Zaštita novinarskih izvora je jedno od temeljnih prava na kojima počiva novinarstvo, istovremeno i sloboda medija u svim demokratskim društvima. Ovo pravo se temelji na premisi da novinar mora da štiti svoj izvor da bi spriječio eventualne sankcije, te u konačnici ugrozio položaj svoga izvora u društvu. Ovo načelo je utkano u sva zakonodavstva demokratskih država. Nema slobode medija bez ovog principa, jer u protivnom novinari ne bi nikada mogli otkriti manipulacije u političko – društvenom poretku države.
Međunarodno pravo
Zaštita novinarskih izvora odlično se prepoznaje u međunarodnom pravu. Posebno su ovu normu priznali Ujedinjeni narodi, Vijeće Evrope i Organizacija za europsku sigurnost i suradnju, te Afrička unija i Organizacija Američkih država. Evropski sud za ljudska prava utvrdio je da je ovo bitan segment slobode izražavanja, te znatan broj zemalja prepoznaje i štiti ovo pravo u svojim zakonodavstvima. Gotovo 100 zemalja usvojilo je posebne zakonske zaštite novinarskih izvora, bilo u zakonima ili ustavima, navodi Evropska federacija novinara. Prema njihovim izvorima, u najmanje 20 zemalja te su zaštite apsolutne.
Mnoge zemlje također prepoznaju zaštitu izvora u sudskoj praksi kao uobičajeno pravo ili kao dio ustavnog prava na slobodu govora. Mali je broj zemalja gdje se tražilo da novinari otkriju svoje izvore informacija.
U mnogim državama vlasti se najčešće pozivaju na zaštitu nacionalne sigurnosti te na taj način se počelo narušavati ovo temeljno pravo novinara. Evropska federacija novinara naglašava da su savremene komunikacijske tehnologije postale opasnost po zaštitu novinarskih izvora.
Bosna i Hercegovina i zaštita izvora informacija
Bosna i Hercegovina kao demokratska država, te članica Vijeća Evrope i Ujedinjenih naroda obavezala se na veliki broj konvencija koje se tiču temeljnih ljudskih prava. Kada govorimo o zaštiti izvora informacija ona postoji u Zakonu o zaštiti od klevete, koji važi u oba entiteta BiH i Brčko Distriktu.
U Član 9. Zakona o zaštiti od klevete FBiH navodi se: (1) Novinar i drugo fizičko lice koje je redovno ili profesionalno uključeno u novinarsku djelatnost traženja, primanja ili saopćavanja informacija javnosti, koje je dobilo informaciju iz povjerljivog izvora ima pravo da ne otkrije identitet tog izvora. Ovo pravo uključuje i pravo da ne otkrije bilo koji dokument ili činjenicu koji bi mogli razotkriti identitet izvora, a naročito usmeni, pismeni, audio, vizuelni ili elektronski materijal. Pravo na neotkrivanje identiteta povjerljivog izvora nije ni pod kakvim okolnostima ograničeno u postupku koji se vodi u smislu ovog zakona. (2) Pravo na neotkrivanje identiteta povjerljivog izvora ima i svako drugo fizičko lice koje učestvuje u postupku u smislu ovog zakona, a koje kao rezultat svog profesionalnog odnosa sa novinarom ili drugim licem u smislu stava 1. ovog člana, sazna identitet povjerljivog izvora informacija.
U članu 10. Zakona o zaštiti od klevete RS navodi se: (1) Novinar, kao i svako drugo fizičko lice koje je redovno ili profesionalno uključeno u novinarski posao traženja, primanja ili saopćavanja informacija javnosti, koji je dobio informaciju od povjerljivog izvora, nije dužan saopćiti izvor informacije. Ovo pravo uključuje pravo da ne otkrije bilo koji dokument koji bi mogao razotkriti identitet izvora, naročito uključujući: usmene, pisane, audio, vizualne ili elektronske materijale. Ni pod kakvim okolnostima pravo na neotkrivanje identiteta povjerljivog izvora nije ograničeno kontekstom postupka u smislu ovog Zakona. (2) Pravo na neotkrivanje identiteta povjerljivog izvora odnosi se na svako drugo fizičko lice koje učestvuje u postupku u skladu s ovim Zakonom, a koje, kao rezultat svog profesionalnog odnosa sa novinarom ili drugom osobom iz stava 1. ovog člana, sazna identitet povjerljivog izvora informacije.
