U sudnicu je u\u0161ao predsjedavaju\u0107i sudac Claude Jorda, jedan od trojice sudaca koji su vodili slu\u010daj \u2013 uz Fouada Riada i Almira Simoesa Rodriguesa. Jorda je tada bio u ranim pedesetim godinama, opu\u0161ten Francuz lakog osmijeha na vrlo ozbiljnom zadatku prvog me\u0111unarodnog suda za ratne zlo\u010dine nakon sudova u N\u00fcrnbergu i Tokiju. Vodio je ra\u010duna o kolegama, posebno o prevoditeljima, znaju\u0107i koliko su va\u017eni za proces koji se vodio na vi\u0161e jezika. Ponekad bi pitao obranu ili tu\u017eitelje jesu li dobro spavali. Kada se jednom \u0161alio, a obrani to\u00a0nije ba\u0161 sjelo, rekao je u svoju obranu: \u201ePoku\u0161avam dosegnuti nivo legendarnog britanskog humora, ali nisam siguran da sam to u stanju.\u201c<\/p>\n
Toga se dana nije poku\u0161avao \u0161aliti. Znao je da \u0107e uskoro u sudnici biti prikazane fotografije na kojima se plasti\u010dno vidi kako Jelisi\u0107 ubija \u010dovjeka.<\/p>\n
U deset minuta iza deset sati zamolio je prisutne da sjednu i da se uvede optu\u017eenik. U sudnicu je u\u0161ao 31-godi\u0161nji Goran Jelisi\u0107 u zelenkastom pletenom d\u017eemperu, plahog izraza lica. Potom je sudac Jorda pozdravio \u2013 uobi\u010dajenim redoslijedom \u2013 prevoditelje, tu\u017eiteljstvo, obranu i optu\u017eenika. Do tada je su\u0111enje Jelisi\u0107u trajalo ve\u0107 gotovo godinu dana. Jelisi\u0107 se izjasnio krivim, me\u0111u ostalim, za ubojstva 13 ljudi za vrijeme rata. Tu\u017eitelj Geoffrey Nice nastavljao je prethodnog dana zapo\u010deto ispitivanje ha\u0161kog istra\u017eitelja Bernarda O\u2019Donnella. Potom je na mjesto svjedoka do\u0161ao drugi istra\u017eitelj tu\u017eiteljstva, Paul Anthony Basham.<\/p>\n
I O\u2019Donnell i Basham su godinu ranije iscrpno ispitivali Gorana Jelisi\u0107a u sklopu istrage. Izme\u0111u 25 i 30 sati ukupno. Prije nego \u0161to tog jutra u sudnici budu prikazane fotografije, zavedene kao dokazni predmeti pod oznakom P67, sudac Jorda upozorio je prisutne posjetitelje da su snimci uznemiruju\u0107i i savjetovao onima osjetljivijima da napuste prostoriju.<\/p>\n
Tu\u017eitelj Nice opisuje prvu fotografiju: optu\u017eenik je s desne strane u plavoj ko\u0161ulji kratkih rukava, s pi\u0161toljem s prigu\u0161iva\u010dem u spu\u0161tenoj desnoj ruci. Njemu slijeva je mu\u0161karac u vojnoj uniformi i s automatskom pu\u0161kom. Pred njima su dvojica mu\u0161karaca, jedan u sme\u0111oj ko\u017enoj jakni, drugi u be\u017e d\u017eemperu. Svi kora\u010daju slijepom, kratkom ulicom na kraju koje be\u017eivotno le\u017ee mu\u0161ka tijela.<\/p>\n
<\/p>\n
![\"\"](\"https:\/\/valterportal.ba\/wp-content\/uploads\/2025\/05\/jelisic-300x113.png\")
<\/p>\n
Na sljede\u0107oj fotografiji je Jelisi\u0107 uperio \u0161korpion u le\u0111a mu\u0161karca u sme\u0111oj jakni. Obojici je glava uvu\u010dena u ramena i tijelo pogureno. Na sljede\u0107oj je Jelisi\u0107 podignuo \u0161korpion do razine mu\u0161kar\u010deve glave, koja je jo\u0161 uvu\u010denija u tijelo, a ramena su mu podignuta i sabijena uz vrat. Na sljede\u0107oj mu je tijelo savijeno u struku unaprijed, a ruka podignuta do glave, kao da se poku\u0161ava za\u0161tititi. Jo\u0161 uvijek kora\u010da.<\/p>\n
![\"\"](\"https:\/\/valterportal.ba\/wp-content\/uploads\/2025\/05\/jecisic-2-300x110.png\")
<\/p>\n
<\/p>\n
Na sljede\u0107oj je fotografiji zabilje\u017een trenutak pada. Mu\u0161karac je na tlu, jedna mu je noga podignuta u zraku. Jelisi\u0107 je iza njega s jo\u0161 uvijek uperenim \u0161korpionom. Puno je fotografija, svaki trenutak smaknu\u0107a je zabilje\u017een.<\/p>\n
<\/p>\n
![\"\"](\"https:\/\/valterportal.ba\/wp-content\/uploads\/2025\/05\/jelisic-3-300x149.png\")
<\/p>\n
<\/p>\n
Na osmoj i devetoj fotografiji mu\u0161karac le\u017ei licem na betonu. O\u010dito je jo\u0161 \u017eiv, jer su mu noge u razli\u010ditom polo\u017eaju na tim dvjema fotografijama i jedna mu je ruka u zraku. Jelisi\u0107 i dalje puca u njega. Sljede\u0107a fotografija izbliza prikazuje mu\u0161karca u d\u017eemperu: bo\u010dno le\u017ei na tlu, iz glave mu se \u0161iri velika lokva krvi.<\/p>\n
![\"\"](\"https:\/\/valterportal.ba\/wp-content\/uploads\/2025\/05\/jelisic-4-300x140.png\")
<\/p>\n
<\/p>\n
Na sljede\u0107oj su pak obojica mu\u0161karaca na tlu u lokvama tamne krvi. Nakon toga se prikazuju fotografije mrtvih nabacanih u zemljanu raku. Tijela su isprepletena. Nekima se vidi lice. Najmanje ih je 12, svi su mu\u0161karci. Povi\u0161e rake je kamion, koji je o\u010dito dovezao tijela i bager spreman da ih zatrpa zemljom.<\/p>\n Nakon \u0161to su fotografije prikazane i opisane, predsjedavaju\u0107i sudac Jorda je zaklju\u010dio da je potrebna pauza, od 11.21 do 11.45.<\/p>\n U nastavku su\u0111enja sudac Riad se javio za rije\u010d. Egip\u0107anin Fouad Abdel-Moneim Riad tada je imao 71 godinu i bogato me\u0111unarodno pravno iskustvo.<\/p>\n \u201eMo\u017eda mi mo\u017eete pomo\u0107i da shvatim ne\u0161to \u0161to mi se \u010dini vrlo zbunjuju\u0107im. Ovdje imamo najmanje deset slika za koje sam se pitao kako su snimljene. Kako osoba koja ubija na ovakav na\u010din mo\u017ee sa sobom povesti fotografa da to slika? Imate li neko obja\u0161njenje toga?\u201c, pita sudac Riad ha\u0161kog istra\u017eitelja Bashama.