SARAJEVO, 10.07.2018.-Mediji u velikoj mjeri imaju mogućnost da utiču na svjest i kritičko promišljanje građana o određenim društvenim pojavama i problemima, a sama priroda medija i mehanizmi koje imaju na raspolaganju mogu znatno doprinijeti otvaranju i rješavanju brojnih društvenih pitanja od javnog interesa. Rečenica lijepo zvuči ali je gotovo pa fraza. Nerijetko će je izgovoriti i političar koji će koliko sutra tužiti medije i novinare koji kritički promišljaju o njegovom radu, odnosno „utiču na svjest i kritičko promišljanje građana“.
Razumljivo za političare, ali nerijetko i bh. sudovi zanemaruju stavove iz presuda Evropskog suda za ljudska prava poput one u predmetu „Lopez Gomez da Silva v. Portugal“:
“Granice prihvatljive kritike su šire u slučaju same ličnosti političara, nego kod privatnih osoba. Političar je neizbježno i svjesno otvoreniji za pomno ispitivanje svake njegove ili njene riječi i djela….i u skladu sa tim mora iskazati veći stepen tolerancije.“
Novinari u BiH su pod stalnim pritiscima koji uveliko otežavaju njihov rad. Jedan od mehanizama sprečavanja novinara da rade svoj posao i uopšte objavljuju istinite, istraživačke sadržaje jesu upravo tužbe za klevetu, kako političara, tako i osoba iz njihovog okruženja. Hroničan nedostatak adekvatne podrške za proizvodnju nezavisnog, kvalitetnog medijskog sadržaja te tužbe dodatno otežavaju, kako zbog neujednačene sudske prakse, tako i zbog nerazumjevanja novinarskih formi.
Kada je prije 15 godina usvojen Zakon o zaštiti od klevete, iz zakonodavnih institucija uvjeravali su javnost da tako žele zaštiti novinare i medije od krivične odgovornosti za klevetu, a pravosudna vlast je obećavala da presude neće biti usmjerene ka drakonskim novčanim kaznama i ugrožavanju opstanka medija. Čini mi se da u praksi nije baš tako. Zorno to pokazuje primjer gašenja sedmičnog magazina „Slobodna Bosna“, a sada slične probleme može imati on-line magazin Žurnal, jedan od malobrojnih medija u BiH koji produciraju istraživačke priče, što automatski znači da su pod pritiskom tužbi i enormnih odštetnih zahtjeva koji se u ovom trenutku kreću od tri pa do pedeset hiljada KM. Ne treba ni objašnjavati šta bi eventualne presude značile za ovaj neprofitni medij.
Možda je brutalno rečeno, ali to što je novinar napisao istinu, ne znači da neće biti osuđen za klevetu. Nažalost, u praksi je tako.
Istina, nisu svi mediji i novinari nevini i nepogrešivi u svojim tekstovima, kao što ni sve sudije nisu dobronamjerne i pravične. Zato moramo isključiti generalizaciju, ali na nekoliko primjera moguće je ukazati na probleme koje novinari i mediji imaju tokom procesa po tužbi za klevetu.
Sudovi se generalno žale da su „zatrpani“ tužbama za klevetu. U praksi još nema primjera da je neka tužba odbačena nakon podnošenja, odnosno dostavljanja odgovora na tužbu. Zaista je bilo slučajeva gdje tužitelj nije ponudio niti jedan dokaz ili argument za navodne netačne novinarske navode ili osnovu za klevetu. S druge strane u odgovoru tuženog je dostavljena dokumentacija koja dokazuje istinitost, ali tužba svejedno biva prihvaćena i zakazuju se ročišta.
Pretpostavka je da sudije nemaju vremena da prouče argumente za i protiv tužbe pa istu prihvataju i sve prepuste procesu, što u konačnici znači dodatno trošenje sudskih resursa na održavanje ročišta i nepotrebne troškove.
Druga značajno sporna karakteristika tužbi za klevetu jeste angažman sudskih vještaka psihijatrijske struke, koji vještače o stepenu “duševne boli” tužitelja. Ne jednom, procjena vještaka temeljila se na vještačenju koje je obavljano šest pa i dvanaest mjeseci nakon objavljivanja za tužitelja spornog teksta. Ne treba biti stručnjak da se uoči kako su ti nalazi uglavnom rađeni „copy paste“ metodom. U jednom od predmeta po tužbi za klevetu vještak je u nalazu napisao da je tužitelj „bio vidno uznemiren, da je morao piti tablete, da je sedam dana bio lošeg raspoloženja“ kako je to utvrdio nakon 10 mjeseci. Na pitanja o vrsti i nazivu tableta koje je tužitelj koristio, ko mu ih je propisao, da li je dolazio na posao tih dana, vještak nije imao odgovora, osim da je napisao ono što mu je tužitelj rekao.