U Zakonu o krivičnom postupku BiH navodi su u Članu 82. stav 1 „Lica koja ne mogu biti saslušana kao svjedoci (1) Ne može se saslušati kao svjedok: a) lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja državne, vojne ili službene tajne, dok ga nadležni organ ne oslobodi te dužnosti, b) branilac osumnjičenog, odnosno optuženog u pogledu činjenica koje su mu postale poznate u svojstvu branioca, c) lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja profesionalne tajne (vjerski službenik, odnosno ispovjednik, novinar u svrhu zaštite izvora informacija, advokat, bilježnik, liječnik, babica i dr.), osim ako je oslobođen te dužnosti posebnim propisom ili izjavom lica u čiju je korist ustanovljeno čuvanje tajne,
Pored ovih zakona, u Kodeks za štampu i online medije BiH Vijeća za štampu u BiH, samoregulativnog tijela za štampane i online medije, se navodi zaštita izvora informacija kao princip novinarske etike. U Članu 13. ovog kodeksa „Povjerljivost izvora informacija“ normira slijedeće „Kad god je to moguće, novinari se trebaju oslanjati na otvorene, identifikovane izvore informacija. Ovakvi izvori treba da budu pretpostavljeni anonimnim izvorima, čije poštenje i tačnost javnost ne može da ocijeni. Novinari imaju obavezu da štite identitet onih koji daju informacije u povjerenju, bez obzira na to da li su ili ne te ličnosti izričito zahtijevale povjerljivost.“
U razgovoru s Azrom Maslo, rukovoditeljicom Sektora za programske sadržaje i prigovore u Regulatornoj agenciji za komunikacije BiH (RAK), kazala nam je da RAK nadležna za sprovođenje Zakona o komunikacijama, te podzakonskih akata donesenih na osnovu ovog zakona, a kojima se uređuju osnovni programski principi emitovanog sadržaja. U tom smislu, cilj regulacije je isključivo zaštita javnog interesa u smislu ograničenja pružanja štetnog ili neprimjerenog programskog sadržaja.
„U domenu novinarskog izvještavanja, zaštita javnog interesa se ogleda u provođenju principa pravičnosti i nepristrasnosti, te mehanizama kojim se garantuje da se izvještavanjem ne krše prava drugih, poput omogućavanja prava na odgovor te zaštite privatnosti“ kaže Maslo i naglašava kako su „pružaoci medijskih usluga u potpunosti slobodni u kreiranju i uređivanju svojih sadržaja“.
U skladu sa zakonskim nadležnostima RAK slijedi uvriježenu praksu i standarde evropskih zemalja u oblasti profesionalnih standarda novinarskog izvještavanja u koje spada i zaštita izvora inforomacija. Tao pravo je odgovrnost isključivo novinarske profesije i novinara, odnosno etičkih kodeksa. Veoma često se u programskim sadržajima nosilaca dozvola, naročito u informativnim programima uz objavu različitih informacija navodi da informacija dolazi iz “upućenih”, “pouzdanih”, “povjerljivih” izvora.
„Prema međunarodnim standardima, uključujući i domaće propise koji na određen način tretiraju ovo pitanje, poput Zakona o zaštiti od klevete FBiH i RS novinari svakako imaju pravo da zaštite izvore informacija, dok se u kontekstu regulacije, kako je ranije spomenuto, ocjenjuje da li je nosilac dozvole obezbijedio tačnost informacija, pravičnost, nepristrasnost i izbalansiranost emitovanih sadržaja“, zaključuje Maslo.
Mehmed Halilović, za platformu IMEP.ba komentira u kojoj mjeri Zakon o kleveti u BiH ograničava slobodu izražavanja i da li predstavlja kvalitetno zakonsko rješenje. On kaže da su zakoni o zaštiti od klevete na entitetskim nivoima i u Brčko Distriktu zasnovani na najvišim međunarodnim standardima, te se temelje na Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i na standardima koje su uspostavile presude Evropskog suda.
