat na novinara. Ali, povratka nema.

Kad su suci naklonjeni onima koji tuže

Dakle, bio je petak, čini mi se 2004. godina. U devet sati ujutro to famozno glavno ročište. Dolazim i prolazim provjere i pred sudnicom ugledah pripravnicu iz advokatskog tima koji nas je branio. Htjela sam se samo okrenuti i otići. Osjećala sam se prevarenom i tako bespomoćnom. No, rekoh u sebi,„hajde da izgubiš“. Uđosmo u sudnicu. Advokatica tužitelja gleda me s podsmijehom. Ko sam ja, pobogu, da smijem oklevetati takvog mecenu? U sebi osjetih gađenje zbog svega. Pripravnica šuti, a ja pitam: „Gdje je gospodin? Hoće li se pojaviti?“ Sutkinja Rada ili Radmila, zaboravila sam joj prezime, vrti zlatnom, ali baš zlatnom, olovkom i kaže: „Bolestan je, ja sam bila kod njega da potpiše“. Pitam je da li je potpisao tom zlatnom olovkom, koju je dobila od njega? Crveni se.

U tom trenutku u sebe sam tako sigurna i sretna što sam učila zakone, pravne puteve i lijekove i što sam znala da je sutkinja potkupljena. Tražim na uvid svu medicinsku dokumentaciju koja opravdava gospodinov izostanak. Moja odbrana traži prekid i odgađanje. Tiho joj kažem da šuti. Ja sam uporna. Nema dokumentacije, i od pripravnice tražim da zahtijeva izuzeće sutkinje Rade. Po završetku, priđem joj i u lice kažem morbidni detalj iz biografije tužitelja, koji je bio moj kec u rukavu, i u lice joj priznam šta mislim o njoj, potkupljivoj, jer smatram da pravosuđe i novinarstvo moraju raditi na istom zadatku.

Predmet je izvjesno vrijeme mirovao, a potom je dodijeljen, po mom mišljenju, jednom od najčestitijih sudija, gospodinu Srdiću, koji je imao hrabrosti da pošteno zaključi ovaj predmet.

U međuvremenu, svako od nas radio je istom dinamikom, redovno donoseći priče o korupciji, zločinima, sumnjivim privatizacijama… i svi smo imali male bitke u sebi zbog stalnog pritiska plavih koverti. Zanimljivo je da bi, s vremenom, tužitelji u toku procesa sami odustajali. Apsurd svega je da me vrlo često i danas pozivaju da različitim sudovima dostavim podatke kao relevantne dokaze za određene predmete, a da sam za iste tužena deceniju ili deceniju i po ranije.

(Tekst je objavljen u 65. izdanju biltena E-novinar; autorica je dugogodišnja novinarka i urednica Federalne televizije iz Sarajeva)


Arijana Saračević Helać/BHN, Sarajevo, 29/08/2019