<\/p>\n Uto suca Riada prekida tu\u017eitelj Geoffrey Nice. Ka\u017ee da bi istra\u017eitelju moglo biti lak\u0161e odgovoriti na to pitanje u privatnoj sesiji. Prijedlog je odobren tako da iz transkripta su\u0111enja ne saznajemo mogu\u0107e obja\u0161njenje kako su nastale te fotografije.<\/p>\n Suca Riada o\u010dito kopkaju te fotografije. Jo\u0161 je godinu ranije, 1. decembra 1998., poku\u0161ao saznati tko i kako ih je mogao snimiti.<\/p>\n \u201eLjudi koji su ubijali ljude; jesu li se pona\u0161ali kao nacisti i fotografirali svoje zlo\u010dine?\u201c, pitao je za\u0161ti\u0107enog svjedoka A.<\/p>\n Svjedok A nije znao odgovor.<\/p>\n Ova pri\u010da je odgovor na ta pitanja. Pri\u010da o tome kako je do\u0161lo do tih fotografija, jedinih iz vi\u0161egodi\u0161njeg rata u biv\u0161oj Jugoslaviji koje prikazuju \u010din smaknu\u0107a. Rijetkih u povijesti ratne fotografije uop\u0107e. Ni jedne takve jo\u0161 nema primjerice iz rata u Ukrajini.<\/p>\n XXX<\/p>\n Kao i suca Riada, godinama me uznemirava blizina kamere koja je o\u010dita iz tih fotografija. Mrtvih u medijima smo vidjeli previ\u0161e, na\u017ealost, pogotovo iz rata u biv\u0161oj Jugoslaviji. Odsje\u010dene glave, granatama raznesenu djecu, koko\u0161i koje kljucaju le\u0161eve. Ali, kamera nije zabilje\u017eila precizan trenutak njihove smrti. Stoga me zanima \u010dijim i kakvim pogledom su nam posredovane te sekvence ubijanja. Razgovarala sam neformalno s fotografima i reporterima, nailazila na nepouzdane informacije i tra\u010deve, a onda sam prije tri godine odlu\u010dila da \u0107u ta pitanja postavljati kao novinarka, poku\u0161avaju\u0107i slo\u017eiti sliku toga doga\u0111aja.<\/p>\n Sudac Riad se pita nisu li po\u010dinitelji dokumentirali svoja zlodjela kao \u0161to su to radili nacisti pa su onda neplanirano iscurile u javnost? To bi bilo logi\u010dno obja\u0161njenje. \u017danr ratnih trofejnih fotografija star je gotovo koliko i sam medij fotografije. Kao suvenire ih snimaju obi\u010dno anonimni fotografi, pripadnici jedne od zara\u0107enih strana. Te su fotografije dokazi mo\u0107i po\u010dinitelja i poni\u017eenja neprijatelja. Iza Tre\u0107eg Reicha ostalo je oko 1,5 milijuna takvih fotografija. Iza rata u Jugoslaviji ostala je jedna video snimka srpske postrojbe \u0160korpioni dok ubijaju \u0161estoricu Bosanaca 1995. Smaknu\u0107a je snimio sami pripadnik \u0160korpiona i snimka je godinama kru\u017eila me\u0111u \u010dlanovima postrojbe dok kona\u010dno 2005. nije iza\u0161la u javnost.<\/p>\n No, smrt u Br\u010dkom je snimio profesionalni fotograf i fotografije su objavljene \u0161irom svijeta preko Reutersa, velike i cijenjene novinske agencije.<\/p>\n Kako je fotograf mogao snimiti ubojstvo toliko izbliza i toliko puta? Nije li ubojica morao vidjeti kameru? Za\u0161to je dopustio fotografiranje? Za\u0161to je pustio da fotograf zadr\u017ei film? Profesionalno fotografiranje u ratu je \u010din neuplitanja. Postaje li ovdje kamera ipak oblik sudjelovanja? Ohrabruje li tako bliska kamera ono \u0161to se doga\u0111a? Jesu li pitanja suca Riada morila Reutersove urednike, koji su fotografije kupili i poslali u svijet? \u0160to su o njima mislili ratni fotografi koji su tada izvje\u0161tavali iz Jugoslavije? Je li takva pitanja postavljao \u017eiri fotografske nagrade World Press Photo koji je 1993. fotografa nagradio? Je li bilo ikakve sumnje me\u0111u nizozemskim medijima, koji su fotografa do\u010dekali kao reporterskog heroja kada je 1993. iz Beograda pobjegao u Amsterdam?<\/p>\n Da bismo znali \u0161to je zapravo fotografirano i, najva\u017enije, kako, treba prije\u0107i put unatrag: od fotografija nazad prema stvarnosti. Napraviti\u00a0zoom out<\/em>\u00a0od tih fotografija. Ako je dobra, fotografija mo\u017ee izazvati 1000 emocija, ali ne govori 1000 rije\u010di.<\/p>\n XXX<\/p>\n Iza rata u Jugoslaviji ostalo je stotine tisu\u0107a fotografija. Prvi rat u Europi nakon Drugog svjetskog rata privukao je gomilu reportera. Mnogima su tu zapo\u010dele karijere.\u00a0Rat<\/a>\u00a0je bio dostupan, jeftin i bez puno pravila za reportere.<\/p>\n Rat se doga\u0111ao pred fotoaparatima i kamerama, no to nije pomoglo da kra\u0107e traje. Pet godina u Hrvatskoj, \u010detiri godine u Bosni i Hercegovini i onda jo\u0161 godinu dana na Kosovu. Vi\u0161e od 2.500 novinarskih tekstova, snimaka i fotografija iz rata u biv\u0161oj Jugoslaviji koristilo se na Me\u0111unarodnom krivi\u010dnom sudu za biv\u0161u Jugoslaviju, prema podacima Media centra u Sarajevu. \u010cesto su u najve\u0107im predmetima najva\u017eniji dokazi bili upravo novinarski materijali.<\/p>\n No od svih tih snimaka i fotografija, ovo su jedine profesionalne fotografije koje prikazuju direktnu egzekuciju. Ni u povijesti fotografije ih\u00a0nema puno<\/a>.<\/p>\n No okolnosti nastanka tih kultnih fotografija su poznate u tan\u010dine. Uostalom, snimljene su pred mno\u0161tvom svjedoka. Ove u Br\u010dkom nisu. Dvojica ubojica, dvojica \u017ertava, dvojica fotografa. Ili je bilo jo\u0161 nekoga?