Piše: Lejla Turčilo (Analiziraj.ba)
Osim u Mostaru, lokalni izbori u ostatku BiH su završeni, slijedi formiranje vlasti na općinskom nivou. Stranke analiziraju (ne)uspjehe i već sada započinju predizborne kampanje za Opće izbore 2022. Ova zemlja gotovo je u kontinuiranim izbornim procesima i kampanjama, u kojima, bez sumnje, veliku ulogu imaju i lokalni mediji. Riječ je, naime, o medijima koji plasiraju svoje sadržaje u lokalnim zajednicama i najčešće su finansirani od lokalnih vlasti, odnosno iz općinskih, gradskih, kantonalnih budžeta. U teoriji, utemeljeni su kako bi se zadovoljavale informacijske potrebe građana u lokalnim zajednicama, odnosno kako bi se pitanja od javnog interesa građana na lokalnom nivou lakše transponirala i stavila na agendu lokalne vlasti, te kako bi se rad te vlasti nadzirao u ime građana.
No, kako je u praksi? Jesu li lokalni mediji zaista megafon građana ili su (vjerovatnije) megafon vlasti? Koliko model finansiranja iz budžeta lokalne zajednice utiče na (ne)ovisnost lokalnih medija? Drugim riječima, može li se onome ko te plaća reći „ne“ ako zahtijeva da kao medij budeš propagator njegovih ideja i stavova, a ne prenosilac objektivnih informacija važnih za građane?
Brojne su nevladine organizacije tokom predizborne kampanje upozoravale na korištenje javnih resursa u predizborne svrhe i u pojedinačnom interesu određenih političkih stranaka i kandidata, uglavnom onih koji su na pozicijama moći. Službeni automobili korišteni su za odlazak na teren na kojem je vođena kampanja, osoblje lokalnih zajednica u radnom je vremenu mobilizirano za distribuciju stranačkih promotivnih materijala. Nije, stoga, neutemeljeno pretpostaviti da su stranke na vlasti koristile i lokalne medije za samopromociju. Iako nema zvaničnih pokazatelja i konkretnih primjera takve vrste zloupotrebe lokalnih medija, neki od nalaza monitoringa lokalnih medija koji su do sada rađeni mogu nam poslužiti da uočimo trendove u međusobnom odnosu lokalne vlasti i lokalnih medija.
Lokalni mediji – odustajanje od javnog interesa i pluralizma mišljenja
Posljednje takvo istraživanje/monitoring medija radilo je Udruženje BH novinari, analizirajući 34 lokalna medija i monitorišući 617 sadržaja u njima. Cilj istraživanja bio je utvrditi kakva je uloga lokalnih medija u procesima kvalitetnog informisanja javnosti, te kakva je raznolikost mišljenja i stavova koji se iznose u sadržajima tih medija. Budući da su javni interes i pluralizam mišljenja dva ključna postulata rada medija, htjelo se, zapravo, propitati koliko su prisutni u lokalnim medijima u Bosni i Hercegovini.
Nalazi istraživanja pokazuju kako se lokalni mediji uglavnom bave lokalnom politikom, na način da prenose stavove lokalnih zvaničnika i drugih političkih aktera o različitim pitanjima, dok su manje usmjereni na izvještavanje o infrastrukturi u lokalnoj zajednici (čak i onda kad govore o infrastrukturnim projektima, to je nerijetko u svrhu samopromocije lokalnih vlasti, koje najavljuju neke kapitalne projekte ili se hvale nekim poslom kojeg su uradili, a koji je ionako u njihovoj nadležnosti pa sam po sebi ne bi uopće trebao biti vijest). Obrazovanje, zdravstvo, zaštita okoliša, kultura, dakle sve ono što jesu lokalne teme i pitanja od javnog interesa u lokalnoj zajednici, u manjoj su mjeri prisutni u lokalnim medijima. Od monitorisanih 617 sadržaja, obrazovanje je prisutno u 6% njih, ekološke teme u 2%, a kultura i umjetnost u 9% sadržaja. Ovo indirektno pokazuje da lokalni mediji slijede agendu lokalnih vlasti, odnosno, bave se onim temama koje nameću politički akteri, a koje nerijetko nemaju nikakve veze sa lokalnim pitanjima, nego su usmjerene na iznošenje stavova političara o onome što oni smatraju važnim.