„Ovi su zakoni uspostavili skoro pa idealan balans poticanja prava na slobodu izražavanja i prava na zaštitu ugleda i dostojanstva svake osobe. Treba znati da se u njima čak naglašava da „zakon treba tumačiti na takav način da se primjenom njegovih odredbi u najvećoj mjeri obezbjeđuje princip slobode izražavanja“ Naravno, ovi zakoni sadrže i druge pogodnosti za novinare i medije kao što je zaštita prava na slobodu mišljenja, pravo na neotkrivanje povjerljivih izvora i slično, ali i određena ograničenja na slobodu izražavanja kojima se štite prava na ugled i dostojanstvo drugih osoba. Ta su ograničenja takođe usklađena sa temeljnim principima Evropske konvencije i sa standardima presuda Evropskog suda.“
Prema krivičnom zakonodavstvu BiH, standardima novinarske etike sadržanim u novinarskom kodeksu, kao i međunarodnim dokumentima Vijeća Evrope, OSCE-a i Evropske federacije novinara, svi novinari i urednici imaju pravo na zaštitu izvora informacija, pojašnjava nam advokat Nusmir Huskić da pored zakona i standarda koji su navedeni, možemo se osvrnuti i na član 10. Evropske konvencije koja se odnosi na slobodu izražavanja i u kojem članu se navodi da svako ima pravo na slobodu izražavanja, što uključuje i slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija, bez miješanja javne vlasti.
„Ostvarivanje ovih sloboda može biti podvrgnuto i formalnostima, ograničenjima, kaznama radi javnog interesa, odnosno sigurnosti“.
Međutim, Huskić naglašava da i pored toga pravo novinara na zaštitu izvora informacija predstavlja povlasticu, jer kada novinari istražuju nepravilnosti i skreću javnu pozornost na njih, oni služe javnim ciljevima i interesima, te im ovo pravo ne može biti oduzeto ili ograničeno od strane trećih lica.
„Ovo je i logičan slijed, jer u slučaju kada bi novinari morali otkrivati svoje izvore, pitanje je da li bi ti izvori ponovo pristali na suradnju“, kaže Huskić, te dodaje u kojoj situaciji je opravdano tražiti od novinara otkrivanje izvora informacija.
„Pokušaj otkrivanja izvora informacija novinara bio bi opravdan jedino u slučaju da je riječ o javnom interesu da se izvor informacija sazna. U svim drugim slučajevima, bilo koji način otkrivanja izvora informacija od strane trećih lica (prvenstveno onih koji su saznanjem određenih informacija stavljeni u lošiji položaj, ili inkriminisani), zastrašivanjem novinara ili njihovih izvora informacija predstavljaju kršenje standarda zaštite izvora informacija, što je opet u najvišem dijelu obaveza pravosuđa da spriječi, a što nije moguće bez suradnje novinara i pravosudnih institucija.“
Novinar i urednik portala Capital.ba Siniša Vukelić smatra da su prava na zaštitu izvora informacija narušena u BiH. „Ali samo sa stanovišta dodatnog pritiska od strane istražnih i pravosudnih institucija.“
Vukelić naglašava da „dobri novinari uvijek dobro štite svoje izvore, pa i kada bi ta cijena bila odlazak u zatvor. Naši izvori to moraju znati i biti sigurni u to. Pritisak na novinare da to otkriju nikada neće uroditi plodom kod novinara sa dobrom reputacijom, ali hoće izazvati podozrenje kod potencijalnih izvora ili zviždača i tako ugroziti mogućnost da neke informacije od javnog interesa budu objavljene.“
U 2019. godini novinarka Azra Omerović (Žurnal.info) i novinar/urednik Avdo Avdić (Istraga.ba) zbog svog pisanja saslušani su u Tužilaštvu BiH zbog svojih istraživačkih priča, objavaljenih na portalu Žurnal.info. Avdić u razgovoru za DW je rekao da institucije u BiH „počinju istraživati mene i moje kolege tragajući za našim izvorima, tragajući za onim osobama koje nama dostavljaju informacije o kriminalu unutar institucija BiH.“ Objašnjava da je koleginica Azra Omerović kada je pisala priču o diplomama morala ići u Tužilaštvo BiH, kada je on objavio slučaj SOA (Sigurnosno obavještajna agencija Republike Hrvatske) koja je se ticala djelovanja hrvatskih obavještajaca u BiH, također je morao ići odgovarati na pitanja ko su bili njegovi izvori.
