Novinarstvo. Profesija u kojoj stres nikad ne prestaje. Profesija u kojoj ste, s jedne strane, uvijek u velikom broju zadataka, bez radnog vremena i u konstantim kratkim rokovima. S druge, profesija koja je finansijski neizvjesna, uglavnom potplaćena i u kojoj često sami medijski radnici normalizuju situaciju kojoj su izloženi – smatrajući je sastavnim dijelom posla.
Ipak, o mentalnom stanju novinara malo se vodi računa. Medijske zajednice u regionu, ali i u Evropi, ovim pitanjem počele su da se bave najviše tokom pandemije COVID-a, kada su novinarke i novinari bili “na udaru virusa”. U to vrijeme, za mnoge redakcije rad od kuće nije bio moguć, pa su, po prirodi posla, svakodnevno bili u kontaktu sa drugima.
“Među medjiskim radnicima s kojima smo u to vrijeme razgovarali i koji su bili dio naše ankete, primjetan je bio strah povratka kući u svoju porodicu nakon radnog dana, pitajući se da li su možda zaraženi, ili da li će ugroziti zdravlje nekog člana svoje porodice. To je nešto što je prouzrokovalo mnoge mentalne probleme. Ne smijemo zaboraviti da je to vrijeme i kada je značajan broj novinara i medijskih radnika dobilo otkaze Ugovora o radu, što je također izazvalo različite psihloške posljedice. S druge strane, oni koji su radili od kuće i često 24 sata bili dostupni svojoj redakciji, ali i porodici – našli su se u dodatnom stresu, što je dovelo do pojačane anksioznosti kod jednog broja koleginica i kolega”, ističe Borka Rudić, generalna tajnica Udruženja BH novinari.
Pandemija COVID-a nije bio jedini izvor stresa među medijskim radnicima. Ipak, ona jeste pokrenula pitanje njihovog mentalnog stanja, što je u Srbiji navelo misiju OSCE-a da uz pomoć četiri novinarke i novinara te jednog psihologa napravi istraživanje, u kojem se, na uzorku od 164 kolega, došlo do analize njihovog mentalnog zdravlja.
Izvještaj je pokazao da više od 30 posto anketiranih novinarki i novinara ima dijagnosticiran mentalni poremećaj, ili doživljava mentalne smetnje, dok čak petina ispitanih pati od posttraumatskog poremećaja.
Među njima je najveći broj onih koji su izvještavali s ratnih područja, rade u crnoj hronici, ili prave priče u kojima je prisutan bilo koji oblik nasilja.
“Samo par sedmica nakon što sam 1997. godine godine počeo da radim kao mladi novinar u gradskoj rubrici lista Blic, urednica me je poslala da s mjesta događaja izvještavam o samoubistvu jednog slikara. Tada sam prvi put vidio mrtvog čovjeka, koji je ležao u lokvi krvi ispred lifta, njegovu uplakanu suprugu, uznemirene kolege. Od stresa sam izgubio glas i cijeli dan nisam mogao da progovorim”, priča Milorad Ivanović, današnji urednik BIRN-a iz Beograda.
Sjećajući se prve godine novinarstva, kaže da će rad u crnoj hronici zauvijek pamtiti, upravo zbog svakodnevnog stresa i suočavanja s konstantnim traumatičnim događajima.
“Svjestan sam, danas posebno, da je takav način rada ostavio posljedice po moje mentalno zdravlje. Žao mi je što se godinama ovim problemom nisam bavio, misleći da mi pomoć nije potrebna. Ono što je činjenica je da su nas, novinare, učili kako da pišemo i izvještavamo, ali ne i kako sebe i svoju psihu da sačuvamo”, ističe naš sagovornik.
Da još uvijek mali broj novinarki i novinara traži psihološku pomoć potvrđuje i Tea Vučina, klinička psihologinja Doma zdravlja Mostar, te predsjednica Podružnice psihologa Hercegovina.
Tokom pandemije COVID-a Vučina je, zajedno s Udruženjem BH novinari, radila na projektu psihološke pomoći novinarima, koji je podržao i Free Press Unlimited iz Holandije.
“Prema mom iskustvu rada s novinarima, najčešći sindrom mentalnog poremećaja je sindrom sagorijevanja, a česta emocionalna iscrpljenost kod mnogih se ispoljava kroz hroničan umor, kao i problem sa spavanjem. Istina je da se neki izvori stresa ne mogu ukloniti iz novinarske profesije, ali je problem u tome da novinari najčešće i ne traže, pa i ne dobijaju pomoć zbog mentalnih tegoba”, ocjenjuje Vučina.
