Novinarstvo kao „ženska profesija“: Više žena, manje para

SMCG

PODGORICA, 18,01.2020. – Sve više žena zauzima rukovodeće pozicije u crnogorskim medijima, pokazalo je istraživanje Položaj novinarki u crnogorskim medijima, koje je sprovela Duška Pejović za Društvo profesionalnih novinara Crne Gore.

Prema podacima koje je dostavilo 14 ispitanih medija, na mjestima generalnih/izvršnih direktorki je 50 odsto žena, dok je na pozicijama glavnih i odgovornih urednica/direktorki programa zastupljeno 51,5 odsto žena. Žene prednjače i kao urednice redakcija sa 60,8 odsto.

Ukupan broj novinara i novinarki u 14 posmatranih medija iznosi 525, od čega je žena 297 (56,6%), a muškaraca 228 (43,4%). I ranije se smatralo da je novinarstvo tzv. ženska profesija što je istraživanjem potvrđeno – žene čine većinu zaposlenih u posmatranim medijima.

Istraživanjem, koje je sprovedeno od jula do decembra 2019, obuhvaćeni mediji koji imaju nacionalnu pokrivenost: RTCG (TV, radio i portal), Vijesti (TV, novina i portal), Pobjeda, Dnevne novine, Dan, portal Analitika, portal FOS Media, Prva TV, TV Nova M i agencija MINA. Intervjuisano je 70 novinarki, što je 23,5 odsto od ukupnog broja onih koje rade u posmatranim medijima.

Ovo je značajan napredak u odnosu na, do ovog posljednjeg, jedinog istraživanja na ovu temu koje je 2003. uradila NVO Ženska akcija. Prije 16 godina žene su bile najzastupljenije u „podnožju“’ piramide rukovođenja u sferi informisanja – urednica redakcija je bilo 40,5%, glavnih i odgovornih urednica bilo je 21,06%, dok je na poziciji direktorica bilo samo 15,8% žena.

„Novinarstvo postaje dominantno ženska profesija. To se već ranije desilo sa prosvjetom i zdravstvom, pa je posljedica toga bila smanjenje novca u tim profesijama“’, opomenula je na predstavljanju istraživanja profesorica književnosti i bivša ombudsmanka Vijesti Božena Jelušić.

Povoljnija rodna struktura na mjestima odlučivanja i dalje ne znači i primjenu rodnog aspekta: „Iako žene rukovode medijima, studija je pokazala da tekstovi i prilozi i dalje sadrže stereotipe i podržavaju rodne uloge primjerene patrijarhatu ne doprinoseći dovoljno uspostavljanju jednakosti u društvu“, navodi se u istraživanju. U istraživanju je problematizovano i pitanje da li žene na mjestima odlučivanja mogu samostalno donositi odluke, uz zaključak da nemaju nezavisnost već da postupaju kako im vlasnici kažu da bi zadržale svoju poziciju.

I pored zabilježenog napretka, 95 odsto intervjuisanih novinarki smatra da muškarci i žene u Crnoj Gori nijesu ravnopravni ili da su samo djelimično ravnopravni. Kažu da de jure imaju ista prava ali da je u praksi nejednakost vidljiva na svakom koraku, od porodice do radnog mjesta. Većina navodi da smo još uvijek patrijarhalno društvo u kojem je muškarac dominantan i pripada mu javna sfera, dok je žena žrtva predrasuda i tradicionalnih normi da joj je mjesto u kući sa obavezom da rađa i brine se o porodici.

Duška Pejović je tokom prezentacije istraživanja ukazala da ovu studiju „karakteriše kontradiktornost dijela odgovora, mišljenja i stavova ispitanica kao i pratećih podataka, koji proističu iz načina strukturiranja pitanja koja su na početku uopštena, a kasnije produbljuju temu ukazujući na korelaciju, zavisnost procesa i aktivnosti, te ostvarenog uticaja na položaj, uslove i mogućnosti oba pola“.

 

Smatraju da su ravnopravne, a ukazuju na diskriminaciju

 

Preko 90 odsto intervjuisanih novinarki smatra da nedefinisano radno vrijeme uz kućne obaveze i brigu o djeci otežava ili djelimično otežava ženama obavljanje novinarskog posla. Istovremeno se uočava kontradiktornost u odgovorima ispitanica jer skoro 90% navodi da su novinari i novinarke u potpunosti ili djelimično ravnopravni u novinarskoj profesiji. To ukazuje na mogućnost da dio novinarki iz posmatranih medija nedovoljno razumije uticaj pretežnog obavljanja kućnih poslova i porodičnih obaveza na položaj žena i u njihovoj profesiji.