„Svaki put kada mi nešto objavimo institucije nas pozivaju da mi ispričamo ko su nam izvori i odakle nam informacije. Nikada ne provjeravaju naša saznjanja ili objave“, kaže Avdić i kako je „ Zakon o krivičnom postupku BiH, a imate ga i na entitetskim nivoima, propisao decidno da se novinar ne može saslušati u svrhu otkrivanja izvora informacija. Dakle unatoč tim jasnim zakonskim odredbama pravosudne institucije nas saslušavaju.“
Zaštita izvora informacija u najboljem interesu javnosti
Izvor informacija, novinar, urednik, vlasnik predstavlja odnos u kojem je povjerenje u novinarski rad ključno. Svi, od prvog do posljednjeg u tom lancu rade u interesu javnosti, piše profesorica Sandra Bašić Hrvatin.
„Postoje situacije u kojima novinar ima određene informacije ali ne može potvrditi cijelu priču. Kao igra puzli u kojoj nedostaje par djelića da bi slika bila završena. Traganje za tim manjkajućim djelovima je istraživačko novinarstvo.“ U svome tekstu dodaje da se novinari ponekad nađu situaciji kad mu ključnu informaciju, kojom može dokazati svoju priču nudi neko ko iz straha za svoj život ili egzistenciju te mu to lice traži da ga novinar zaštiti kao izvor informacija.“
Novinar tada mora provjeriti kredibilnost izvora informacija, koje motive i moguće koristi ima. Mora se posavjetovati s urednicima, pravnim timom i vlasnicima. I, ako je informacija u javnom interesu, novinar će je objaviti i izvoru obećati anonimnost i zaštitu. Bašić – Hrvatin dodaje u svom tekstu da odnos između novinara i izvora nije pravni odnos.
„Nema nikakvog dokumenta na kojem su njihovi potpisi i potpisi svjedoka. Taj odnos je više od toga. To je srce i duša istraživačkog novinarstva. Novinar koji je obećao da će zaštititi svoj izvor nikada i ni po koju cijenu neće prekršiti taj dogovor. U trenutku kad ga prekrši, nije više novinar.“
Brojne novinarske priče koje su osvijetlile tragične događaje, zloupotrebu vlasti, korupciju, laži i prevare, nikada ne bi vidjele svjetlo dana kad ne bi bilo anonimnih izvora i zviždača. Javnost nikada ne bi saznala što se događa unutar vlasti kad novinari ne bi radili u javnom interesu. Profesorica Bašić – Hrvatin zaključuje da države moraju pažljivo promisliti kakve zakone prihvataju u vezi sa zaštitom informacija, te da istraživački novinar nema nadležnosti policije i suda.
„Kažnjavanje novinara koji je objavio informaciju u javnom interesu i dosljedno štiti anonimnost svog izvora informacija je kao da kažnjavate policiju zato što ne može uhvatiti kriminalca. Postoje situacije u kojima novinar neće dati zaštitu izvoru informacija ako se te informacije odnose na kaznena djela s teškim posljedicama. Ali isto tako neće te informacije proslijediti policiji jer novinar nije policijski saradnik.“, kaže Bašić – Hrvatin.
Zašto novinarski izvori moraju biti zaštićeni?
Da bi mogli funkcionirati kao „watchdog čuvari demokratije“, kako je utvrdio Europski sud za ljudska prava (ECHR), novinari se moraju osloniti na zaštitu novinarskih izvora. Neki od tih izvora su službeni i dobro poznati, drugi povjerljivi i tajni. Zaštita tajnih izvora je ključna, jer je ona „temelj slobode medija“, naglašavaju iz Evropske federacije novinara (EFJ).
