Novinarke, radnice bez radnog vremena

Novinarke, radnice bez radnog vremena

Piše: Arijana Saračević Helać

Sarajevo, 09.01.2020. – Mjesec je prošao, a još mi odjekuju glasovi sa sarajevskog performansa i izložbe novinarki. Ti glasovi svjedoče sve strahote s kojima se profesionalne novinarke susreću. Trpe ih od svojih šefova, predstavnika političkih partija, stvarnih i anonimnih vlasnika profila na društvenim mrežama, pa sve do teških kriminalaca i mafije. Mi smo „nesposobne, glupe, imamo ciklus i hormonalne poremećaje, kurve smo, ružne smo, domaćice“, itd. Sve smo barem jedanput takve „bile“. Mi, novinarke. A ustvari, većina smo odane svojoj profesiji, znanju, ljubavi i istini. Mi smo samo jedna iz mase obespravljenih građanki i građana, koje peremo, čistimo, kuhamo, i to najčešće dok drugi spavaju. Hronično smo umorne, ali istovremeno i spremne za rad.

Dodikove i Bakirove uvrede

Ja sam televizijska novinarka, preko 30 godina. Cijeli svoj profesionalni vijek radim s istim entuzijazmom, s istim motivom i ciljem i za svoju plaću. Nikada nisam bila na bolovanju i ne znam da li je to dobro. Svoje bronhitise i temperature sam neozbiljno shvatala, misleći da će moje priče nestati ili pobjeći. Imala sam svoje letove i padove i samo bih obrisala koljena i nastavila. Novinarku svi poznaju, prepoznaju, vole ili ne vole. Ako ništa, čuli su za nju. Malo ih shvata da je naš motiv interes javnosti, pravna i država u kojoj vladaju zakoni jednako za sve njene građane.
Pamtim jedan dijalog iz rata, kada je cijenjeni parlamentarac upitao uvijek energičnu Rasku Denjalić, zašto ona i suprug idu u isto vrijeme na teren? Imaju petogodišnju djevojčicu i nije fer da ostane bez oba roditelja. Ova slika kasnije se preselila i u moj mirnodopski dom, a vjerujem, i mojih kolegica. Mi smo radnice bez radnog vremena, koje neobjašnjivom logikom imaju petlju da ostave bebe u kući same, bolesne majke, a da istovremeno koncentrisano radimo.

U patrijarhalnom društvu kakvo je naše, novinarke su niža bića u odnosu na svoje kolege. Društvo jednostavno ne može da shvati da je novinarstvo profesija koja nije na prodaju. Oni tako misle, a na nama je da našim teškim radom dokažemo da to naprosto nije tako.

Majka sam dva odrasla sina koji su rasli uz sve strahote koje sam kao novinarka doživljavala. Većinu svog posla sam obavljala odlazeći iz kuće u gluho doba i uvijek bih se vraćala da ih još jednom poljubim dok čvrsto spavaju. Život sam provela na točkovima. Vikende po montažama. I tako decenijama. Pratili su me, zastrašivali, verbalno masakrirali. To se nije smjelo odražavati na moju priču. Samo je ona bila važna. Uz novinarstvo, i to je bio moj izbor.

Nažalost, teško je izbrojati broj direktnih napada predstavnika vlasti ili vjerskih organizacija dok sam obavljala svoj posao. Brojne uvrede Milorada Dodika, koji je na press konferemciji pred kolegama i cjelokupnom javnošću, na moje pitanje rekao: „J.be mi se“. Ovo ističem jer je to bila prva uvreda novinarki i na koju niko nije reagovao.

Nedugo zatim primila sam slične izjave od istog političara. Slično sam doživljavala i na SDA i HDZ skupovima. Primjer: Bakir Izetbegović mi je rekao da u sitne sate treba da kuham i peglam, a ne njih da „ganjam“. Ističem i jedan fizički napad u Brčkom od parlamentarca Skupštine Distrikta, izvjesnog Šakovića, koji je tukao mene i snimatelja pred očima domaćih predstavnika vlasti i visokih zvaničnika OHR-a, gospodina Gregorijana itd.

Nasilje nad nama često dolazi u formi blaćenja, seksističkih uvreda i bolesnih uznemiravanja, omaložavanja i direktnih prijetnji smrću. I to najviše putem društvenih mreža, čak i sa stvarnih profila, čiji su vlasnici „visokomoralni porodični ljudi“ ili perjanice političkih partija. Nerijetko su bile i žene.

Nakon što sam bila gošća emisije “Intervju 20” urednice Sanele Prašović, obje smo postale „meta“ ispada visokog državnog službenika Dženana Selimbegovića, nekadašnjeg savjetnika bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića. Bio je to užasan, višesedmični virtualni zločin nad nama, s porukom istomišljenika da nas „treba nabiti na kolac“. Samo zato jer smo rekle istinu – da se 2. maja 1992. godine u studiju RTVBiH, umjesto u Predsjedništvu ili vojnim bazama, spašavala cjelovitost BiH.

Ispad Selimbegovića je pravi primjer vladanja aktuelnih političkih elita u našoj zemlji, koje karakterizira neodgovornost, bahatost, primitivizam, neznanje, neprofesionalizam i poltronstvo.

Uvijek svoji i dostojanstveni

Većinu napada sam sakrila od javnosti, ali i od porodice, upravo iz razloga da im ne bih poremetila normalan život. Nekada to nisam uspijevala. Kao i ovaj posljednji pomenuti, koji je uključio cijelu zajednicu. Smatram da moramo govoriti o ovim stvarima, moramo ohrabriti kolegice, tako da to ne bude općeprihvaćena atmosfera. Na izložbi „Mi smo novinarkE“ u Collegium Artisticumu, 20 nas se je ohrabrilo da kažemo ko smo i šta smo. Nažalost, 35 njih su se predomislile zbog bojazni da će biti otpuštene s posla. Vjerujem da ih je danas manje strah.

Zbog mojih istraživačkih priča, nerijetko je oštećena i moja lična imovina, te se prijetilo mojoj majci i sinovima. Do te mjere da je čak planirana i otmica mojih dječaka. Nebrojeno puta dolazilo je do povrede mog dostojanstva s ciljem stvaranja degradirajućeg i ponižavajućeg mog statusa u društvu.
Ono što je meni bilo važno jeste što se nijednom nisam dvoumila da drugačije trebam raditi svoj posao. Pa i kad vam prijete da će vas ubiti, da će vam oteti djecu, uništiti karijeru, blatiti i prijatelje…

Mi smo profesija koja ne posluje s kriminalcima, mafijom i političarima. Mi smo svoji. Biću kolegijalna, pa neću reću svojE, jer mi kolegice branimo naše kolege. To, prije svega, radimo u našim redakcijama, pred našim šefovima, pa sve do kompletnog društva. Samo tako ćemo generalno ohrabriti i žene iz ostalih profesija koje se mobinguju, otpuštaju s posla, rade za manju plaću od kolega. Uostalom, i to je naša misija.

(Autorica je dugogodišnja novinarka i urednica Federalne televizije (FTV); ovaj tekst objavljen je u dvobroju 70/71 biltena E-novinar)