Čak 80% intervjuisanih novinarki mišljenja je da trudnoća i porodiljsko odsustvo djelimično ili u potpunosti otežavaju pozicioniranje i napredovanje žena na poslu. Iako je oko pola učesnica istraživanja odgovorilo da imaju jednake mogućnosti da se zaposle kao i njihove kolege, svaka četvrta ispitanica ispričala je da je prilikom zapošljavanja poslodavac pitao o bračnom statusu, djeci ili planiranoj trudnoći, i da to može uticati na njegovu odluku o zaposlenju. Izjave koje su dale novinarke ne razlikuju se od onih u drugim profesijama: „U jednom mediju su me, u zavijenoj formi pitali da li imam dugu vezu i da li planiram porodicu. Ja sam im rekla da nemam i da ne planiram porodicu. Taj posao sam dobila. Stekla sam utisak da bih bila odbijena da je moj odgovor bio drugačiji“. Druga novinarka svjedoči: „Kada sam bivšem poslodavcu saopštila da sam trudna, rekao mi je da pronađem vezu ako želim da ostanem, jer mi njegova dobra volja ne može donijeti ugovor u toj firmi. Opet, u firmi u kojoj sam sad, poslodavac je izašao u susret i dozvolio odlazak na porodiljsko i trudničko bolovanje“.

Skoro svaka druga ispitanica smatra da novinarke nijesu jednako plaćene kao muške kolege ili da su im samo djelimično jednaka primanja i navode da je prvenstveni razlog za to što su oni muškarci. „Uz percepciju da su muške kolege bolje plaćene od njih, novinarke se dovode u poziciju da preispituju vrijednost svog rada, zalaganja na poslu i odnos prema radnim zadacima u odnosu na novinare“, kaže se u istraživanju.

Ono što je zajedničko svima zaposlenim u medijima su nedovoljne plate. Preko 65% intervjuisanih novinarki smatra da je novinarski posao loše ili jako loše plaćen uz objašnjenje da su plate manje od državnog prosjeka iako je riječ o teškom i zahtjevnom poslu koji iziskuje veliku odgovornost u odnosu na visinu plate koja, kako kažu, nije dovoljna ni za „puko preživljavanje“.

Novinarke se žale na ogromnu količinu stresa, razne oblike pritisaka, nedefinisano radno vrijeme koje je često mnogo duže od osam radnih sati, rad vikendima i praznicima bez rješenja o stalnom zaposlenju, a posljedica je nesređen život i mnogo trošenja u svakom smislu.

„U mojoj redakciji, novinari primaju po 350 eura. Bez namjere da omalovažim bilo koju vrstu posla, smatram da tolike plate primaju ljudi koji rade na održavanju čistoće, a kada je novinarstvo u pitanju, radi se o vrlo odgovornom poslu. Dakle, plata je veoma niska, nedovoljna za osnovne životne potrebe“, izjava je jedne od učesnica istraživanja. Druga priča da je posao previše stresan, te da zahtijeva neku vrstu beneficiranog radnog staža, a najčešće je finansijski potcijenjen.

Većina ispitanica saglasna je da je novinarstvo degradirana profesija jer je riječ o jako loše plaćenom poslu koji je izuzetno težak i odgovoran, koji je izgubio na značaju, ali istovremeno zahtijeva veliko odricanje i žrtvovanje svih ostalih porodičnih i privatnih aktivnosti: „Smatram da je naša profesija degradirana, a naravno da smo degardirani i mi kao novinari i novinarke“.

Preporuke koje su proistekle iz ovog istraživanja su da treba sprovesti obuku o rodnoj ravnopravnosti, kao i o oblicima seksualnog uznemiravanja i otvoriti javnu debatu o jasnim internim pravilima kojima će se ženama koje se vrate sa porodiljskog odsustva garantovati isti status koji su imale prije odlaska na odsustvo. Preporučeno je i da treba pokrenuti kampanju o ohrabrivanju novinarki da podnose prijave i naći metode da se sankcionišu poslodavci koji postavljaju pitanja o privatnom životu kandidata/kinje ili na drugi način vrše diskriminaciju. Otvoriti javnu debatu o potrebi jasnog definisanja osmosatnog radnog vremena za novinare i novinarke.

 

Odnos javnosti, sagovornika i kolega

 

Svaka četvrta ispitanica potvrdila je svoje iskustvo da je javnost, sagovornici ili kolege drugačije tretiraju zato što je žena. Dvije trećine učesnica istraživanja smatra da su novinarke u potpunosti ili djelimično više izložene neumjesnim komentarima od kolega.

„Sagovornici znaju, možda i nesvjesno, da kažu nešto što će vas degradirati ili prozvati na osnovu vašeg pola, tipa „šta ćeš ti ovdje na ulici, idi čuvaj djecu kući; nije ni čudo da se još nisi udala kad cijeli dan radiš““, navodi jedna od ispitanica. Druga prenosi svoje iskustvo: „Posebno muški sagovornici imaju potrebu da pokušaju da manipulišu vama i vašim pitanjima. Muški sagovornici mi vrlo često traže broj telefona u svrhu privatnog dopisivanja“. „Neprimjereni pozivi u ponoć od sagovornika… pitanja „hoćemo li na piće“, „hoćemo li do Budve otići, imam tamo vikendicu“ i slično. A sve to pod izgovorom saradnje ili odgovora na tražena pitanja.“

