Piše: Sandra Gojković-Arbutina
Sarajevo, 16.09.2019. – Kada u nekom trenutku svog života odlučite da će novinarstvo biti ne samo vaša profesija, nego i životno opredjeljenje, mnogo više od posla, nešto sa čim liježete i ustajete, uz svu strast i dobro što vam nosi, prihvatite i sve one pošasti koje vas neminovno sljeduju. Ono što sasvim sigurno ne prihvatite je da te pošasti treba da budu vaša svakodnevica i u paketu s opisom posla, da se dešavaju bez posljedica i epiloga.
Predrasude i diskriminacija na rodnoj, seksualnoj i sličnim osnovama nisu ponikle u medijima. Modus je vrlo sličan i u drugim branšama, pa se i novinarke seciraju i osporavaju po nekoliko užasavajućih osnova – da li je tu došla jer je neko doveo, da li je napredovala zbog fizičkog izgleda, mogu li joj se povjeriti ozbiljan zadatak i rukovodeće uloge jer je trudna/planira porodicu/srećno – nesrećno zaljubljena… Ako javno i svakodnevno, otvoreno i bez zadrške manifestuje svoje mišljenje onda je u pitanju, dakako, “muški mozak”, ako se ne žali na dugotrajno radno vrijeme privatni život joj je sigurno velika pustoš – mogućnosti za osporavanje su beskonačne.
Statistički gledano, novinarke su brojnije od kolega u svim medijskim kućama u Bosni i Hercegovini, što je jedan od pokazatelja da su odgovorne, uporne, pouzdane, vrijedne, pronicljive, radoholičarke, prilagodljive i ne tako krhke i lako lomljive pa da, po pravilu, traže bijeg u sigurnost manje stresnih zanimanja. Romantizovanje ove profesije, kao i obmana da smo samoproklamovane “donkihotice” pa se odupiremo i borimo s vjetrenjačama bez obzira na sve je vrsta zamke i vodi u drugu krajnost, da ne kažem laž – prosto je riječ o bavljenju ovom profesijom na najbolji mogući način, ali dok nas pamet i koliko-toliko moć rasuđivanja služe, jedan od prioriteta je stvaranje uslova za nesmetan rad, relaksiran (oslobođen je već preambiciozno reći) od političkih, ekonomskih, rasnih, spolnih – cijele palete pritisaka.
Tema o kojoj se u okviru našeg esnafa neprestano govori, jer nam je očito najveći teret s kojim želimo, ali ne možemo da se izborimo, između ostalog, je i rezultat sveopšteg moralnog, kulturološkog, socijalnog, ljudskog i svakog drugog sunovrata ovog društva, pa smo u taj glib uvučeni još dublje. Vrijednosno smo svedeni na piskarala koja treba tući (što pokazuju i istraživanja), jer pišu šta hoće, ne zaslužuju respekt u društvu, koje je u postratnom dobu rezervisano mahom za političke elite i sve što je vjerno naslonjeno na njihova stranačka pleća. U bilo kojoj priči o položaju i borbi novinarki bitno je istaći da su i one žrtve balkanskog folklora, da nisu ni genetski ni kulturološki, jednom riječju, nisu “prirodno” stvorene za odgovorne poslove i rukovodeće pozicije, koje sa sobom nose i teške odluke i gomilu neugodnih situacija, i da brže i lakše popuste pod pritiskom.
S druge strane, iznova je važno ponavljati da, iako su brojni, takvi slučajevi ne smiju biti prihvaćeno pravilo ni matrica koja se slijepo prati i da glasove koji govore o ženama kao uspješnim, vrijednim i posvećenim novinarkama ne treba zanemariti ni minimalizovati. Naprotiv.
Siniša Vukelić, urednik portala Capital.ba i predsjednik Kluba novinara Banjaluka, u 14 godina dugom postojanju ovog respektabilnog ekonomskog portala mahom je sarađivao s novinarkama. Kaže da je u pitanju slučajnost koja se ispostavila kao dobra odluka.
“Cijelu redakciju čine novinarke i tako je već 14 godina od osnivanja Capitala. To nije nešto što je urađeno smišljeno, već jednostavno se desilo kada sam procjenjivao ko dobro radi svoj posao”, kaže Vukelić, čije iskustvo u nekoliko redakcija govori da se žene u medijima bolje nose s izazovima nego kolege te da su dosljednije, istrajnije, strpljivije i vrednije.
Primjećuje da napadi i prijetnje, koji su ovoj redakciji dobro znani, nemaju rodni predznak, pa tako i pravna zaštita, adekvatan odgovor i sudski epilog izostaju bez obzira na pol.
