Odnos bh. medija u suočavanju sa prošlošću uveliko determinira politika



Sarajevo, 19.10.2020. – Odnos bh. medija u suočavanju sa prošlošću u najvećoj mjeri određuje i determinira politika, a brojni mediji u poslijeratnom vremenu postali su instrument za širenje govora mržnje i relativizaciju ratnih zločina, rečeno je tokom radionice „Medijsko izvještavanje o ratnom naslijeđu, suđenjima za ratne zločine i procesima pomirenja u Bosni i Hercegovini“ koja je počela danas na Trebeviću, u organizaciji Udruženja BH novinari.

Dvodnevna interprofesionalna radionica je namijenjena medijskim profesionalcima, predstavnicima pravosudnih institucija i policije, a implementira se u okviru projekta Vijeća Evrope – Sloboda izražavanja i sloboda medija u Bosni i Hercegovini (JUFREX). Projekt menadžerica Ureda Vijeća Evrope u BiH Vanja Ibrahimbegović Tihak istakla je da je osnovni cilj projekta osigurati dosljednu primjenu Evropske konvencije o ljudskim pravima te primjenu prakse Evropskog suda za ljudska prava na domaćim sudovima kada je riječ o slobodi izražavanja:

“Sarađujemo sa RAK-om kao i sa našim medijskim partnerima, BH novinarima i Vijećem za štampu. Dijalog koji razvijamo između predstavnika pravosuđa i medijske zajednice u BiH je osnovni proizvod te suradnje i posebno smo ponosni na ovaj segment našeg rada, a sve sa ciljem da osnažimo medijske slobode i slobode izražavanja u BiH.”

Predsjednik Udruženja BH novinari Marko Divković kazao je u uvodnom obraćanju da kada su u pitanju medijska i pravosudna zajednica, u mnogo čemu postoji nerazumijevanje između te dvije profesije.

– Novinari često doživljavaju neugodnosti i osporavanja iz pravosudnih institucija i zato želimo diskutovati o tome i pokušati da pronađemo rješenja kako to prevazići, jer nam je u konačnici i jednima i drugima isti cilj: objaviti istinu – rekao je Divković.

Mediji u BiH se kreću u trokutu između sjećanja, zaborava i poricanja – dakle, upravo one matrice koju jeste stvorila politika, mišljenja je politička analitičarka Tanja Topić.

–  To sjećanje može biti selektivno i tu u izostaje taj kritički odnos prema prošlosti, prije svega prema sopstvenoj mračnoj strani uloge u ratu. Pitanje je koliko bismo mi sami uopće uradili na tom planu da nismo imali uporište i podršku od strane međunarodnih organizacija i međunarodne zajednice – kazala je Topić.

Govoreći o medijskim konstrukcijama sjećanja, Tanja Topić je rekla da se to ne može svesti samo na tradicionalne medije, nego i na film, pozorište, kao i na stavove koji se objavljuju na društvenim mrežama.

– U Republici Srpskoj se dugo ćutalo o genocidu u Srebrenici, a onda je objavljen film o Škorpionima i tada su građani bili prvi put suočeni sa tom slikom u javnosti. Onda se desio jedan politički zaokret i došlo je do relativizacije genocida, pri čemu su mediji preuzeli tu ulogu relativizacije i čak pravdanja zločina kao “preventivnog djelovanja”. Najveća masovna grobnica poslije Drugog svjetskog rata, Tomašica, također je primjer zavjere šutnje u medijima- o tome su izvijestili samo rijetki mediji u RS-u – navela je Topić.

Ona je dodala da su mnogi mediji na ovim prostorima postali sredstvo širenja govora mržnje.

Ako novinar glorificira genocid ili ratne zločine, to je krivično djelo, kaže Ara Ghazaryan, ekspert Vijeća Evrope.

– Kada pravno kvalificirani genocid nazovete masakrom, naravno da to relativizira ono što su sudski dokazane činjenice. Ono što se dešavalo 90-ih godina bilo je izazov za medije i novinare, ali sada postoji jedna nova dimenzija svega toga. Pitanje je da li je dovoljno držati se samo etičkih normi u novinarstvu, ili treba osnaživati primjene zakona kada je riječ o govoru mržnje. Po mom mišljenju, potrebno je ponovo izvršiti evaluaciju zakona o zabrani govora mržnje i osnažiti krivični zakon, kao i uvesti određene etičke forme – naglasio je Ghazaryan.