<\/p>\n XXX<\/p>\n Fotografije su snimljene 6. ili 7. maja 1992. To\u010dan datum nije utvr\u0111en na su\u0111enju. Snimljene su u Br\u010dkom, koje je tada imalo 41.046 stanovnika me\u0111u kojima je bilo 55,5% Bo\u0161njaka ili Muslimana, kako se tada u medijima nazivalo Bo\u0161njake, 19,9% Srba, 6,9% Hrvata i 17,5% ostalih etni\u010dkih skupina. Rat je tek mjesec dana ranije po\u010deo u BiH, a u praskozorje 30. aprila zahvatio je i Br\u010dko. U to doba godine je temperatura danju dostezala 20 stupnjeva, radnici su \u010dekali godi\u0161nje odmore, djeca da zavr\u0161i \u0161kola, a oni hrabriji su ve\u0107 skakala u ne\u010distu rijeku Savu, koja je grad i Bosnu spajala s Hrvatskom. No tog su jutra uni\u0161tena dva mosta preko rijeke, dok su se ljudi i automobili kretali njima. To\u010dan broj mrtvih nije utvr\u0111en, jer su mnogi le\u0161evi nestali u rijeci.<\/p>\n Hitler je bio prvi Adolf. Ja sam drugi.<\/strong><\/p>\n Goran Jelisi\u0107<\/cite><\/p><\/blockquote>\n Goran Jelisi\u0107 je istog tog dana do\u0161ao u Br\u010dko kao dobrovoljac iz Bijeljine gdje je \u017eivio. Tada 23-godi\u0161njak, otac malog sina, sa zavr\u0161enom osnovnom \u0161kolom, radio je kao traktorist na poljoprivrednom imanju. Tri mjeseca ranije je iza\u0161ao iz zatvora, jer je slu\u017eio kaznu zbog krivotvorenja \u010dekova. Volio je novac, to se utvrdilo i na su\u0111enju. Otimao je sve \u0161to je mogao od zatvorenika \u2013 novac, satove, nakit \u2013 za \u0161to je i osu\u0111en. U Br\u010dkom je zadu\u017eio jugoslavensku plavu policijsku uniformu, pi\u0161tolj marke \u0160korpion s prigu\u0161iva\u010dem i Motorolu. Kodno ime mu je bilo Adolf. Za\u0161ti\u0107eni svjedok L se na su\u0111enju prisjetio Jelisi\u0107evih rije\u010di: \u201eHitler je bio prvi Adolf. Ja sam drugi.\u201c<\/p>\n Jugoslavenska narodna armija je granatirala grad i ve\u0107 1. maja zauzela po\u0161tu, bolnicu, radioteleviziju i policijsku postaju. Brzo su se razne srpske postrojbe slile u Br\u010dko \u2013 govori se o \u010dak 22 razli\u010dite uniforme. Sve se kontroliralo \u2013 i prilaz gradu i grad. Bili su tu vojnici JNA, pripadnici raznih srpskih policijskih i paravojnih snaga poput Tigrova i Crvenih beretki. S njima nije bilo labavo. Ve\u0107 su mjesec dana ranije u Bijeljini u brzinskoj akciji pobili nesrpske civile i prakti\u010dki bez otpora zauzeli taj ve\u0107inski bo\u0161nja\u010dki grad.<\/p>\n Sli\u010dan je scenarij bio namijenjen i Br\u010dkom. Bo\u0161nja\u010dki i hrvatski mu\u0161karci starosti izme\u0111u \u0161esnaest i \u0161ezdeset godina pritvarani su u sabirnim centrima. Neki su odvedeni u Sekretarijat unutra\u0161njih poslova\u00a0<\/em>(SUP), kako se slu\u017ebeno zvala policijska postaja u samom centru grada na tada\u0161njem Trgu mar\u0161ala Tita. U mra\u010dnoj sobi broj 13 je bilo nagurano dvadesetak pritvorenika. Sastav se stalno mijenjao. Neki su odvo\u0111eni drugdje, neki su pu\u0161teni, neki ubijeni.<\/p>\n Zgrada policije (SUP) je bela zgrada, ubistvo se desilo u drugoj ulici levo od SUP-a. Foto: Dokazni materijal Tribunala u Hagu<\/p>\n<\/div>\n Goran Jelisi\u0107 je iz \u201etrinejske\u201c, kako su je zvali, izveo \u010dovjeka u sme\u0111oj jakni. Za\u0161to ba\u0161 njega, ne zna se. Mo\u017eda je bio prvi kada je otvorio vrata, mo\u017eda je imao dobar sat na ruci, mo\u017eda se nekome nije svi\u0111ao. Goran Jelisi\u0107 se nije sje\u0107ao koliko je puta pucao u njega, mada je rekao da je to bilo njegovo prvo ubojstvo. Vatreno kr\u0161tenje, izjavio je na su\u0111enju.<\/p>\n \u201eMo\u017eda dva ili tri metka\u201c, rekao je.<\/p>\n Ulica u kojoj se desilo ubistvo. Foto: Dokazni materijal Tribunala u Hagu<\/p>\n<\/div>\n Ve\u0107 je tada uspostavio obrazac ubijanja: i druge Jelisi\u0107eve \u017ertve su pogubljene \u0160korpionom s prigu\u0161iva\u010dem iz neposredne blizine i s le\u0111a. Ljudi koji su poznavali Jelisi\u0107a ka\u017eu da je bio pla\u0161ljivac, pa nije mogao gledati \u017ertve u o\u010di. Pucao bi naj\u010de\u0161\u0107e u potiljak. Tako se utvrdilo tokom su\u0111enju u Haagu. Kasnije je ipak bilo manje krvi nego na tim fotografijama. Jelisi\u0107 je od \u017ertava tra\u017eio da sagnu glavu nad \u0161ahtom kako bi im se krv odlila da bi nakon strijeljanja bilo \u0161to manje za \u010distiti.<\/p>\n Jelisi\u0107 je osu\u0111en za ubojstvo 13 ljudi. Koliko ih je ukupno ubio u samo tri tjedna koliko je u maju 1992. bio u Br\u010dkom, ne zna se. To\u010dna brojka nije ustanovljena ni na su\u0111enju. Po\u0161to je priznao ubojstva za koja je optu\u017een, tu\u017eiteljstvo nije utvr\u0111ivalo daljnje \u017ertve.<\/p>\n Prema za\u0161ti\u0107enom svjedoku L, Goran Jelisi\u0107 je izjavio da svako jutro mora smaknuti dvadeset do trideset ljudi da bi mogao popiti kafu. Drugi je svjedok rekao da je ve\u0107 8. maja govorio da je ubio 68 ljudi, a 11. maja se hvalio sa 150 ubijenih. Svjedok A je rekao da dobro pamti Jelisi\u0107ev glas, jer ga je 10 do 15 puta dnevno \u010duo kako nare\u0111uje: \u201eLezi i nasloni glavu na re\u0161etku!\u201c Na su\u0111enju su svjedo\u010dili i biv\u0161i zato\u010denici, koji su ga vidjeli dok je ubijao i od kojih je tra\u017eio da tijela ubijenih stave na gomilu da bi ih se moglo odvesti hladnja\u010dom za prijevoz mesa tvrtke Bimeks u masovnu grobnicu. To je masovna grobnica sa fotografija. Neki svjedoci su izjavili da su tijela vo\u017eena i u fabriku sto\u010dne hrane Farma, gdje su prera\u0111ivana u sto\u010dno bra\u0161no.