Klub novinara Banjaluka godinama traži jednu klauzulu u Krivičnom zakoniku RS koja bi, ako ne potpuno spriječila, sasvim sigurno obeshrabrila sve buduće napadače na medijske radnike – svaki napad na novinare i novinarke da se tretira kao napad na službeno lice, čime bi i kazne bile sasvim sigurno veće, a sudski procesi efikasniji.
Kako je predviđeno Krivičnim zakonikom, u članu 388, stav (1), ko napadne ili ozbiljno prijeti da će napasti službeno lice ili lice za koje zna da mu pomaže u vršenju službene dužnosti biće kažnjen zatvorom do tri godine. U stavu (2) se dalje navodi da ako učinilac pri izvršenju djela iz stava 1. ovog člana službeno lice ili lice za koje zna da mu pomaže zlostavi, tjelesno povrijedi ili mu prijeti upotrebom oružja, učinilac će biti kažnjen zatvorom od tri mjeseca do tri godine.
Iako nema nikakvih garancija, sasvim sigurno bi ovakve zakonske kazne bile kočnica za sve buduće napade (biće ih sigurno) jer su daleko ozbiljnije nego da dođe do sukoba i napada na “običnog” građanina.
Da ne bude zabune, jer je bilo dosta nedoumica i pogrešnih tumačenja u javnosti, medijska zajednica nijednog trenutka nije zatražila da se novinari i novinarke proglase službenim licima – za to, dakako, ne postoji ni zakonska mogućnost. Ono što je jedini zahtjev je da napadi, koji su skoro pa svakodnevica ovog posla, budu tretirani kao da su napadi na službena lica i time bar umanjimo sve buduće namjere da se neko fizički obračunava s novinarima i novinarkama, pa čak i pokuša da ih ubije. Naravno, takva inicijativa je ostajala samo u domenu deklarativne podrške i tapšanja po ramenu u smislu – razumijemo, podržavamo, ali neće moći. Međutim, kad se desio jedan od najtežih slučajeva napada na novinare – pokušaj ubistva Vladimira Kovačevića, novinara BN televizije i portala Gerila.info, činilo se da su poslanici bili spremni da takvu inicijativu promptno podrže, ali i to je bilo aktuelno dok je trajao medijski pritisak i šok zbog ovog teškog napada, koji je Kovačević preživio zahvaljujući prije svega fizičkoj spremnosti i prisebnosti.
Jedan od napadača na Kovačevića, bokser Marko Čolić, osuđen je na četiri godine zatvora, dok je drugi napadač u bjekstvu, ali ono što je ključno za okončanje ovakvih procesa je da se sazna ko su nalogodavci ovog zločina – a na to i dalje nemamo odgovor. Pritisak javnosti ovdašnje, ali i regionalne, doprinio je da se ovaj proces dovede bar do neke tačke, ali onaj ko je cijeli napad osmislio i platio i dalje se slobodno šeta, jer mu niko i nije za petama. Vjerovatno čeka da se konačno cijela ujdurma stiša kako bi nesmetano nastavio s poslovima zbog kojih ga je Kovačević, biće, i nažuljao.
Čini se da upravo na ovoj tački, kad treba iznijeti slučaj do kraja i kada je u pitanju ono najvažnije kako bismo uopšte mogli da govorimo o demokratskoj, slobodnoj, pravnoj državi – sve staje.
U zarobljenom društvu poput našeg, cijeni Milkica Milojević, dugogodišnja novinarka i aktivistkinja, iluzorno je očekivati institucionalnu zaštitu za one koji preispituju takav sistem i bore se protiv korupcije, kriminala, političkog nasilja i neodgovornosti. Zanimljivo je, kaže, da s policijom uglavnom nema problema – naprotiv, napadi koji se prijave budu najčešće korektno istraženi, bar na tom bazičnom nivou. Problem je, međutim, kada slučaj dođe do pravosuđa.
“Čak i kad se neki slučaj procesuira, odgovaraju samo izvršioci, naravno, pod uslovom da ti izvršioci nisu politički moćnici ili s njima direktno povezani ljudi. Do inspiratora i nalogodavaca istraga nikad ne ‘dobaci’. Poseban problem je politička (ne)odgovornost. Političari su ti koji promovišu i normalizuju napade na novinare i novinarke. U ovoj zemlji će se stvari ozbiljno promijeniti kada se, recimo, Milorad Dodik javno izvini što je pred kamerama brutalno izvrijeđao Gordanu Katanu ili Ljiljanu Kovačević. Ili, još bolje, stvari će se bitno promijeniti kada Miloradu Dodiku i drugim liderima više ne bude padalo na pamet da se ponašaju na takav način, jer će im biti jasno da vrijeđanje novinara i novinarki znači gubitak glasova na izborima”, poručuje Milojević.
Prva adresa svakako jeste policija, ali i matična kuća, novinarska udruženja, svi koji na neki način mogu doprinijeti da se nastala situacija prevaziđe i dobije epilog.