O tome na koji način mediji izvještavaju o kaznenim postupcima i suđenjima za ratne zločine i rade li to u interesu javnosti i porodica žrtava, govorili su Vlado Adamović, advokat i bivši sudija Suda BiH i Denis Džidić, glavni urednik BIRN-a BiH. Prema Adamovićevim riječima, novinari ne bi smjeli raditi u ime žrtve, kao ni u ime okrivljenog. Baš kao ni sud.

– Novinar radi u interesu javnosti, a pravo javnosti je da bude istinito informirana. Jednako kao što se sud drži principa i načela i mora biti neovisan i nepristrasan. Nema suosjećajnog suda, niti suda s empatijom, jer to onda nije sud. U tom smislu, novinari su vrlo slični sudijama – naglasio je Adamović.

Dodao je kako su suđenja ratnih zločina među najkompleksnijim predmetima, posebno uvođenjem tzv. komandne odgovornosti, koja je potpuno suprotna našem zakonu.

– Kako je VSTV napravilo manjkavosti pri izboru sudija koji sude ratne zločine, tako je i među novinarima zavladala konfuzija jer se više ne zna ko je zapravo novinar. Bez reda nema ozbiljnog rada, pa tako i novinarska udruženja moraju imati jedinstven stav prema svojoj profesiji i praćenjima suđenja za ratne zločine. Mora se znati ko je novinar koji može ući u sudnicu i pratiti takva suđenja – rekao je Adamović.

Urednik BIRN-a BiH Denis Džidić kaže da je procesuiranje ratnih zločina jedno od četiri stuba tranzicijske pravde i to je suštinski jedini mehanizam koji je BiH do sada koliko-toliko sistematski sprovela.

– Jednog dana bi svi ti izvještaji sa suđenja mogli poslužiti kao potencijalna baza za osnivanje komisije za utvrđivanje činjenica i za pomirenje, koja će biti krucijalna s obzirom na to da svi ratni zločini nikada neće moći biti procesuirani – rekao je Džidić.

Prema njegovim riječima, novinari BIRN-a koji prate ova suđenja moraju imati određeno znanje i iskustvo, a princip je da se sve mora zasnivati na činjenicama.

– Generalno, vrlo je teško finansijski medijima da osiguraju novinara koji će pratiti jedan sudski proces od početka do kraja, s obzirom da suđenja u pojedinim predmetima traju po nekoliko godina. Drugi problem je taj što za mnoge novinare i medije ta suđenja uglavnom nisu zanimljiva i jako ih je teško napraviti prijemčivim za čitaoce. Nažalost, studenti novinarstva na fakultetima uopće ne uče o tome kako treba izvještavati iz sudnica, čak ni bazične stvari o pravnom postupku i to je također veliki problem – ističe Džidić.

On je govorio i o zatvaranju pravosudnih institucija prema medijima, koje je posljednjih godina sve intenzivnije. Jedan od problema je odluka Tužilaštva da više ne objavljuje sadržaj optužnica, a bez dostupnih optužnica novinar ne može profesionalno izvještavati sa suđenja, navodi Džidić. Pristup informacijama novinarima je vrlo često onemogućen, posebno kada je riječ o Tužilaštvu BiH koje na sve medijske upite najčešće odgovara rečenicom: “Bez komentara.”

Urednik portala Bljesak.info Berislav Jurič kaže da premda bi novinari trebali biti nepristrasni, posebno kada prate suđenja za ratne zločine, to kod nas nije slučaj.

– Nažalost, ovdje ispada da niste novinar ako se ne svrstate na nečiju stranu. Veliki problem u svim sferama društva, pa tako i u novinarstvu, jeste taj što imate nedorasle ljude. Imate mladih noviara koji nikada nisu ušli u sudnicu, a kamoli da znaju izvještavati sa suđenja. S druge strane, medijima se puno toga stavlja na teret, pa tako i uloga u pomirenju, suočavanju sa prošlošću i slično, a nisu mediji ti koji mogu pomiriti društvo – rekao je Jurič.

Među glavnim ciljevima radionice u organizaciji BH novinara su postizanje boljeg razumijevanja profesionalnih i etičkih standarda i obaveza novinara u izvještavanju o ratnom naslijeđu, suđenjima za ratne zločine, doprinos medija procesima suočavanja s prošlošću, pomirenju i izgradnji tolerantnog društva, kao i poboljšanje razmjene informacija između medija i pravosudnih institucija u vezi sa suđenjima za ratne zločine koje se mora temeljiti na krivičnim zakonima BiH, pravu javnosti na informiranost te zaštiti dostojanstva i prava žrtava, njihovih porodica i svjedoka.


, Sarajevo, 20/10/2020