Piše: Nermina Omerbegović
Sarajevo, 13.12.2019. – Kad zakoračite u svijet novinarstva, imate neka skoro pa romantična očekivanja. Mislite da postajete glas onih koji se ne čuju, da ćete upoznavati neke zanimljive ljude, putovati…
Ono što ne očekujete je da će vas procjenjivati ne prema vašim prilozima i tekstovima koje pišete, nego prema spolu, izgledu, godinama… Da će vam, ako ste žensko, trebati dvostruko, ma trostruko više da se dokažete, da vas počnu shvatati ozbiljno kao novinarku. Ne očekujete da ćete, zato što ste žensko, morati oko sebe da dižete zidove da bi bili zaštićeni. I ostali prisebni.
Nekulturni ljudi iz kulture
Na prijedlog da pišem o tome sa kakvim se problemima sreću novinarke u bh. medijima, koliko im se onemogućava da rade svoj posao, koliko ih se napada i na kakve sve načine, vrteći u glavi razne situacije shvatila sam da je seksualno uznemiravanje, bilo ono direktno ili indirektno, ozbiljan problem. U dosadašnjim tekstovima kolegice pišu većinom o problemima unutar redakcija, političkim i eventualno vlasničkim pritiscima. A vjerujem da su se mnoge od njih susrele i sa ovom vrstom pritiska, kako unutar, tako i van redakcije.
Ma koliko se možda činilo nebitnim, seksualno uznemiravanje jeste ozbiljan pritisak na novinarke. Tim više i zato što o njemu ne govorimo. Ponekad ga ne znamo prepoznati, ponekad nas je stid, a ponekad ne želimo da ostanemo bez izvora informacija. I tako sve to guramo pod tepih.
Ovaj put zadržat ću se tek na par primjera iz ličnog iskustva. Jer radeći u više redakcija, pa i kao PR. imala sam priliku vidjeti kako sagovornici procjenjuju muške kolege, a kako kolegice.
Najduži period svog novinarskog staža provela sam u redakcijama kulture. Neko bi naivno pomislio da baš umjetnike – slikare, pisce, glumce, režisere… – treba da krasi jedan lijep odnos prema ženama. I zaista, ima divnih sagovornika u svim oblastima. Nažalost, ima i onih drugih, koji misle da im ime i ugled koji uživaju u društvu daju više prava nego ostalima.
Jednom prilikom tadašnja urednica u redakciji „Oslobođenja“ Nada Salom rekla mi je da trebam da uradim razgovor s predsjednikom jednog umjetničkog udruženja, koje je te godine slavilo značajan jubilej. Nazvala sam i dogovorila razgovor. Sagovornik je predložio da se nađemo kod njega. Fotograf nije bio na raspolaganju, pa sam otišla sama, ne videći u tome neki problem.
Sjela sam, pijuckala kafu, spremala diktafon, objašnjavala sagovorniku o čemu želim da pričamo. I dok sam tako opušteno sjedila, „ugledni umjetnik“, ničim izazvan, iznenada se pokrenuo sa svog mjesta i obreo, ni manje-ni više, nego u mom krilu!
Nekako sam se iskobeljala iz te neprijatne situacije, a on se počeo izvinjavati, čak mi je i na odlasku poklonio svoj rad koji sam ja, onako bijesna, bacila u prvu kantu za smeće.
Nazvala sam urednicu sa namjerom da joj ispričam šta se desilo, ali jednostavno, bilo me je stid. Kao da sam ja nešto tu skrivila. Pogledala se, na meni je široka majica, hlače. Ništa provokativno. I na kraju nisam rekla šta se zaista desilo, samo da intervju nije urađen. Da nisam mogla, te može li neko drugi to napraviti. Odgovor je bio da uradim kad stignem. I opet nakon par dana zovem „uglednog umjetnika“ – ovaj put nije dobro, bolestan, leži kući. Moram priznati da sam čak pomalo uživala dok sam sjedila iznad njega koji je nemoćan ležao.
U jednom periodu postojala je ideja da se snimi film o opsadi Sarajeva, u režiji Veljka Bulajića. Predloženo mi je da odem na razgovor kako bih radila kao PR tog projekta. Otišla sam, razgovarala sa organizatorom i dobila posao.
Tu sam radila tek sedam dana, a već tada se naslućivalo da od tog filma neće biti ništa. U tom periodu uspjela sam ugovoriti nekoliko televizijskih gostovanja, neke priloge u novinama, na radiju. Ipak, organizator mi je rekao da je očekivao više, pojasnivši da su me, između ostalog, primili i zbog izgleda! I da sam trebala nazvati neke urednike, ponuditi im izlazak…
Dobijam zadatak da razgovaram s direktorom jedne od kulturnih institucija. Nazovem ga i dogovorimo se da se vidimo u Kamernom teatru. Nakon upoznavanja kaže da ipak ne pristaje na razgovor. Zbunjena, pitam ga zašto. Objasni mi da dobro izgledam , što, po njemu, znači da ne znam raditi posao novinara. Nakon nekog vremena, odlazi od stola i razgovara sa ljudima koje oboje poznajemo. Naravno, muškarcima. Vrati se i kaže da pristaje na razgovor. Izgleda da su mu pojasnili da i nisam baš toliko glupa.
Prilikom razgovora kod prije „razvikanog“, nego uglednog, umjetnika, nakon pitanja da li je istina da je protiv njega još otvoren postupak zbog krađe (potpisivanja) tuđih djela, zavrće mi ruku, otima diktafon i vadi kasetu. Potom vrati diktafon i kaže da će nazvati direktora moje novinske kuće i da ne mogu ništa objaviti. Na izlasku mu kažem da odlično pamtim te da mi kaseta i ne treba. A ima i drugih sagovornika. I nimalo damski, dok je on za mojim leđima, istrčim, preskačući po dvije stepenice.
Tekst je ipak bio objavljen, najviše zbog toga što se tadašnja urednica Svjetlana Mustafić izborila za to. Iako uz solidno sakaćenje od strane glavnog urednika.
Ne stidite se prijaviti uznemiravanje
Ovo je tek nekolicina među mnogo sličnih primjera. Problem bi nastajao i zbog toga što su to bili ljudi s kojima sam jednostavno morala sarađivati. Tako bi mi nakon svega ostajalo samo da se bar ja ponašam profesionalno, jer oni su izvori. A ostati bez izvora informacija, znači ostati bez informacije.
Sjećam se da je dragi čovjek, sjajni novinar Hamza Bakšić napisao priručnik „Ja, novinar“ u kojem je, između ostalog, tretirao upravo probleme koje novinarke mogu imati zbog svog izgleda ili načina oblačenja. To mi je pomalo zasmetalo i zapitala sam se treba li me iko ocjenjivati na osnovu moje vanjštine ili onoga što radim. Nadam se da sam vremenom uspjela savladati te prepreke. A mlađim kolegicama želim da se što manje susreću sa uznemiravanjima ovog tipa. A ako do toga ipak dođe, da se ne stide prijaviti. Pa možda i urednici i vlasnici medija budu imali razumijevanja za situacije u kojima se nađu.
P.S. Svaka sličnost sa stvarnim osobama je stvarna i namjerna. Imena nema, jer su neki u međuvremenu i preminuli. A i zbog toga što opisani u ovom tekstu vjerovatno nisu jedini koji su se tako odnosili prema novinarkama, te dopuštam i drugima da se prepoznaju i koriguju.
((Autorica je novinarka agencije FENA; ovaj tekst objavljen je u dvobroju 70/71 biltena E-novinar)