SARAJEVO,06.02.2018. – Novinaru i kolumnisti Draganu Bursaću su napadi, prijetnje i uvrede na portalima i društvenim mrežama postale svakodnevnica. Profesoru filozofije i nekadašnjem mobilisanom pripadniku Vojske Republike Srpske a današnjem oštrom kritičaru nacionalističke retorike i politike, kulture zaborava i negiranja zločina, naročito iz ”vlastite avlije”, više puta je bio uništen auto, a jedno vrijeme je bio prinuđen i napustiti Banja Luku.
Prošle godine je dobio više prijetnji smrću putem online mreža. Jedna od njih je bila za tekst u kojem osuđuje tada najavljeni banjalučki skup podrške Ratku Mladiću, a druga na Facebook stranici ispod teksta o blokadi Bihaća od strane Vojske Republike Srpske i o potrebi izvinjenja, snošenja odgovornosti i institucionalne osude osoba koje su krive za zločine. Ostale je dobio na banjalukaforum.com, kao i direktno u Facebook inbox-u. Kaže da policija i Odjeljenje za cyber kriminal u MUP-u RS-a rade svoj posao, identificiraju IP adrese i osobe, ali kada sve pređe na tužilaštvo, onda tu sve i staje.
”Ima tu raznoraznih menažerija, raznoraznih tipova koji na razne načine prijete, što online, što u realnom svijetu. Do sad imam konkretno četiri slučaja koja su od MUP-a prebačena na tužilaštvo. Jedan je u završnoj fazi. S obzirom da to traje već dvije godine mislim da je tužilaštvo tu ili nesposobno ili ne želi raditi svoj posao”.
Kao dio istraživanja i kampanje o online prijetnjama “Go Digital Against Harassement”, sa Draganom Bursaćem smo razgovarali o komentarima na društvenim mrežama, prijetnjama i govoru mržnje ali i o bh. novinarstvu, javnim servisima, ulozi medija u izbornoj godini i o drugim pitanjima koja ”muče” medijsku i političku sferu u BiH.
Koliko Vi i Vaše kolege shvatete ozbiljno online prijetnje? Kako ustanoviti koja prijetnja je ozbiljna, a koja nije?
To me policija pita svaki put pošto više vremena provodim u policiji nego u redakciji. Vi ne možete znati. Znate kako, vama često govore da: ”Ne boj se psa, pas koji laje ne ujeda”. Nažalost danas je sve na subjektivnom osjećaju pošto nemate pravnu regulativu. Desilo se da te prijetnje, kada se otkriju ljudi, da su to neki radikalni desničari, proruske provinencije ili neke prosrpske ili su neki pripadnici navijačkih ekstremnih grupa. Ispostavi se da ti ljudi ili imaju dosije ili su radili takve ili slične stvari. To je stvar koju sam prijavio. Postoje stvari koje nisam prijavio. Naknadno sam ušao u problematiku onoga što se zove duboki internet gdje sam našao čitave Facebook grupe, čitave grupe na nekim polulegalnim forumima kako ubiti Dragana Bursaća. To traje od 2007/2008. godine – znači 10 godina. Te IP adrese su fluidne, teško se lociraju, ali to postoji. Kako se protiv toga boriti, ne znam. Trudim se da budem oprezan, da ne dovodim sebe i svoju porodicu u neke situacije koje mogu biti incidentne.
Vi ste sva četiri slučaja prijavili i policiji i Udruženju BH novinari?
Prijavio četiri od četiristo hiljada slučajeva. I jasna je procedura. Mislim da sam tu šampion u brzini. Ujutro ustanem, dobijem prijetnju, odradim print screen-ove. Nazovem u isto vrijeme Udruženje BH novinari, popunim aplikaciju, pravna služba Udruženja to zaprimi. U isto vrijeme zovem MUP, idem u MUP, dajem izjavu, sjedim tamo pola dana, oni se oglase, predaju to Odjeljenju za cyberkriminal. Udruženje novinara se oglasi: da li želite da idete u javnost s tim što se desilo i kreće neki proces. Udruženje novinara otprilike tu i staje. Ono može uraditi to što može uraditi. Može targetirati mene kao eventualnu žrtvu ili neke hipotetičke nasilnike, ostalo radi MUP. Po pravilu za oko nekih 20 do mjesec dana me nazovu i kažu da su locirali osobu, pokažu mi identitet osobe. Onda kažu da je po službenom zakonu tom i tom, po krivičnom zakonu tom i tom, zaprijećena kazna toj osobi.
Koje su Vaše preporuke za novinare koje dobiju online prijetnje?