Dalje dodaju da je najveća posljedica prisiljavanja novinara da otkrivaju svoje izvore utjecaj koji će imati na njihovu sposobnost dobivanja informacija kasnije iz istih izvora, iz straha da ne budu otkriveni. Drugi im izvori neće vjerovati, te će se ugled nezavisnog novinara urušiti, a on će postati novinar koji radi u interesu vlade.
U preporukama EFJ se dodaje da novinari moraju izbjegavati suočavanje sa situacijama kada bi se od njih moglo tražiti da otkriju svoje izvore ili druge informacije koje su prikupili. Tada bi jedini preostali izvori informacija mogli biti službeni, pod nadzorom političke, ekonomske ili sudske vlasti.
Najozbiljnija posljedica koja može proizaći iz nedostatka zaštite izvora je fizička ugroženost novinara. Mnogi novinari rade u područjima ekstremne opasnosti, poput ratnih područja, ili istražuju opasne kriminalne aktivnosti.
Ako se novinar smatra doušnikom ili špijunom vlasti ili budućim svjedokom u sudskom pretresu, to može rezultirati time da novinar postane njihova meta. Stoga je Vijeće Europe 2007. preporučilo da se od novinara ne traži da predaju bilješke, fotografije, audio i video zapise u kriznim situacijama kako bi osigurali svoju sigurnost.
Demokratski sistemi (ne)krše zaštitu novinarskih izvore
Advokat Huskić naglašava da, osim ako nije riječ o javnom interesu zbog kojeg bi novinari mogli i trebali otkriti svoje izvore informacija, u svim drugim slučajevima novinari nisu dužni otkrivati svoje izvore.
„S obzirom da je jedan od osnovnih uslova slobode štampe zaštita novinarskih izvora, a bez slobodnih medija ne može opstati ni demokratsko društvo, zaštita novinara od bilo kakvih pritisaka u vezi sa otkrivanjem izvora informacija (sve dok informacije ne štete javnom interesu i društvu) treba da bude u temeljnom poznavanju svih prava novinara, na osnovu kojih bi mogli izbjeći bilo kakve pritiske. Jer, u konačnici poznavanjem svojih prava, novinari će uspjeti i zaštititi svoj rad i samu svrhu svog poziva, ali opet ponavljamo, mnogo lakše i efikasnije tek kada i pravosuđe bude imalo isti cilj kao i novinari.“
Vukelić smatra da novinari moraju više ulagati u edukaciju o sigurnim sredstvima i načinima komunikacije sa izvorima.
”Važno je da o tome edukuju i svoje izvore. Identitet izvora novinari ne trebaju dijeliti ni sa svojim kolegama u redakciji. Sastanci sa izvorima moraju biti pažljivo planirani. Važno je znati da je zahtjev za otkrivanje izvora nezakonit, osim u nekoliko vrlo izuzetnih slučajeva i to na osnovu odluke suda”.
Brojne tužbe za klevetu protiv novinara i medija
Linija za pomoć novinarima, koja djeluje u okviru Udruženja BH novinari, raspolaže podacima o 289 aktivnih tužbi za klevetu protiv novinara i medija iz BiH koje su pokrenute u posljednjih pet godina. Samo u 2019. godini podignuta je 21 nova tužba. U bh. pravosuđu ne postoji jedinstven registar tužbi i sudskih procesa protiv novinara i medija, zbog toga se ne zna ni tačan broj tužbi koje podnose državni zvaničnici protiv medija.
Prema registru Linije za pomoć novinarima, u podizanju tužbi protiv novinara/ki i medija prednjače političari, zatim direktori javnih preduzeća i institucija, a u posljednje vrijeme među tužiteljima je sve veći broj nositelja pravosudnih funkcija.
Monitoring koji provodi Linija za pomoć novinarima pokazao je „da su prema strankama više pristrasne sudije u postupcima koji se vode u manjim gradovima i kod općinskih sudova. Također, monitoringom je utvrđeno da su sudije, u odnosu na prethodne godine, više upoznate s pravima novinara kao skupine profesionalaca