“Za početak, moramo vjerovati da su svi građani pred zakonom isti, s tim što, prema evropskim konvencijama, političari, pogotovo oni na vlasti, imaju veću odgovornost od tzv. običnih građana. Treba i javno pozvati advokate da pro bono savjetuju novinare i novinarke u ovakvim slučajevima, to je u cilju borbe za slobodno i demokratsko društvo i za vladavinu prava”, kaže ova novinarka.
Nijedan napad, poručuje, ne treba prećutati i to je jedan od načina da upravo novinarke tako pokažu da su hrabre, da će “stati na crtu” bilo kome kada su u pravu, da imaju pravo da rade javni posao i da je prošlo vrijeme kad je ženi bilo mjesto (samo) u kuhinji.
Gordana Katana, također dugogodišnja novinarka i aktivistkinja, godinama zaposlena kao dopisnik “Oslobođenja” i često i sama na meti verbalnih napada, dodaje da zaštitu novinarki i novinara sistem kod nas apsolutno nije prepoznao.
“Otuda svakom ko smatra da svoj posao ne radimo onako kako taj neko misli da treba da radimo sebi i daje za pravo za napad. Nikada nisam bila protiv konstruktivne kritike, nikada nisam smatrala da svi treba da se slažu s načinom na koji radimo, uređivačkom politikom kuće iz koje dolazimo. Ali dijalog i na argumentima zasnovana kritika su jedno, a uvrede, pozivanje na linč, pa i fizički napadi su nešto drugo. Tim prije jer su doista rijetki slučajevi kada su napadači za to bili makar javno osuđeni”, kazala je Katana.
Ono što je zabrinjavajuće, dodaje, jeste činjenica da se u trenutku kad smo izložene i najgrubljim uvredama među nama razmišlja “ma ona dolazi iz ove ili one redakcije, pa neka joj, nema veze”.
“Bilo bi kolegijalno, ljudski, stati uvijek iza onoga ko je na udaru, ali, ponavljam, to se rijetko događa. Zašto? Iskreno, ne znam. Da li je u pitanju strah od političara, jer oni su ti koji su i najagresivniji, ili možda od urednika i urednica da se ne bi dovodili u situaciju nekakvog zamjeranja, tek šutnja je jedino čemu svjedočimo. I to sam tokom svoje cijele karijere doživljavala”, kaže Katana, koja se jedva sjeća da je bilo drugačijih situacija, one istinske, ako ništa bar ženske solidarnosti.
Najhrabriji smo, ističe Katana, čini se, stati iza napada na koleginicu na društvenim mrežama nego snažno reagovati kad se to i desi.
Podrška mahom jeste deklarativna, da li je iskrena ili ne to je teško suditi, ali i takva je bila prava rijetkost prije desetak godina, podsjeća Milkica Milojević.
“Mi smo, ipak, u nekoliko navrata protestovali zbog napada na naše kolege ili koleginice, a Linija za pomoć novinarima Udruženja BH novinari pruža konkretnu pravnu pomoć u takvim slučajevima. Naravno, to nije dovoljno, mi treba da budemo avangarda u profesionalnoj hrabrosti i solidarnosti, mi moramo pokazati drugima kako se to radi”, naglašava Milojević i poručuje da se najbolje na mikroplanu vidi koliko smo solidarni – koliko smo sami uradili za napadnutog novinara ili novinarku, koliko su, na primjer, glavni urednici ili direktori stali u odbranu novinara i novinarke, pri tom se suprotstavljajući političkim moćnicima ili velikim oglašivačima.
“Živimo u društvu u kojem je građanska i profesionalna hrabrost i inače vrlo rijetka pojava. Naravno, to našu profesiju i nas ne oslobađa odgovornosti, ali pogledajte, recimo, šta se dešava s ljekarskom profesijom. Koliko je doktora medicine javno ustalo protiv svoje komore, koja nije oduzela licence ljekarima pravosnažno osuđenim što su skrivili smrt ili teško oštećenje zdravlja svojih pacijenata. Ja ne znam nijedan takav slučaj”, zaključila je naša sagovornica.
U borbi za svoja prava, kao i odolijevajući napadima tokom radnih zadataka, ključno je da novinari i novinarke znaju da u svakom momentu imaju snažnu podršku matične kuće – što često nije slučaj pa ostaju na vjetrometini i potpuno neravnopravnoj borbi s moćnicima, koji na svojoj strani imaju sve poluge. Matična kuća sa svim svojim resursima, pogotovo pravnom službom, daleko je snažniji odbrambeni mehanizam, ali i važna poruka da iza svega objavljenog, emitovanog i napisanog čvrsto stoji i da u borbu staje ispred svoje radnice.
