Piše: Brankica Rudan
Sarajevo, 24.01.2020. – Mnogi smatraju da stanje i lice države oslikavaju mediji. Lično smatram da ako u jednom gradu odete na pijacu i upalite lokalnu televiziju, upoznaćete taj grad.
Ako to uradite u Sarajevu, upoznaćete njegovu veoma tužnu stranu.
Mediji su izlizani, pijaca je siromašna. Ako se budemo bavili analizom zašto je tako, opet ćemo uglavnom naići na uobičajene, potrošene stavove prema kojima je „kriva vlast“. Stanje svijesti nacije je da pojedinac ne može učiniti ništa i tako se odgovornost prebacuje s jednih na druge po principu – kriv je onaj drugi!
A televizijski mediji u BiH, oni uglavnom ne da nisu kreativni, već su sadržaji emisija na svim kanalima slični ili isti. Imamo jutarnje programe, dnevnike, vijesti, ali i „najskuplju“ novinarsku varijantu kada se u studiju ugoste analitičari, razni stručnjaci, profesori, doktori i drugi, ovisno o temi. Novinari dobijaju popunjen program, a oni promociju. Imamo svega osim edukativnih emisija, poučnih, relaksirajućih, poticajnih, motivirajućih sadržaja.
Sjećam se da je moj prijatelj, novinar, prije nekoliko godina odlučio da emisiju TV Dnevnik pogleda sa ugašenim tonom i zaključio da su ljudi koji nam se obraćaju putem TV ekrana „namršteni, ljuti i djeluju kao da se konstantno svađaju s nekim“.
Radio stanice, uz dinamiku i talenat voditelja, takmiče se ovisno od ukusa slušalaca ko ima bolju muziku. I na radiju je situacija slična. Tu i tamo čuje se neki originalni džingl kojem se nasmijemo i onda se vrti dok ne postane toliko dosadan, da ga na kraju i vrapci na grani nauče.
U bh. medijima više nema ozbiljnog talk show programa, humora, igranog programa, zabavnih emisija, edukativnih, obrazovnih. Gdje su nestali kvizovi koji doprinose našem opštem znanju? Sve to rezervisano je za susjede zapadno i komšije istočno.
Je li dovoljno sjesti u auto, upaliti kameru i reći da imaš gledanu emisiju? Kojim pravcem uopšte idu mediji u BiH i gdje su nestale ozbiljne produkcije? Sve su ovo pitanja na koja nemam odgovor, osim da je očigledno došlo neko novo vrijeme, vrijeme devalviranih vrijednosti.
Postoji i ona druga strana medalje koja donekle može da pokuša da „opravda“ zašto novinari rade tako kako rade. Budžeti su jako niski, uslovi za rad manje-više loši, entuzijazam je sve niži zbog niskih plata i uslova u kojima novinari rade. Hiperprodukcija i kvantitet uzimaju danak. Borba za opstanak je sve izvjesnija, a izvjesno je i da se uvijek radi po nalogu, ako ne političkom, onda kako to zahtijeva parče marketinškog kolača koji smo teškom mukom dobili od sponzora ili prijatelja emisije koji nas hrane.
Kao rezultat svega gore navedenog, i međuljudski odnosi u mnogim medijima postali su mučni. Onaj drugi se posmatra kao „nečiji“, nerijetko se u redakcijama stvaraju klanovi, a postalo je uobičajeno čuti da kolega/ kolegica neće da pomogne ili „uskoči“ kolegi uglavnom pod opravdanjem „to nije moj posao“.
Česta spinovanja, potreba za brzim informacijama u kombinaciji sa jeftinom produkcijom dovela su elektronske i štampane medije u nezavidan položaj, vrlo često krivih i netačnih navoda i informacija. Tu takođe dolazimo do nonsensa jer živimo u vremenu gdje je svaka informacija putem modernih tehnologija vrlo lako provjerljiva, ali ne smijemo zaboraviti činjenicu da je nekada namjerno napisana netačno, žudeći za senzacionalizmom kojem se sve više teži. Gdje god pogledamo priča se o etici i moralu, u praktičnoj primjeni ih gotovo nema – uz veliku čast izuzecima koji se i dalje naziru u tami. Upravo su ovi svjetionici česte žrtve napada na novinare. Šta bude sa napadačima, javnost uglavnom nikada ne sazna. Obično ne budu uhapšeni, a i ako budu, uskoro su pušteni vani.
U domaćim medijima najveće zvijezde su i dalje političari, a najčešće vijesti obećanje jedne strane. Slijedi odgovor one druge strane, pa onda demant one prve strane, pa opet odgovor one druge. Za dva-tri dana, sve te svađe ulaze u moždani prostor rezervisan za daleku prošlost, jer dolaze nove, nove i nove informacije svake minute, sekunde. Medije, zbog profesionalnog principa da se čuje i druga strana, sve manje zanima istina, već njegovanje dvije strane i to u nastavcima, ostavljajući gledaocu/slušaocu da izvuče zaključak o događaju ili osobi.
Najveća kritika, priznali to ili ne, primjećuje se na socijalnim mrežama. Lajk je kod nas jeftin. Tamo izražavamo mišljenje, razbacujemo se emocijama, analiziramo, odgovaramo, komentarišemo, lajkamo, demonstriramo, iznosimo prljav veš, dijelimo humorističke fotografije, ismijavamo, vedrimo i oblačimo.
Gdje je ključ koji otključava medije i vodi ih u put do slobode? On je u nama samima, a zove se sloboda i hrabrost. Slobodni smo samo onoliko koliko imamo hrabrosti izboriti se za slobodu medija.
Neka nam 2020. godina donese više hrabrosti i bolje uslove za rad nezavisnih medija i novinara.
(Autorica je novinarka Televizije Sarajevo; tekst je objavljen u dvobroju 72/73 biltena E-novinar)