Sve više je primjetno da pojedine sudove u predmetima tužbe za klevetu, gotovo ne zanima da li je kleveta uopće postojala. Novinar uzalud dokazuje tačnost navoda, rasprava se usmjerava na “duševnu bol” nanijetu tužitelju nakon objavljivanja informacije, a da prethodno nije utvrđeno da li je klevete uopće bilo!?
U praksi je prisutna frustracija novinara koji u sudnici mora dokazivati svaki, pa i nebitan detalj teksta. Sudovi sve više zanemaruju pojam javnog interesa, a isto tako apsolutno je neujednačena praksa kada je u pitanju ocjena vrijednosnog suda. Sudovi su, ako se tako može reći, prilično konzervativni za ova pitanja.
Pitanje presumpcije nevinosti postao je „sklizak teren“ za novinare, ali i za sudove. Tako je nedavno donešena prvostepena presuda po tužbi u kojoj je tužitelj tvrdio da je oklevetan objavom informacije da je protiv njega podignuta optužnica. Iako je u tekstu navode o optužnici i sadržaju potvrdio portparol tužilaštva, a u međuvremenu je i počelo suđenje tužitelju, u obrazloženju presude navedeno je da „prezentiranom informacijom nije dovoljno naznačena presumpcija nevinosti tužitelja do okončanja postupka“. Ukoliko bi ta i takva presuda postala pravosnažna i postala dijelom sudske prakse bio bi to definitivan kraj bilo kakvom istraživačkom novinarstvu, koje se temelji na otkrivanju nezakonitosti i ukazivanju na njihove aktere uglavnom prije nego što nadležni istražni organi to uopće registriraju.
Rijedak je primjer koji se nedavno mogao čuti da je jedna sutkinja donijela presudu u korist novinara jer je, kako je navela, njihova strast kojom su branili izrečene navode u tekstu bila dovoljno uvjerljiva da tako postupi.
Podsjetilo je to na vrijeme početka primjene Zakona o zaštiti od klevete kada se tumačilo da niko neće biti osuđen čak i za izrečenu netačnost ukoliko pisanje nije bilo zlonamjerno, a temeljeno je na uvjerenju novinara da raspolaže tačnim informacijama.
No, u to vrijeme se, kako smo već naveli, uvjeravalo i da novčane kazne neće biti previsoke, a sada su dovoljne dvije ili tri presude da finansijski unište medij.
Veliki broj tužbi, čak i kada ste potpuno u pravu ne garantuje oslobađajuće presude. Pojedini lokalni sudovi ipak sude pod političkim pritskom i pod uticajem su tužitelja, pogotovo ukoliko je utjecajan u toj sredini. Sutkinja jednog Osnovnog suda u Republici Srpskoj gotovo je priznala da je presudu u korist tužitelja po tužbi za klevetu donijela u njegovu korist, istina znatno umanjenu u odnosu na odštetni zahtjev, samo zato jer je tužitelj izuzetno moćan na tom području. Dakle znala je da nema osnova za takvu presudu. Srećom, drugostepeni sud nije bio imao ni straha ni dileme, te je presudu poništio i odbacio tužbeni zahtjev.
Sve prethodno navedeno nema namjeru, ponovimo, unaprijed amnestirati novinare od odgovornosti za napisano. Naravno da se trebaju poštovati pravila novinarske etike kao pretpostavka uspješne odbrane po tužbama za klevetu. Naravno da trebaju imati senzibilitet u smislu presumpcije nevinosti, ali ne treba da strepe od toga koji ti sud sudi, ko je predmetni sudija i koliko je „moćan“ tužitelj. Ako će egistencija novinara i medija biti ugrožena zbog neujednačene sudske prakse i tumačenja principa slobode izražavanja, onda ima osnova za sumnju da je Zakon o zaštiti od klevete postao sredstvo za gašenje političarima “nepodobnih” medija.
Prije donošenja Zakona o zaštiti od klevete, postojala je krivična odgovornost novinara i medija, ali su uglavnom okončavane oslobađajućim ili manjim dijelom uslovnim kaznama. Presude dakle nisu ugrožavale egzistenciju medija i njihovih zaposlenika. Informacije radi, u 20 zemalja Evropske unije, kleveta se još uvijek tretira kao krivično djelo.
Ovaj tekst je originalno objavljen u prvom izdanju specijalnog serijala BHN online biltena koji se realizira u okviru zajedničkog projekta EU i Vijeća Evrope – Jačanje pravosudne ekspertize o slobodi govora u medijima jugoistočne evrope (JUFREX). Bilten možete preuzeti ovdje.