<\/p>\n Svjedok N je procijenio da je na okupu za odvoz vidio stotinjak tijela, \u201enaslaganih kao drva za ogrjev\u201c. Tu\u017eiteljstvo je procijenilo da je Jelisi\u0107 mogao ubiti upravo stotinjak ljudi, mo\u017eda i vi\u0161e.<\/p>\n Rat u Bosni i Hercegovini je trajao dugo i proizveo mnoge ubojice. Predratni u\u010ditelji, policajci, poljoprivrednici postajali su zlo\u010dinci u ratu. No rijetki su kao Goran Jelisi\u0107 ubijali samostalno i tako masovno, a pojedina\u010dno, \u010dovjeka po \u010dovjeka. I to nenaoru\u017eane, bezopasne ljude. Zato je i dobio do tada najdu\u017eu kaznu na ICTY-ju: 40 godina zatvora.<\/p>\n U njegovu su obranu svjedo\u010dili njegovi predratni znanci. Ka\u017eu da je bio tih, pristojan mladi\u0107 i da nije pravio razliku izme\u0111u Srba i Bo\u0161njaka. Neki su Bo\u0161njaci svjedo\u010dili da im je pomogao za vrijeme rata.<\/p>\n Svjedok koji je na su\u0111enju u Haagu rekao da Jelisi\u0107evo lice ne\u0107e nikada zaboraviti, opisao ga je kao nekoga tko bi mogao biti bilo tko: \u201eMladi\u0107 u dvadesetim godinama, sme\u0107kaste kose, srednje visine, srednje te\u017eine, prili\u010dno \u017eivahan.\u201c<\/p>\n Iza ratova \u010desto ostaju rupe u faktografiji. \u010cak i onda kada su provedena iscrpna su\u0111enja kao za zlo\u010dine u Br\u010dkom. Neidentificirane \u017ertve. Nepoznati po\u010dinitelji. Neprecizni datumi. Nerazja\u0161njena zapovjedna odgovornost. Nejasne okolnosti zlo\u010dina. \u010cak i neslaganja kada je rat po\u010deo, a kada je zavr\u0161io. Tako se ni ukupan broj \u017ertava u Br\u010dkom ne zna. Identificirano je 472 ubijenih u dva mjeseca od maja do jula koliko je bio otvoren tamo\u0161nji najve\u0107i logor Luka, koji se nalazio u najve\u0107oj predratnoj rije\u010dnoj luci u Bosni i Hercegovini. Tu je bilo dovoljno hangara za zatvorenike, a i prakti\u010dno je bilo bacati tijela ubijenih u obli\u017enju rijeku Savu. Logorom je jedno vrijeme upravljao Jelisi\u0107, barem se tako predstavljao. Sud nije utvrdio koja mu je formalna pozicija bila. Ubijeni su bili nenaoru\u017eani, prisilno zatvoreni, nije bilo borbi. Procjenjuje se da je ukupno ubijenih i nestalih u Br\u010dkom izme\u0111u 2.000 i 3.000 ljudi. Najmanje svaki dvadeseti stanovnik Br\u010dkog.<\/p>\n XXX<\/p>\n Bojan Stojanovi\u0107 je tada bio 22-godi\u0161nji fotograf iz Beograda, koji je radio za dnevni list\u00a0Ve\u010dernje novosti<\/em>. Fotografirao je sva\u0161ta \u2013 od sportskih doga\u0111aja do ponude na tr\u017enici. Ve\u010dernje novosti su bile tabloidne i tada i sada zbog \u010dega ih u novinarskim krugovima zovu\u00a0Veneri\u010dne bolesti<\/em>. Tako su 1994. objavili realisti\u010dnu sliku Uro\u0161a Predi\u0107a \u201eSiro\u010de na maj\u010dinom grobu\u201c iz 1888. i predstavili je kao recentnu fotografiju srpskog dje\u010daka iz Bosne i Hercegovine koji na grobu oplakuje obitelj koju su ubili muslimani.\u00a0Ve\u010dernje novosti<\/em>\u00a0su bile i glasilo Slobodana Milo\u0161evi\u0107a, pa su tako 2000. na naslovnici objavili fotografiju s Milo\u0161evi\u0107evog predizbornog skupa na kojoj su uve\u0107ali broj njegovih podr\u017eavatelja. Manipulacije u medijima nisu bile rijetke za rata u Jugoslaviji.<\/p>\n Bojan i njegov prijatelj i kolega iz\u00a0Ve\u010dernjih novosti<\/em>\u00a0Sr\u0111an Petrovi\u0107 su po\u010detkom tog maja 1992. po zadatku za Reuters i\u0161li u Sarajevo, ali su u Beograd poslali fotografije egzekucije iz Br\u010dkog. Obojica su povremeno sura\u0111ivali s Reutersom.<\/p>\n Emil Va\u0161 radio je tada kao fotograf za Reuters u Beogradu i prvi je dobio u ruke fotografije iz Br\u010dkog. \u201eKada sam ih video, nisam mogao da verujem. \u010covek ne mo\u017ee da veruje da neko tako ne\u0161to slika. Nismo znali uop\u0161te da li je to istina. Nismo znali ni \u0161ta da radimo sa tim\u201c, rekao nam je u razgovoru.<\/p>\n Jura Nanuk, fotograf Reutersa iz Hrvatske, tako\u0111er se tada zatekao u uredu Reutersa u Beogradu i sje\u0107a se da je Va\u0161 bio van sebe. \u201eMeni nije bilo toliko \u0161okantno, jer sam se ve\u0107 do tada svega nagledao u ratu u Hrvatskoj.\u201c<\/p>\n Jednom je, prepri\u010dava Nanuk, sjedio s hrvatskim vojnicima kada ga je jedan od njih upitao: \u201eHo\u0107e\u0161 da ti poka\u017eem glavu mrtvog \u010detnika? \u010cuvam je u rakiji.\u201c Ka\u017ee da mu se \u017eeludac preokrenuo. Nudio mu je da fotografira tu glavu, ali je Nanuk nije htio ni vidjeti ni fotografirati. Hrvatski vojnici su ga na polo\u017eaju znali pitati \u017eeli li da opale iz haubice, jer je tada fotografija efektnija, sukne vatra i dimi se, ali je, ka\u017ee, svaki put odbio jer mu je bilo jasno da \u0107e ta granata negdje pasti i mo\u017eda nekoga ubiti. \u201eAko se ispaljuje u jeku borbe, slikat \u0107u, ali da se to radi zbog fotografije, ne dolazi u obzir.\u201c Nudili su mu i da puca, ali nije htio dirati oru\u017eje.