Ali i prije nego što uopšte dođe do cijele te priče, novinarke moraju da saznaju sve o svojim pravima, da znaju i dobro prouče sve moguće načine da se zaštite u oblasti radnih, ali i socijalnih prava, što trenutno na terenu nije slučaj. Mnoge od njih koje su prošle razne torture nisu bile dobro upoznate sa svojim pravima, pa se nisu ni upuštale u borbu protiv napada i godinama trpjele diskriminaciju, jer su mislile da nema nikog u lancu i sistemu da ih adekvatno zaštiti.
Mreža novinarki u BiH osnovana je prošle godine i ima, između ostalog, za cilj da edukuje, usmjerava, pomaže i podržava svaki vid borbe novinarki po bilo kojoj osnovi, što se pokazalo kao vrlo značajno u situaciji kad vam se čini da ste usamljeni u tom haosu.
Kristina Ljevak, v.d. direktorice TV Kanton Sarajevo, koja je bila izložena linču nakon imenovanja na tu funkciju, poručuje da snažna podrška koju je imala nije samo podrška njoj, nego i glas protiv mašinerije koja skoro trideset godina odlučuje o našim životima.
“Beskrajno sam zahvalna mojim kolegama i koleginicama koji potvrđuju da nismo svi isti i da još postoje ljudi čiji obraz nije na tržištu. I ne samo kolegama i koleginicama iz medija, nego i drugim ljudima koji su imali potrebu da me podrže, ponude uslugu, nekima koje ne znam i koji su zvali iz bijelog svijeta nudeći besplatne pravne usluge, ali to još nije došlo na red, pravdom ću se baviti kad se odmorim od nepravde”, govori Ljevak.
Aktivna i priznata u svijetu kulture i borbe za LGBT prava, kaže da nikome nije smetala jer je kultura, prije svega, na marginama, pa ni njeno ime nije nikad bilo predmet diskusije, ali je targetirana kad je došla na poziciju koja se doživljava kao pozicija moći i zbog čega se mogu osjećati ugroženi oni koji su moć izgubili. U takvim okolnostima, sve postaje problem.
Kada je nastupio cijeli taj užas, dodaje Kristina, shvatila je koliko je važno imati podršku onih koji se još časno bave ovim poslom i bilo bi neuporedivo teže da toga nije bilo. Uz to, uvidjela je u tim trenucima koliko je značajno donositi profesionalne i odgovorne odluke.
“Kad vam oni koji bi najradije da vas nema ne mogu naći ništa u profesionalnoj biografiji, onda ste valjda nešto kako treba i uradili”, zaključuje Ljevak.
U toj agoniji, kada ne znate ni onog ko je to sve pokrenuo, ali ni do kad će trajati, šta je sljedeće i koliko daleko će da idu, psihoterapija je, smatra, jedan od načina da se izborite sa svim tim, ali i okružiti se dobrim ljudima u privatnom i profesionalnom okruženju.
“Velika je sreća što moja profesionalna i lična sreća ne zavisi od toga hoću li biti direktorica ili neću, i iz te pozicije lakše se i pritisci da ne budem podnesu. Naravno da je najteže bilo podnijeti optužbe povodom emitovanja filma od strane onih koji film nisu ni pogledali i tvrditi kako negiram genocid (radi se o bugarskom filmu „Tužilac, branilac, otac i sin“, prikazanom u programu TVSA 11. jula, op.a.). Taj nas je primjer mogao podsjetiti na tužnu činjenicu da ljudi koji su preživjeli tragediju smatraju da imaju pravo uticati na profesionalne odluke ljudi iz bilo koje struke. O vjerskim zajednicama da ne govorim”, kaže Kristina Ljevak.
Imenovana krajem maja, Ljevak je u julu u intervjuu za Klix.ba, kada je linč već bio na vrhuncu, možda na najbolji način ilustrovala kako se izboriti s pritiscima koji su neminovnost ovog posla i nastaviti s profesionalnim angažmanom još snažnije.
“Da je bilo ko od novinarskih autoriteta rekao da sam loša novinarka, ne bi mi bilo svejedno, ali ono što dolazi od fašističkog polusvijeta me ne zanima. U ovom dijelu mislim na komentare posvećene mom imenu i LGBT aktivizmu. Povrijedilo me, kao i svakog čovjeka, kad su došli do moje porodice. Pošto se pozivaju na vjeru kao jedini argument, valjda će im onaj u kojeg vjeruju suditi objektivno. Za mene postoje samo ovozemaljski sudovi, a prema sudu struke ja sam mjerodavna osoba za obavljanje ove dužnosti”, rekla je Kristina u tom intervjuu i time još jednom podsjetila sve buduće generacije novinarki, koje će neminovno proći neku vrstu linča, torture i pritisaka kako budu napredovale u karijeri – profesionalni integritet možda je najteže dostižan, ali je najbolji i nezamjenjiv štit.