Dodaje da je jedan od razloga to što normalizuju patologiju kojoj su izloženi, te smatraju da su kratki rokovi i pritisci sastavni dio posla.
“Drugi je to što ne postoje službe u zajednici gdje mogu da nađu pomoć zbog mentalnih problema, a treći je činjenica da mnogi nemaju novca za privatnog psihologa, ili psihoterapeuta”, tvrdi psihologinja Tea Vučina.
Istog mišljenja je i Milorad Ivanović koji smatra da je otići kod psihologa u našem regionu i dalje stigma, iako bi odlazak psihologu, kako kaže, trebao da bude dio opšte zdravstvene kulture – kao recimo, posjeta stomatologu.
“Ono što moram da priznam i što me raduje jeste da je u mojoj okolini sve više novinara koji redovno idu na terapije i jasno govore da im to pomaže. Prije dvanaest godina, u periodu kada sam odlučio da potražim pomoć psihoterapeuta – iskustvo je bilo više nego pozitivno i pomoglo mi je da prevaziđem probleme u kojima sam se tad nalazio. Danas ne idem na redovne terapije, ali vrlo rado razgovaram s psiholozima i psihoterapeutima kada osjetim potrebu da sa njima podjelim razmišljanja koja me u tom trenutku muče”, naglašava Ivanović.
U redakcijama u Bosni i Hercegovini, ali i regionu, ne postoje zaposleni psiholozi. Pomoć uglavnom nude udruženja, koja zajedno sa kolegama iz Evrope zajednički sarađuju na poboljšanju mentalnog zdravlja medijskih radnika. Pomoć pružaju i prilikom fizičkih, ili online prijetnji, koji su najčešći oblici nasilja koji utječu na pogoršanje mentalnog stanja novinarki i novinara.
“Mislim da činimo mnogo, ali nedovoljno. Ono što kao Udruženje nudimo jeste brza pomoć kada se desi napad. U kontaktu smo sa svim policijskim strukturama, tako da nakon prijave svi odmah reaguju. Druga vrsta pomoći je pravna. U našoj mreži su 22 advokata iz BiH koji, ili brane novinare, ili reaguju prema tužilaštvima, kada su u pitanju napadi ili prijetnje”, naglašava Borka Rudić iz Udruženja BH novinari.
Ističe da sljedeći korak predstavlja medicinska pomoć, kao i psihološka podrška.
“Za sada, članovi Udruženja imaju mogućnost korištenja godišnjih sistematskih pregleda, te pomoć pri kupovini lijekova. Što se tiče psihološke pomoći, naš sljedeći zadatak je da uđemo u redakcije i da kroz individualne i grupne terapije, ali i kroz edukacije samih novinara, pomognemo u poboljšanju njihovog mentalnog zdravlja”, ističe Rudić.
I urednik BIRN-a Milorad Ivanović, pridružio se mreži novinara koji, nakon edukacije, pomaže svojim kolegama u redakciji da se što lakše nose sa svakodnevnim stresom.
Kao kontakt osoba Dart centra za novinarstvo i traume pri Univerzitetu Kolumbija za područje Zapadnog Balkana, Ivanović obašnjava da je u svijetu praksa drugačija i da se problem mentalnog stanja novinara mnogo ozbiljnije shvata.
“Većina vodećih svjetskih medija shvatila je da je mentalno zdravlje novinara postalo veoma važno pitanje. Primijetili su da su se novinari nakon povratka s ratišta, ili nakon izvještavanja o tragedijama ponašali neobično – povlačili su se u sebe, počinjali da piju, nisu mogli da spavaju, ili su imali noćne more. Tada je počelo da se razmišlja o tome da novinari možda zapravo pate od posttraumatskog stresnog poremećaja i da im je potrebna pomoć. A, pomoć je u ovakvim slučajevima prilično jednostavna: počinje s debrifingom, odnosno detaljnim razgovorom sa novinarom nakon povratka s terena. Takvi razgovori su blagotvorni i vode ka poboljšanju stanja”, smatra Milorad.
Dodaje i da je veoma važno da obuke prođu ljudi koji su “na vrhu”, kao što su glavni urednici i menadžeri.