<\/p>\n Tada\u0161nji \u0161ef fotografa Reutersovog biroa u Beogradu bio je Petar Kujund\u017ei\u0107, koji je za Reuters radio sve do 2015. u raznim dijelovima svijeta. U no\u0107i je dobio informaciju o fotografijama. Kada ih je vidio, prvo je pomislio da se radi o glumi. Pitao je Bojana i Sr\u0111ana kako su ih snimili. Odgovorili su da su bili u prolazu, naletjeli na neke ljude i onda se\u00a0to<\/em>\u00a0desilo. \u201eBilo mi je sumnjivo, jer sam znao da niko normalan ne bi dozvolio da se to slika. Nije to kao s protestima: iza\u0111ete iz auta, fotografi\u0161ete i idete dalje. Taj \u0161to dr\u017ei pi\u0161tolj bi u jednom trenutku rekao fotografu: \u2018Ho\u0107e\u0161 da tebe ubijem?\u2019\u201c, ka\u017ee Kujund\u017ei\u0107.<\/p>\n On nije imao iskustva da se takve situacije dogode slu\u010dajno, a ni nitko od ratnih fotografa koje poznaje, a koji su, kao i on, proveli godine izvje\u0161tavaju\u0107i s rati\u0161ta. Sje\u0107a se puno fotografija tog doga\u0111aja, sigurno dva filma, ka\u017ee. Vidio je i film Sr\u0111ana Petrovi\u0107a i ka\u017ee da su to bile sli\u010dne fotografije.<\/p>\n Kujund\u017ei\u0107 je fotografije odnio Donaldu Forbesu, koji je te 1992. bio Reutersov \u0161ef ureda za Jugoslaviju, sa sjedi\u0161tem u Beogradu. U pismenoj komunikaciji nam je Forbes napomenuo da je postojala vrlo bliska suradnja izme\u0111u srpskih novinara i policije i vojske te da sumnja da bi fotografu sa Zapada bilo dozvoljeno da svjedo\u010di egzekuciji. No nije ulazio u to kako je do fotografija do\u0161lo, ve\u0107 na\u010delno ka\u017ee da su se fotografije prihva\u0107ale temeljem povjerenja. \u201eNije dolazilo u pitanje da ne\u0107emo poslati te fotografije u na\u0161 ured u Londonu s obzirom da su predstavljale legitiman materijal za izvje\u0161tavanje\u201c, ka\u017ee Forbes.<\/p>\n Bojana se sje\u0107a kao dobrog fotografa i \u201elose cannon\u201c, \u0161to je termin za nekoga tko se pona\u0161a nepredvidljivo i drugima stvara probleme. \u201eU jednom je trenutku nabavio bijeli Golf ukraden iz\u00a0VW tvornice u Bosni i na auto samoinicijativno zalijepio znak UN-a, \u010dime je doveo sebe i sarajevski ured Reutersa u probleme s UN-om\u201c, prepri\u010dava. Iako je na po\u010detku na\u0161e prepiske naveo da bi svakako bio uklju\u010den u dono\u0161enje odluke, kasnije je napisao da je odluku o objavi fotografija donijelo Reutersovo uredni\u0161tvo u Londonu i da je na njima bilo da procjenjuju eti\u010dnost tih fotografija.<\/p>\n Pat Benic je u to vrijeme bio u Londonu Reutersov foto urednik zadu\u017een za Europu, Bliski istok i Afriku. Na pitanje je li u Reutersu u Londonu bilo kakvih dvojbi u vezi tih fotografija, ka\u017ee: \u201eSje\u0107am se da smo u Londonu dr\u017eali te detaljne prikaze prije nego \u0161to smo ih odaslali dok nismo sve provjerili preko Beograda. To je trajalo satima, a ne danima, jer je informacija provjerena.\u201c No, nije nam pojasnio kako su provjeravali informacije ni \u0161to je provjereno.<\/p>\n Viktoria Teisenhoffer, Reutersova vi\u0161a menad\u017eerka za odnose sa medijskim klijentima za Srednju i Jugoisto\u010dnu Europu, nam je na prvi, op\u0107i upit promptno odgovorila nude\u0107i pomo\u0107, no kada smo naveli \u0161to nas to\u010dno zanima \u2013 tko je odlu\u010dio objaviti te fotografije i je li pritom bilo kakvih dvojbi \u2013 vi\u0161e nismo dobili nikakav odgovor na vi\u0161ekratne upite tijekom godinu dana.<\/p>\n Fotografije je s oznakom\u00a0Yugoslavia out\u00a0<\/em>Reuters pustio vani. To je zna\u010dilo da nisu i\u0161le Reutersovim korisnicima na podru\u010dju nekada\u0161nje Jugoslavije, ve\u0107 su od 9. maja nadalje objavljene \u0161irom svijeta i potpisane samo imenima u varijantama Bojan Srdjan \/Reuters i Srdjan Bojan \/Reuters. Kujund\u017ei\u0107 ka\u017ee da su fotografi tra\u017eili da ih obojicu potpi\u0161u. Zajedno su bili u Br\u010dkom, zajedno su fotografirali, zajedno su prodali fotografije, zajedno su ih odlu\u010dili i potpisati. Fotografije su iza\u0161le sa neznatnim varijacijama potpisa:\u00a0Srpski policajac strijelja muslimanskog snajperistu u potiljak nakon \u0161to je uhva\u0107en pored Br\u010dkog i optu\u017een da je pucao na srpski izbjegli\u010dki konvoj<\/em>.<\/p>\n XXX<\/p>\n Bojan i Sr\u0111an su nastavili i\u0107i po rati\u0161tu i fotografirati. Bojan je fotografiju iz Br\u010dkog prijavio na natje\u010daj World Press Photo. Onu gdje je \u017ertva jo\u0161 na nogama, a ubojica mu je \u0160korpion uperio u potiljak.<\/p>\n World Press Photo je presti\u017ena svjetska nagrada za novinsku fotografiju koju od 1955. dodjeljuje nezavisna organizacija sa sjedi\u0161tem u Amsterdamu. U februaru 1993. je objavljeno da je dobio nagradu u kategoriji Spot News. Istog je mjeseca oti\u0161ao iz Srbije u Nizozemsku. Nikada se vi\u0161e nije vratio u rodnu zemlju. Preko trideset godina.<\/p>\n U Nizozemskoj je zatra\u017eio politi\u010dki azil. Nagla\u0161avao je da nije ratna izbjeglica, ve\u0107 da ga vlasti u Srbiji proganjaju i da mu je \u017eivot ugro\u017een. Tamo je do\u010dekan kao fotografski disident, sude\u0107i prema medijskoj arhivi s intervjuima koje je tada dao nizozemskim medijima, uglavnom u martu 1993. Na javnoj televiziji su ga usporedili sa Salmanom Rushdieom.