Često su neumjesni komentari vid kazne za oštre i hrabre novinarke. Pod degradacijom novinarke su navele: komentarisanje fizičkog izgleda, neprijatno i navalentno ponašanje ili udvaranje, stavovi da žena nije ravnopravna sagovornica i da manje zna od muškog kolege, neprimjerene opaske da je novinarkama bolje da kuvaju ručak nego da se bave novinarstvom…

„Imala sam slučajeve kada sagovornici insistiraju da razgovaraju sa ženom novinarom, smatrajući da će je lakše „zaplašiti“ ili da će sa njom lakše izaći na kraj“, jedan je od komentara novinarki. Jedna tvrdi: „Sva komunikacija zavisi od novinara/novinarke i njihovog integriteta, a ne od sagovornika.“

 

Seksualno uznemiravanje nije rijetkost

 

Svaka treća, odnosno četvrta učesnica u istraživanju ima saznanje da se koleginici dogodilo seksualno uznemiravanje na poslu. Broj novinarki koje su potvrdile da su doživjele seksualno uznemiravanje je 12 ili 17,14 odsto ispitanica. Broj novinarki koje su u upitniku zaokružile neki oblik seksualnog uznemiravanja je 26 ili 37,14 odsto. Pejović navodi da je moguće da pojedine ispitanice seksualno ponašanje doživljavaju kao uobičajenu, normalnu, socijalno prihvatljivu komunikaciju. Da su doživjele neverbalnu komunikaciju – buljenje, stajanje suviše blizu, razni nepristojni znakovi… potvrdilo je 26 odsto ispitanica, 22 odsto je doživjelo nazivanje neprimjerenim imenima, dobacivanje i upućivanje neumjesnih komentara seksualne prirode, a neželjene pozive i neprikladnu pažnju, na primjer uporno pozivanje na sastanak uprkos jasnom odgovoru da nijesu zainteresovane, 16 odsto ispitanica.

„Poznat mi je slučaj kada je koleginica bila uznemiravana od kolege koji nije novinar, ali jeste zaposleni u kući u kojoj radim. Čak je napisana i prijava. Sve se desilo prilikom službenog puta. Pri povratku je kolega autom skrenuo s puta i pokušao na jedan vrlo neprimjeren način da joj se udvara“, svjedoči jedna ispitanica.

„Nazivanje neprimjerenim imenima bilo je uobičajeno – mala, lutko, dušo… pogotovo kad sam bila mlađa. Čak su ti ljudi koji su mi se tako obraćali smatrali da je to kompliment. Bilo je i fizičkih dodira, uglavnom grljenje i ljubljenje, ali i to je dio priče da je u našem društvu to potpuno normalno i da mi kolega ili direktor na taj način pokazuje neku vrstu naklonosti, da mi pokazuje kako sam slatka, fina i simpatična. Pokušavala sam ja da se bunim, ali sam nailazila na osudu svih. A to su bili još teži trenuci.“

 

Izvještavanje o položaju i pravima žena – marginalizovane i u tom segmentu

 

Novinarke, njih 90 odsto, nije zadovoljno kako se izvještava o ženama ili je djelimično zadovoljno. Isti procenat, 90 odsto novinarki tvrdi da primjenjuje rodni aspekat u svom poslu, ili ga djelimično primjenjuje.

Stavovi novinarki o ovom pitanju su da se teme marginalizuju jer se smatraju nedovoljno ozbiljnim, uopšteno se govori o položaju žena bez dublje obrade i analize konkretnih problema, uglavnom se piše kada se već desi slučaj nasilja, izvještavanje je senzacionalističko, novinari/ke i urednici/ce nijesu rodno senzibilisani.

„Samo 7% intervjuisanih novinarki decidno je odgovorilo da ne primjenjuje rodni aspekt u izvještavanju i uglavnom navode da prate oblasti koje ne tretiraju rodnu ravnopravnost. Mnoge ispitanice ne prepoznaju dovoljno da se ovaj prinicip primjenjuje u svim oblastima i djelatnostima društva odnosno da nejednakost postoji u svim sferama. U svakom slučaju, iz stavova i mišljenja proizilazi da postoji otvorenost i pogodno tlo za senziblizaciju i edukaciju koje će voditi orodnjavanju tekstova i priloga“, navodi se u istraživanju.

Za edukaciju o rodno senzitivnom izvještavanju zainteresovano je 82 odsto ispitanica, a čak 55 odsto intervjuisanih novinarki nikada nije prošlo obuku. Novinarke su stava da žele da kroz svoj posao utiču na promjenu svijesti kako bi se poboljšao položaj žena u društvu, a samim tim i u novinarstvu.

 

Ovaj članak je nastao uz podršku Evropske zadužbine za demokratiju (EED). Njegov sadržaj ne odražava nužno zvanično mišljenje EED-a. Autor snosi u potpunosti odgovornost za informacije i stavove iznijete u ovom tekstu.


Predrag Nikolić, Podgorica, 18/01/2020