U kontekstu predizbornih kampanja, ovaj podatak pokazuje potencijal za manipulaciju temama koje se pojavljuju u lokalnim medijima u predizborno vrijeme, pa iako se monitoring nije fokusirao na ponašanje medija u vrijeme izbora, možemo reći da spremnost medija da slijede agendu političara, posebno onih koji su u vlasti u lokalnoj zajednici, daje razloga za zabrinutost u pogledu skretanja sa javnog interesa ka interesu politike. Ako znamo, a pokazalo je to istraživanje, da su u 30% monitorisanih sadržaja kao izvor informacija preferirani predstavnici lokalne vlasti, to dodatno ukazuje na pristajanje određenog broja lokalnih medija da budu glasnogovornici vlasti, odnosno puki prenositelji njenih stavova. Budući da u 32% sadržaja postoji samo jedan izvor, dakle vrlo je sužen prostor za pluralizam mišljenja, možemo reći da jednostrano izvještavanje o temama koje nameće lokalna vlast, a koje je zasnovano na selektivnom pristupu u izboru sagovornika jeste problem lokalnih medija danas.
U razgovoru s nekim od novinara i urednika u lokalnim medijima tokom predstavljanja rezultata saznali smo kako su oni svjesni očekivanja lokalnih vlasti da njihove poruke putem lokalnih medija dođu do javnosti i kako se gotovo podrazumijeva da lokalni mediji tome i služe. Dodamo li tome podatak da u 95% sadržaja nije bilo suprotstavljenih mišljenja, možemo zaključiti kako pluralizam nije u dovoljnoj mjeri prisutan u lokalnim medijima. Monitori su, naravno, zabilježili i pozitivne primjere medija (poput Kozarskog vjesnika, Radija Konjic, Radija Gradska mreža Mostar ili Radija Čapljina) koji imaju veliki procenat tema od javnog interesa ili medija (poput TVSA) koji u svojim sadržajima imaju više od tri sagovornika, ali su ti primjeri više izuzetak nego pravilo.
Kako raditi drugačije?
Iako nisu zabilježeni ekstremni primjeri kršenja profesionalnih standarda u medijima, dobiveni istraživački nalazi ukazuju na dominantan trend u pristupu lokalnih medija, a koji se odnosi na površno napravljene priče, bez veće dubine i istraživačkog napora, u kojima se uglavnom slijedi agenda lokalnih vlasti i predstavljaju stavovi lokalnih političara, uz relativno malu prisutnost pluralizma mišljenja, te visoku prisutnost copy-paste metoda, odnosno prenošenja saopćenja ili statusa i komentara sa društvenih mreža (uglavnom) političkih aktera.
Ono što je značajno pomenuti, a što smo uvidjeli u diskusiji sa novinarima, urednicima i menadžmentom određenog broja lokalnih medija, jeste činjenica da su i oni sami svjesni da upravo tako rade. Neki od njih imaju visok nivo (samo)kritičnosti u tom kontekstu, no ono što je zanimljivo primijetiti jeste da neki ovakav pristup vide kao svojevrsnu saradnju sa lokalnim vlastima koje ih finansiraju i koje, s razlogom, imaju takva očekivanja od njih. Drugim riječima, postoji određeni broj lokalnih medija koji kao jednu od svojih uloga vide obezbjeđivanje prostora lokalnim političarima (mahom onima koji su u vlasti) da bez ikakvog suprotstavljanja i kritike iznesu svoje stavove, ideje, koncepte i vizije lokalnih zajednica. Što je, naravno, legitimno. I zove se politički marketing. I plaća privatnim, a ne javnim novcem. Drugim riječima, „saradnja“ ne smije biti eufemizam za gotovo dobrovoljnu autocenzuru, u kojoj se uloga novinara vidi tek kao prenosioca informacija odozgo-prema-dolje, odnosno promotora stavova političara, posebno onih koji trenutačno vladaju lokalnom zajednicom.
Posebno je to problematično u kontekstu izbornih kampanja i zloupotrebe javnih resursa, pa bi u tom kontekstu valjalo poraditi na ovom pristupu lokalnih medija do idućih izbora. Stavljanje javnog interesa u prvi plan, osiguranje većeg nivoa pluralizma stavova u lokalnim medijima, biranje sagovornika po osnovu kompetencija, a ne pozicije moći te odbacivanje copy-paste metoda u korist istraživačkog pristupa su ključni. Tako bi jedino bilo moguće vraćanje društvene odgovornosti, te watchdog funkcije u lokalne medije.