<\/p>\n U intervjuima je obja\u0161njavao kako je do\u0161lo do fotografija. Verzije se pone\u0161to razlikuju, ali svuda ka\u017ee da je uspio nezamije\u0107en fotografirati i potom nezamije\u0107en oti\u0107i. Za nizozemske novine\u00a0De Stem<\/em>\u00a0od 30. marta 1993. obja\u0161njava da se 6. maja 1992. vozio s prijateljem iz Beograda za Sarajevo kada su za\u010duli pucnje. Stojanovi\u0107 je parkirao, obja\u0161njava, zgrabio Nikon aparat i u\u0161ao u uli\u010dicu zatrpanu le\u0161evima. Ispred njega su hodala dvojica srpskih vojnika s dvojicom nenaoru\u017eanih muslimana. Trenutak kasnije, jedan od vojnika je hladnokrvno podigao ruku i pucao u glavu Bosancu ispred sebe. \u201eStojanovi\u0107 ne oklijeva ni trenutka i dr\u017ei prst na okida\u010du. Nema vremena fokusirati svoj 35 milimetarski objektiv. Prije nego \u0161to vojnik shvati da ga se fotografira, Stojanovi\u0107 bje\u017ei.\u201c Tako pi\u0161e u \u010dlanku.<\/p>\n U intervjuima ka\u017ee da mu je nakon objave fotografija koje su srpske snage prikazale kao ubojice, bomba ba\u010dena na zgradu u kojoj je \u017eivio s roditeljima. U nekim intervjuima ka\u017ee i da je dvaput ba\u010dena bomba. U jednom da je i triput. Ka\u017ee i da je ispra\u017enjen kala\u0161njikov iz automobila na njegovu zgradu. Da je dobio stotine telefonskih prijetnji. Za\u00a0De Stem<\/em>\u00a0ka\u017ee: \u201eVo\u0111a srpske vojske je stavio cenu na moju glavu, 20.000 dolara. Jer sam izdajica otad\u017ebine. Nalog za moj pretres je prikazan na srpskoj televiziji i pojavio se u novinama.\u201c U novembru 1992. je uhap\u0161en pod sumnjom za poku\u0161aj ubojstva \u017eene koju nije ni poznavao, ka\u017ee.<\/p>\n U drugom pak intervjuu ka\u017ee da je uhap\u0161en zbog \u201enavodne plja\u010dke\u201c. U pritvoru su ga ispitivali o fotografijama i optu\u017eivali za \u0161pijuna\u017eu, navodi. Nakon \u0161to je poslije dva mjeseca pu\u0161ten iz pritvora, otkrio je, tvrdio je tada, da mu je iz stana nestala sva fotografska oprema, 4.000 negativa i dokumenti. Onda je odlu\u010dio pobje\u0107i, ali kako nije imao paso\u0161, ilegalno se prevezao preko granice s Bugarskom na krovu vlaka, ka\u017ee. U vi\u0161e intervjua spominje da mu je Reuters pomogao da pobjegne.<\/p>\n Na na\u0161 je upit nadle\u017eno Drugo op\u0161tinsko javno tu\u017eila\u0161tvo u Beogradu pro\u0161lo kroz registre za 1992. i 1993. i nisu prona\u0161li informacije o napadima na Bojana Stojanovi\u0107a. Nitko od niza ljudi \u2013 novinara i fotografa koji su mu bili bliski \u2013 s kojima smo razgovarali ne zna da su mu bombe ba\u010dene na zgradu. Takvi doga\u0111aji se pamte, tim vi\u0161e \u0161to u Beogradu bombe nisu bile svakodnevnica. \u0160ef Reutersa u Beogradu Donald Forbes ne pamti potjernicu ni objavu na televiziji. \u201eSumnjam da bi ga srpska televizija prikazala, a da to ne bih znao. Na\u0161i su zaposlenici pratili vijesti\u201c, ka\u017ee.<\/p>\n Urednici Forbes i Pat Benic tvrde da mu Reuters nije pomogao da pobjegne. \u201eBilo je pravilo tvrtke da ako vlasti u bilo kojoj zemlji tra\u017ee nekog od na\u0161eg osoblja iz bilo kojeg razloga, bit \u0107e tu kako bi u potpunosti sura\u0111ivao. Nikada nisam dobio nikakav slu\u017ebeni upit u Srbiji ni u vezi fotografa ni u vezi fotografija\u201c, izjavio je Forbes.<\/p>\n U aprilu 1993. nizozemski mediji pi\u0161u da su dvojica Srba kidnapirali i poku\u0161ali ubiti Stojanovi\u0107a u Amsterdamu. Tako nizozemske dnevne novine\u00a0NRC Handelsblad\u00a0<\/em>od 21. aprila 1993. izvje\u0161tavaju: \u201cUz prijetnju pi\u0161toljem bio je prisiljen u\u0107i u automobil. Otmi\u010dari su odvezli novinara u Mauritskade. Tamo su ga poku\u0161ali zadaviti komadom \u010deli\u010dne \u017eice. Dvadesettrogodi\u0161nji Stojanovi\u0107 mu\u0161karce je udario kamerom. Svojim ubojicama je uspio pobje\u0107i rone\u0107i u kanalu.\u201d<\/p>\n Nizozemska javna televizija VPRO je tada, 1993., snimila i emitirala polusatnu emisiju o Bojanu pod naslovom\u00a0De prijs<\/em>\u00a0(Cijena). Bojan je visok, mr\u0161av, guste tamne valovite kose, velikih sme\u0111ih o\u010diju i punih usana.<\/p>\n Dok jede \u0161opsku salatu, lomi toast i glasno \u017eva\u010de, Bojan pokazuje fotografije iz rata. Ranjeni vojnici, mrtva tijela civila. Za nagra\u0111enu fotografiju iz Br\u010dkog ka\u017ee: \u201eOvaj tip je musliman. Za\u0161to je umro, ne znam. Samo sam bio tamo i u trenu se sve desilo.\u201c Ponavlja da ubojice nisu vodile ra\u010duna o njemu iako je, ka\u017ee, bio tri metra iza Jelisi\u0107evih le\u0111a.<\/p>\n Dokumentarac ga prikazuje dok na izlo\u017ebi World Press Photo promatra uve\u0107anu svoju nagra\u0111enu fotografiju s potpisom kakav ju je pratio i u medijima. Ka\u017ee \u010dovjeku koji je po svemu sude\u0107i dio organizacije izlo\u017ebe: \u201eZapravo, ovaj \u010dovjek nije bio snajperist. On je obi\u010dan civil.\u201c \u010covjek kima glavom i ka\u017ee: \u201eJea.\u201c Ne djeluje iznena\u0111eno \u0161to upravo saznaje da je tu izlo\u017eena la\u017e o ubijenom \u010dovjeku. Bojan nastavi: \u201eTip iz Reutersa je to stavio, jer se mo\u017eda pla\u0161io. Ali, nema veze.\u201c \u010covjek slu\u0161a i potom pita Bojana ho\u0107e li kavu.<\/p>\n Razgovarali smo s koredateljem filma Thomasom Doebeleom. Rekao nam je da nisu provjeravali Bojanove izjave s Reutersovim uredom u Beogradu niti su radili ikakvu drugu provjeru. \u201eEkipa filma je pretpostavila da je Bojan bio pristojan fotograf i da je njegov rad legitiman s obzirom da je osvojio presti\u017enu nagradu World Press Photo\u201c, pojasnio je Doebele. Nije se sje\u0107ao tko je \u010dovjek kome Bojan ka\u017ee da \u017ertva nije snajperist. To nisu znali ni u fondaciji World Press Photo.