Jednostavna stvar – imate aplikaciju Udruženja BH novinari. Dalje jako bitna stvar je obratiti se svojoj matičnoj redakciji. Meni do sad nikad nisu prijetili na lijepe ili ružne oči nego zbog teksta. Redakcija po pravilu stane iza vas i to medijski poprati i podrži. Jedina i najveća zaštita novinara je apsolutna javnost. Kao što je tim silnim cyber huliganima i realnim huliganima privatnost zaštita iza silnih nick name-ova i lažnih IP adresa, onda je nama jedini spas u potpunom out-ovanju i potpunoj dominaciji u javnosti.
Da li su prijetnje koje ste dobivali uglavnom anonimne?
Jedna prijetnja je bila čovjek sa imenom i prezimenom, čudi me zašto je to uradio, mada sve ostale su naravno iza nick name-ova. Jednu IP adresu su otvorili u Danskoj, ali se ispostavilo da je ipak iz Banja Luke.
Da li ste dobili podršku od medijske zajednice?
Od Udruženja BH novinari, pojedinih stranih franšiža za koje radim, od Al Jazeera Balkans, dva lokalna medija u Banja Luci, da, ali generalno od medija u RS-u, ne. Čak znam da im je to bilo jako „simpatično i smiješno“ i da su proveli više vremena zavitlavajući se nego bilo kome pružajući podršku.
Online sfera nije regulisana u BiH. Da li smatrate da se komentari trebaju brisati i čija su oni odgovornost?
Ne smatram. Sad se pojavio neki trend kao zaključaćemo sve komentare pa ćemo biti Guardian. Nisam ja za tu opciju i neće se zaratiti zato što se Srbomir, Haso i Domagoj posvađaju dole u FB komentarima. Neće se zbog toga zaratiti na teritoriji BiH, ali pokazuje kakvo je stanje, u kakvom svijetu živimo. Ako zaključate to, to vam je elitističko guranje pod tepih.
Govorili ste da je potrebno posebno zakonski riješiti govor mržnje.
Prvo mi nemamo na nivou BiH usvojen zakon o zabrani negiranja zločina i genocida. To je fundamentalno, da se usvoji zakon, da se zna šta je kažnjivo, šta nije i da se mi prema tome krećemo. To nije autocenzura, to je neki kodeks koji je univerzalan, svjetski, ljudski, civilizacijski, koji ovdje ne postoji i onda se upravo dešava da, pogotovo u izbornim godinama, nacionalne stranke samo bolduju, dopinguju izborna tijela preko medija nabacivanjem još više nacionalizma, od negiranja genocida, pa do drugih stvari.
Sad je izborna godina, kakva su Vaša očekivanja?
To su dani mrmota. Svaka izborna je ista, ista će biti retorika. Nacionalni lideri će se truditi maksimalno kao vrhunski PR-ovi da iskoriste svaku situaciju da još više polarizuju narode na nacionalne etnije, torove, da sebe izreklamiraju što im ide fenomenalno i narod će upravo zato glasati za sve te iste ljude. Mislim i nadam se da će se zadržati samo na tome, da se neće preći linija retorike u liniju nekih akata i nekog činjenja što može ugroziti stabilnost života građana BiH.
Kad je izborna godina uvijek se poveća iznos iz javnih budžeta koji se daje medijima.
Ne samo to. U izbornoj godini se pojavljuju fantomski mediji, fantomski portali, koji traju od juna/jula/avgusta pa do oktobra mjeseca i ugase se. Ili spavači portali koji se svake četiri godine, svake dvije, probude, što je onda sasvim jasno da političke partije jako dobro odrađuju tu sferu. Imate ljude koji su malo portparoli, malo novinari, malo kolumnisti, pa su opet portparoli, pa su malo NGO-ovci, pa onda tako zavisi ko više da. Tako se ponašaju i onda nije ni čudno što nam je takav ne samo medijski nego i životni prostor.
Kako biste ocijenili novinarstvo u BiH generalno?
Ne znam, ne mogu da generalizujem. Ima fenomenalnih ljudi, ali od jedan do pet rekao bih nestabilna dvojka, te da ima tendenciju da ide prema jedinici.
Mediji u BiH su podijeljeni po etno-nacionalnim opredjeljenjima. Da li smatrate da promjena treba doći iznutra?
Novinari su najmanje krivi i najmanje imaju uticaja, ali su i najinertniji. Sve zavisi od uređivačke politike medijske kuće. Ako vam je po pravilu privatna kuća, na čelu je najčešće neki tajkun koji se mora podvoriti određenoj politici, ili ako je neki javni servis onda je dominantna politika za tu lokaciju presudna. Onda novinari budu u službi ili tajkuna ili političara, ali onda ne možemo govoriti o nekom normalnom i objektivnom novinarstvu. Onda govorimo o nečemu što se zove PR, pamflet novinarstvo, reklama, i tu nema govora o nekom istraživanju.
Vi pričate o stvarima o kojima većinom ljudi šute.
Ne ćute, pričaju, samo ne pišu.
Zašto ne pišu?