Profesorica psihologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu Mirna Marković naglašava da je društvo u cjelini obavezno prepoznati emocionalnu stvarnost novinarskog posla, ali i sve posljedice koje će to isto društvo snositi, kao rezultat ugroženog mentalnog zdravlja novinarki i novinara.
“Ono što je važno je da kao društvo stvorimo povoljan finansijski, društveni, pravni i svaki drugi kontekst za jednakopravan i nesmetani pristup novinara resursima mentalnog zdravlja. Znači, da imaju besplatnu psihološku pomoć, pa čak i da imaju psihologe u svojim redakcijama, koji u svakom trenutku mogu i moraju biti dostupni”, naglašava profesorica Marković.
Kao jednu od najvažnijih stavki, naglašava neophodnu promjenu klime u redakcijama, u kojima će briga jednih za druge biti “bolje pozicioniran koncept, nego briga o sebi”.
“Ljudi su bića odnosa, i njihovo se mentalno zdravlje ostvaruje u povezanosti sa drugima i prihvaćenosti od drugih. Godinama napominjem da moramo pomoći i rukovoditeljima u medijskim kućama, kako bi stekli određene vještine potrebne za efikasnije upravljanje ljudskim potencijalima u novinarskom profesionalnom radnom okruženju. Istraživanja pokazuju da novinarske redakcije nisu tipično prepoznatljive po vrhunskom menadžmentu, jer su na njihovom čelu obično renomirani novinari, dokazanih novinarskih vještina, no ne nužno i sa vještinama upravljanja procesima i rukovođenja ljudima. Tome treba posvetiti posebnu pažnju”, ističe profesorica Marković.
Predsjednica Evropske federacije novinara Maja Sever, koja je ujedno dugodišnja urednica na HRT-u, ali i predsjednica Sindikata novinara Hrvatske ističe da novinarke i novinari u Evropi u posljednje dvije godine često izvještavaju iz ratnih zona, što je dodatno uticalo na pogoršanje njihovog mentalnog zdravlja.
“Nažalost, zbog rata i sve češćih napada na novinare u Evropi, udruženja najčešće rade na zaštiti, ali i fizičkoj i mentalnoj sigurnosti novinara. Oni koji se spremaju za izvještavanje iz ratnih zona, imaju mogućnost specijalne obuke za takvu vrstu izvještavanja, obaveznu fizičku zaštitu u vidu šljemova i pancira, ali i obaveznu psihološku pomoć nakon povratka. Ono što radimo su i edukacije samopomoći u svakodnevnim stresnim situacijama, ali i omogućavanje bavljenja sportom, team buildinzima, odlaskom na meditacije, jogu”, objašnjava Sever, ističući da se u Evropi mnogo ozbiljnije vodi računa o mentalnom stanju medijskih radnika, nego što je to slučaj u regionu.
I dok u regionu medijski radnici još uvijek čekaju na sistemsku pomoć, psihologinja Tea Vučina, ali i Milorad Ivanović iz BIRN-a saglasni su da novinarke i novinari moraju znati sami sebi pomoći, te na taj način očuvati svoje mentalno zdravlje.
“Vrlo rano u svojoj karijeri počeo sam da pratim jedan moto koji glasi – ‘nijedna priča nije vrijedna tvog (mentalnog) zdravlja’. Pokušavam da, što je više moguće, izbjegnem stres tamo gdje mogu – recimo, nisam prisutan na društvenim mrežama, ne čitam komentare o sebi, ili pričama na kojima radim, ne gostujem po medijima i pokušavam da budem nevidljiv. Da li je to dobro ili ne, ne znam, ali meni pomaže. Trenutno sam i dio nekoliko projekata pod nazivom ‘kolege pomažu kolegama’ (peer to peer support), u kome se novinari obučavaju da pomažu jedni drugima tako što će naučiti kako da slušaju, kako da postavljaju pitanja, kako da govore. Pokazalo se da su rezultati sjajni i to je metoda koju volim da primenjujem”, ističe Ivanović.
Svjetska istraživanja o mentalnom stanju novinarki i novinara među preporukama i zaključcima ističu da upravo oni sami moraju postaviti svoje lične granice, ali i naučiti osigurati adekvatno vrijeme za odmor i mentalno isključivanje od tema vezanih za posao.
Ono što je još važnije je da sebi priznaju da ne moraju uvijek sve sami, pa kad osjete određene emocionalne simptome – da znaju da trebaju potražiti psihološku pomoć.