<\/p>\n Na stranicama World Press Photo je sve ove godine uz tu fotografiju pisalo: \u201cNemilosrdno ubojstvo na ulicama po\u010detkom ljeta. Muslimanski civil, optu\u017een za pucanje na kolonu srpskih izbjeglica, zarobljen je od strane uniformiranog srpskog policajca i ubijen hicem u potiljak\u201d.<\/p>\n Nakon \u0161to sam poslala snimku dokumentarca fondaciji World Press Photo, izmijenili su potpis pod fotografijom na njihovom sajtu. Trideset godina nakon \u0161to je to ve\u0107 re\u010deno na nizozemskoj javnoj televiziji prilikom pripreme njihove izlo\u017ebe. Pritom su mi iz WPP rekli da je jo\u0161 tada, 1993. istra\u017eiva\u010dki tim konzultirao razli\u010dite izvore kako bi provjerili to\u010dnost informacija za nagra\u0111ene fotografije, no nisu mi naveli koje su izvore kontaktirali niti su mi htjeli dati imena tima kako bih provjerila kako je tekao proces verifikacije. Vi\u0161estruke zahtjeve za razgovor s direktoricom fondacije WPP u \u017eelji da joj predo\u010dim informacije koje sam prikupila, njihova press slu\u017eba mi je uporno odbijala, dok na kraju nisu prestali odgovarati na moje upite.<\/p>\n No, sada makar uz\u00a0fotografiju i nekada\u0161nji potpis<\/a>\u00a0na stranici stoji i: \u201cOvaj je opis prethodno identificirao \u017ertvu kao snajperistu. Me\u0111utim, dobili smo video u kojem fotograf navodi da to nije to\u010dno. Zbog toga je opis izmijenjen 21. jula 2022. godine.\u201d<\/p>\n Provjera Stojanovi\u0107evih izjava u nizozemskim medijima pokazala je da je to\u010dno da je krajem 1992. bio u pritvoru u Beogradu. Bio je i njegov kolega Sr\u0111an Petrovi\u0107. Ali ne zbog la\u017enih optu\u017ebi i namje\u0161tenog procesa, nego zato \u0161to su s Petrom Vujani\u0107em, koji je tako\u0111er tada bio, a i danas, je fotograf i s kojim smo razgovarali, i Dejanom Veli\u010dkovi\u0107em oplja\u010dkali stariju gospo\u0111u u Beogradu. Su\u0111eno im je i osu\u0111eni su.<\/p>\n Vi\u0161i sud u Beogradu nam je potvrdio da je Veli\u010dkovi\u0107 osu\u0111en na godinu dana zatvora, \u0161to je odslu\u017eio. Vujani\u0107 na godinu i dva mjeseca, \u0161to je tako\u0111er odslu\u017eio. Godinu i dva mjeseca je dobio i Petrovi\u0107, dok je Stojanovi\u0107 dobio najvi\u0161u kaznu \u2013 godinu i \u010detiri mjeseca. Fotograf Kamenko Paji\u0107 nam je rekao da je bio prisutan kada je Bojan Reutersovom \u0161efu u Beogradu Donaldu Forbesu priznao da je oplja\u010dkao \u201ebabu\u201c i da ne \u017eeli u zatvor. Nije i\u0161ao u zatvor i nije odslu\u017eio kaznu. Nije ni mogao. Pobjegao je iz Srbije i vi\u0161e se nije vratio.<\/p>\n Petar Vujani\u0107 za Stojanovi\u0107a i Petrovi\u0107a u telefonskom razgovoru ka\u017ee da su bili \u201epredani ratni fotografi, koji su tr\u010dali za dobrom fotografijom\u201c. Kod tih fotografija iz Br\u010dkog mu zapravo smeta \u0161to su obavile lo\u0161 publicitet za Srbiju, za \u0161to sumnja da \u0107e i na\u0161e istra\u017eivanje ponoviti, jer se radi o srpskim fotografima, a sve pri\u010de o ratu se, ka\u017ee, frejmaju kroz nacionalnost. Odgovorila sam mu da se ne radi o tome jesu li fotografi Srbi, Hrvati, Ukrajinci, Rusi, \u017eirafe ili Marsovci, nego o ulozi reportera u ratu i eti\u010dkim granicama koje se ne prelaze, jer onda postajemo propagandisti, sudionici, a mo\u017eda i po\u010dinitelji.<\/p>\n Ni Vujani\u0107 nikada nije \u010duo da je Bojan bio proganjan i da su bombe ba\u010dene na njegovu adresu stanovanja.<\/p>\n Bojan Stojanovi\u0107 je imao rastezljivo shva\u0107anje uloge reportera u ratu. Tada\u0161nji Reutersov fotograf u Hrvatskoj Nikola \u0160oli\u0107 pamti ga po tome \u0161to je bio lijep, visok, zabavan i \u0161to ga je trebalo spa\u0161avati iz zatvora kada su ga na po\u010detku rata u Hrvatskoj kod Bosanskog Broda pritvorile hrvatske snage, jer je bio u kamionu sa srpskim postrojbama i nosio uniformu. Nije bio vojnik, ve\u0107 fotograf, no volio je nositi naoru\u017eanje i uniformu i u redakciju\u00a0Ve\u010dernjih novosti<\/em>. To su potvrdili i drugi fotografi.<\/p>\n Imre Szabo, fotograf iz Srbije koji je za vrijeme rata radio za mnoge strane medije, pamti da je na po\u010detku rata u Hrvatskoj 1991. bio na rati\u0161tu na Baniji s drugim kolegama kada je sreo Bojana i Sr\u0111ana. \u201eHvalili su se da im je super. \u2018\u0160ta je super?\u2019, pitamo, oni ka\u017eu: \u2018Pucali smo.\u2019, \u2018Iz \u010dega ste pucali?\u2019, \u2018Iz automata\u2019, ka\u017eu oni. \u2018U \u0161ta ste pucali?\u2019, pitamo. Ka\u017eu: \u2018U Hrvate\u2019\u201c, prepri\u010dava. Szabo im je tada rekao: \u201eAman ljudi, pa vi ste fotografi, mo\u017eete samo da uperite objektive, nemojte to da radite.\u201c Szabo ka\u017ee da su bili puni \u201emladala\u010dkog entuzijazma, adrenalina i \u017eelje da se dokazuju\u201c.