Morate pitati njih. Ne znam, što bi rekao Albert Camus: Novinar je životno opredjeljenje, to nije posao od 7 do 3. Ljudi shvate novinarstvo kao nešto kroz šta će zaraditi grdne pare. Shvataju to kao odskočnu dasku, da kasnije budu kao neki PR-ovi, da se ubace u neku stranku, državne jasle. Poštujem svačiji izbor, ali to nije novinar. Ako nije novinar onda poštujem njegov izbor da se bavi nekim stvarima koji nemaju veze sa istinom, ali ako je novinar onda bi trebao da radi stvari koje se bave istinom, raskrinkavanjem laži.
U tom smislu, kako vidite status javnih servisa u BiH?
Kako recimo privatni mediji zavise od tajkuna, NGO od međunarodne zajednice, tako i oni imaju status da žive od države koja je siromašna. Pa su onda oni ili siromašni ili su konstantno u predstečajnom stanju. Recimo u RS-u, žive kao servis SNSD-a, tu uglavnom nema puno veze sa novinarstvom, ali ima veze sa isplaćivanjem plata radnicima koji su sami sebi svrha. To su glomazni servisi, koji vuku naslijeđe još od socijalizma, ima zaposlenih da bi BBC možda pozavidio na broju.
Da li pratite dnevnike i na kojem servisu?
Pratim redovno. Popriličan sam mazohista, pratim kao da želim sebi sve najgore u životu. Pratim pa onda šaram, od RTRS-a, preko FTV-a, BHT-a, BN-a.
Spomenuli ste RTRS, a kako ocjenjujete rad BHRT-a i FTV-a, druga dva javna servisa?
BHRT, prva asocijacija su lokalna sportska takmičenja koja uspiju da kupe da gledam utakmice Lige šampiona ili Olimpijadu. Oni su nekako zamijenili izraz nepristrasnosti sa izrazom bezličnosti i onda su implementirali tu bezličnost i kao da se trude da ih ne gledate: ‘hajde malo prebacite kanal, pustite nas’, i uspijeva im u tome. Dok FTV, kako političko Sarajevo diše i kako koja politička opcija se bori, tako i oni dišu. To su malo SDP-ovski stavovi, sad su to stavovi SDA. Ako živite u entitetu RS u kojem je to mnogo jače, izraženije, otvorenije, onda mi se te dnevne emisije, dnevno političke emisije iz Federacije čini kao jedna objektivnost, kao objektivna stvar.
Da li ljudi u RS-u prate Dnevnik RTRS-a?
Nikad se nisam bavio tim mjerenjima, a drugo, nešto im i ne vjerujem, pa ne znam da li prate. Oni kažu da je to nevjerovatna gledanost. Ljudi kažu, s kojim se ja susrećem, da niko to ne gleda, a kad dođu izbori ljudi glasaju kao da su gledali sve i jedan.
Kako vidite budućnost bh. novinarstva? Finansijskih sredstva sve je manje i manje i mediji se sve više oslanjaju na novce iz javnih budžeta, zbog čega imamo razne političke i finansijske pritiske.
Ne znam, ja sam novinar freelancer. Ja radim svaki dan kako bih zaradio, koliko napišem tekstova, koliko napišem kvalitetno. To jeste surovo neoliberalno-kapitalistički pogled ali ako se trudimo pojedinačno, onda će se truditi i taj kolektiv i ta redakcija i taj medij. Dosad smo mogli napraviti 4-5 nezavisnih medija da smo imali stvarnu želju, a ne napraviti 300 medija koji su radili i ugasili se. Očigledno nije postojala iskrena želja da se prave mediji, nego je postojala iskrena ljubav prema novcima.
Ovo Vas sigurno svi pitaju. Bez obzira na prijetnje i dalje nastavljate pisati o temama na koje naše društvo nije spremno ili o kojem drugi ne pišu – da li Vas je strah?
Naravno da me strah. Strah me fizičkog nasilja, strah me za moju porodicu, za najbliže. Nije to samo strah lični, biološki, čovjek se preispituje i moj položaj je egoističan. Ako nastavim raditi ovako, a trudim se da nastavljam da ne pravim sam sebi autocenzuru, nekad na izravan način, dovodim u opasnost svoju porodicu, pa se zapitam vrijedi li sve. Ne, ovo ne vrijedi uopšte. Ne vrijedi na bilo koji način osim na način donošenja istine ljudima. Ali, da će to nešto promijeniti – neće. Neće promijeniti ništa ako 3,5 miliona ostalih ljudi gleda ovako ili spava. Ne treba imati iluzije što se toga tiče.
JaBiHEU i Media centar implementiraju projekat #godigitalagainstharassment koji finansira EU kroz program malih grantova u okviru regionalne Platforme Zapadnog Blakana za zagovaranje medijskih sloboda i sigurnosti novinara.
