SARAJEVO, 08.02.2021. – Mediji u Bosni i Hercegovini o nasilju nad ženama treba da izvještavaju kontinuirano, a ne samo onda kada se nasilje desi ili kada je u fokusu javnosti konkretan slučaj, poručuju stručnjaci u oblasti medija i borbe protiv rodno zasnovanog nasilja.
U posljednjih nekoliko sedmica, nakon što je srbijanska glumica Milena Radulović za silovanje optužila učitelja glume i reditelja Miroslava Aleksića, širom regije su pokrenute različite inicijative prijavljivanja nasilja i diskusije o njegovoj rasprostranjenosti.
„Trenutna dešavanja u vezi sa svjedočanstvima žena i djevojaka iz regije o iskustvima seksualnog uznemiravanja i nasilja ukazuju koliko je učestalo nasilje nad ženama u regiji i da je neophodno preduzeti hitne mjere za suzbijanje ovog problema“, poručuju iz Ureda UN Women u BiH, gdje je putem društvenih mreža i medija u posljednjih nekoliko sedmica bilo mnogo navoda o nasilju i neprimjerenom ponašanju na visokoškolskim ustanovama, ali i u pojedinačnim ličnim iskustvima žena i djevojaka.
„Mediji imaju iznimno važnu ulogu u sprečavanju nasilja, pogotovo u situacijama kada je problem nasilja nad ženama u fokusu javnog diskursa. Iznimno je bitno da se o temi rodno zasnovanog nasilja, u svim njegovim formama, izvještava u skladu sa etičkim načelima struke, te da se nasilje problematizira kao društveni, a ne privatni problem“, dodali su iz UN Women u BiH.
Nakon objave intervjua sa Radulović u Blicu, i druge žene i djevojke iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije su počele anonimno dijeliti svoja iskustva seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja a jedna od prepoznatljivih i upečatljivih inicijativa je stranica „Nisam tražila“, formirana 18. januara, koja je za manje od tri sedmice dobila oko 40 hiljada pratitelja.
Novinarka Vanja Stokić o ovoj temi kaže da je tužno što se neki mediji ovom temom bave samo kada neka poznata ličnost javno progovori o svom iskustvu, ali i da ne smijemo medijski prostor svoditi samo na njih te dodaje da, iako ih je malo, u BiH postoje i odgovorni mediji koji profesionalno rade svoj posao.
„Sjajno je što su žene i muškarci (malo ih je, ali su prisutni) odlučili da podijele svoja bolna iskustva. To njihovim sugrađanima pokazuje da se ta vrsta nasilja ne dešava tamo negdje, na udaljenom Zapadu, već u njihovom komšiluku, ljudima koje sreću na ulici. Da ga čine ljudi sa kojima možda piju kafu svakog dana. Mi ne možemo znati da li su ta iskustva autentična, ali ne možemo dopustiti sebi da žrtvu odmah u startu optužujemo da laže. Ja lično sam protiv svakog slijepog prenošenja podataka, posebno sa društvenih mreža“, kaže Stokić.
Uznemiravanje na osnovu spola i seksualno uznemiravanje su definisani zakonima Bosne i Hercegovine. U skladu sa Zakonom o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini, seksualno uznemiravanje definiše se kao svaki neželjeni oblik verbalnog, neverbalnog ili fizičkog ponašanja spolne prirode kojim se želi povrijediti dostojanstvo osobe ili grupe osoba, ili kojim se postiže takav učinak, naročito kad to ponašanje stvara zastrašujuće, neprijateljsko, degradirajuće, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.
Projekt koordinatorica Udruženja BH novinari Milica Samardžić smatra da je veoma bitno napraviti prostor u kome osobe koje se suočavaju sa rodno zasnovanim nasiljem mogu slobodno govoriti o onome što im se dešavalo kako bi cijela zajednica shvatila da je seksualno nasilje sveprisutno, ali se o njemu, zbog stigmatizacije i sramote, malo govori.
„Sa jedne strane ovakve akcije ohrabruju osobe koje godinama trpe nasilje da izađu iz kruga nasilja, a sa druge strane možda mogu i da izvrše pritisak na odgovorne institucije da preuzmu odgovornost i efikasnije se angažuju u prevenciji nasilja i zaštiti osoba koje su pretrpjele nasilje“, dodaje ona.
„Prije svega, mediji trebaju da o nasilju nad ženama, bez obzira o kojoj vrsti nasilja je riječ, izvještavaju konstantno, uz ozbiljnu analizu nasilja kao društvenog problema, pružajući korisne, edukativne i potpune informacije publici, a ne samo onda kada se desi sam čin nasilja ili ukoliko se radi o obilježavanju nekog datuma“, kaže Samardžić za Media.ba i naglašava da se mora voditi računa o terminologiji koja se koristi, izbaciti senzacionalističke i nedovršene naslove, ne izvlačiti detalje iz života žene ili djevojčice koja je preživjela nasilje, kako takvi medijski sadržaji ne bi doveli do sekundarne viktimizacije.
„Autori tekstova uvijek moraju razmišljati u pravcu da svojim pričama pomognu još nekome da izađe iz kruga nasilja, da potraži pomoć kod nadležnih institucija/organizacija, ili makar da ponude SOS brojeve telefona na koje se može prijaviti nasilje“.