<\/p>\n Milo\u0161 Cvetkovi\u0107, tako\u0111er srpski fotograf koji je za vrijeme rata objavljivao u mnogim presti\u017enim magazinima te je bio i stringer za Reuters, odbio je razgovarati s nama, ali je dao fotografkinji Sandri Vitalji\u0107 intervju koji je objavljen u njezinoj knjizi \u201eRat slikama; suvremena ratna fotografija\u201c iz 2013. Tamo ka\u017ee da su Bojan i Sr\u0111an pored Sarajeva sami sebi izre\u0161etali automobil da dobiju na zna\u010daju kada se vrate u Beograd. U vezi fotografija iz Br\u010dkog ka\u017ee: \u201ePrvo kada analizira\u0161 tu fotografiju pogleda\u0161 s kojim je objektivom snimljena.\u201c<\/p>\n Snimana je \u0161irokokutnim objektivom. To nije samo tehni\u010dki podatak, ve\u0107 mo\u017ee biti i sredstvo interpretacije. Bliska pozicija kamere sugerira da fotograf mo\u017eda nije samo promatra\u010d.<\/p>\n \u201eAutomatski si sau\u010desnik, ako ne i podstrekiva\u010d\u201c, smatra Cvetkovi\u0107.<\/p>\n \u201eIz fotografija je jasno da je to namje\u0161tena slika\u201c, rekao nam je u telefonskom razgovoru iz Washingtona gdje \u017eivi fotograf Kamenko Paji\u0107. Za vrijeme rata je fotografirao za Reuters, New York Times i SIPA Press. Ka\u017ee da mu je 1992. u Bosni i Hercegovini ponu\u0111eno da pred njim \u201eroknu\u201c nekoga pa da on fotografira, ali je odbio. I Cvetkovi\u0107 ka\u017ee da je u Bosni dobio ponudu da fotografira ubojstvo muslimana, ali je i on odbio.<\/p>\n \u201eU Bosni se moglo na\u0107i takvih budala, ali je bilo pitanje na kakve \u0107e reportere nai\u0107i\u201c, ka\u017ee Kamenko Paji\u0107.<\/p>\n A reporteri su, pogotovo mladi i lokalni koji nisu prethodno imali iskustvo izvje\u0161tavanja iz rata, nepripremljeni nailazili na ekstremne situacije. Dok su kao njihovi vr\u0161njaci diljem svijeta preslu\u0161avali tek iza\u0161li album\u00a0Nevermind<\/em>\u00a0Nirvane, rat je buknuo i postavio pred njih odrubljene glave. Kada je po\u010deo rat, Jura Nanuk je imao 23 godine i ka\u017ee da nije imao pojma ni o \u010demu, kao ni mnogi drugi reporteri. U Reutersu su mu rekli osnovna pravila poput s kojim informacijama opremiti fotografije, ali nikakve upute ni trening nije dobio o novinarskoj etici, na primjer. \u201eTo je bilo prepu\u0161teno vlastitoj savjesti svakoga od nas\u201c, ka\u017ee.<\/p>\n XXX<\/p>\n Stephen Mayes je bio \u0161ef \u017eirija nagrade World Press Photo te 1993. godine kada je Stojanovi\u0107 nagra\u0111en. Mayes redovito pi\u0161e i objavljuje o etici fotografske prakse i bio je vrlo otvoren za razgovor.<\/p>\n Sje\u0107a se fotografije, ali ne i ikakve diskusije \u017eirija u vezi s njom. Jasno mu je da se mo\u017ee postaviti pitanje je li se fotografija dogodila zbog toga \u0161to je fotograf tamo bio. Ili: bi li se taj prizor dogodio da fotografa tamo nije bilo.<\/p>\n Te je godine ukupno 1.969 fotografa iz 84 zemlje konkuriralo za nagrade s 19.428 fotografija, dobili smo podatak od World Press Photo-a.<\/p>\n U kategoriji Spot News, u kojoj je Stojanovi\u0107 nagra\u0111en, mo\u017ee biti bilo \u0161to \u2013 od vjen\u010danja javnih osoba do politi\u010dkih izbora \u0161irom svijeta. Mayes ka\u017ee da je devetero \u010dlanova \u017eirija u prvom krugu pregledavanja na svaku fotografiju utro\u0161ilo mo\u017eda sekundu. To ide \u201cbang bang bang, da ili ne\u201d, ka\u017ee. Nema informacija ni o fotografijama ni o autorima. U sljede\u0107em krugu su imali par sekundi po fotografiji, a u tre\u0107i i finalni krug je dospjelo tek nekoliko desetaka fotografija i tek tad je \u017eiri dobio informacije. \u201eTo je \u2018buka\u2019 od gomile fotografija i one koje se probiju u toj gu\u017evi obi\u010dno imaju neku instantnu dramati\u010dnost\u201c, ka\u017ee Mayes.<\/p>\n![\"Najmanje](\"https:\/\/birn.rs\/wp-content\/uploads\/2025\/05\/ubijeni-civili-grobnica.webp\")
<\/figure>\n![\"Goran](\"https:\/\/birn.rs\/wp-content\/uploads\/2025\/05\/Exhibit-P24-Jelisic-Laissez-passer-for-witness-E-signed-Adolf-BCS.webp\")
![\"Zgrada](\"https:\/\/bhnovinari.ba\/wp-content\/uploads\/2025\/05\/Snimak-ekrana-2025-05-25-130209-300x137.png\")
<\/p>\n![\"Ulica](\"https:\/\/bhnovinari.ba\/wp-content\/uploads\/2025\/05\/Exhibit-P36-Jelisic-Photograph-from-ENG-768x545-1-300x213.webp\")
<\/p>\n![\"\"](\"https:\/\/bhnovinari.ba\/wp-content\/uploads\/2025\/05\/Exhibit-P44-Jelisic-Photograph-of-the-entrance-of-the-office-where-interrogations-were-conducted-ENG-768x538-1-300x210.webp\")
<\/p>\n![\"Bojan](\"https:\/\/birn.rs\/wp-content\/uploads\/2025\/05\/19930428-naslovnica-izlozba-WPP-Holandija.webp\")
![\"Bojan](\"https:\/\/birn.rs\/wp-content\/uploads\/2025\/05\/Stojanovic_film1-960x744.webp\")
<\/figure>\n![\"Bojan](\"https:\/\/birn.rs\/wp-content\/uploads\/2025\/05\/Stojanovic-film-fotografije-m.webp\")
<\/figure>\n
![\"World](\"https:\/\/birn.rs\/wp-content\/uploads\/2025\/05\/World-Press-Photo-sporna-fotografija.webp\")
![\"Tekst](\"https:\/\/birn.rs\/wp-content\/uploads\/2025\/05\/Gardijan-o-spornim-fotografijama.webp\")
<\/p>\n![\"Monah](\"https:\/\/birn.rs\/wp-content\/uploads\/2025\/05\/Monah-Nikolaj-Nikolaj-Bozic.webp\")
![\"Mustafa](\"https:\/\/birn.rs\/wp-content\/uploads\/2025\/05\/Mustafa-Krso-sin-ubijenog-Huseina-Krso-foto-Barbara-Matejcic.webp\")
![\"Kako](\"https:\/\/birn.rs\/wp-content\/uploads\/2025\/05\/ulicica-u-kojoj-je-Jelisic-ubio-Krsu.webp\")
![\"Sr\u0111an](\"https:\/\/birn.rs\/wp-content\/uploads\/2025\/05\/srdjan-petrovic.webp\")
![\"Sr\u0111an](\"https:\/\/birn.rs\/wp-content\/uploads\/2025\/05\/Srdjan-Petrovic-Time-Cover.webp\")
<\/figure>\n