SARAJEVO, 22.03.2019.-Sveznajući Google na nedefinirani upit ‘’novinarstva nema bez’’ u vrhu svojih rezultata izbacio je dvije potpuno različite, ali jednako istinite definicije o kojima se u krugovima koji još uvijek pričaju o smislu novinarstva, a kojih je sve manje, dalo raspravljati.
‘’Nema dobrog novinarstva bez neprofitnih medija’’ i ‘’Bez profita nema dobrog novinarstva’’ dva su ponuđena naslova koji se, poput nekakvih definicija isprepleću u definiranju onoga što je danas novinarstvo i što bi ono trebalo biti. U jednom se tekstu navodi kako su ‘’neprofitni portali bili i još uvijek jesu… oaza dobrog novinarstva’’. U drugom se navodi kako je ‘’profit potreban novinama i novinarima’’, ‘’ne utječe na kvalitetu vijesti’’ i da nam ‘’treba profit da zaštitimo slobodu’’.
Prepoznavanje rada
Doduše, malo je novinara koji danas osjete profit koji njihov rad ustvari donosi njihovim kućama, ali im taj profit donosi sigurnost, a danas je kakva-takva sigurnost jedini privid slobode u svim segmentima društva pa tako i među onima koji to društvo drže na oku i prate sve promjene u njemu. Dvije navedene definicije jedna su istina u kojoj se danas koprcaju mediji.
Oni, koji tvrde kako njihov rad nije prepoznat, muku muče s onima koji tvrde da je upravo ostvarivanje profita nagrada za njihov rad. I jedni i drugi su u pravu. Istina je da danas ‘’staromodno’’ novinarstvo, ma koliko ono moralo biti ugrađeno u sva novinarstva, ne privlači dovoljan broj ljudi. S druge strane, istina je i da novinarstvo zasnovano na brzini, ekskluzivnosti, opremljeno i nakićeno svim ponuđenim stvarima za ugrađivanje u tekst, nažalost, često površno, privlači više ljudi. A ta brojka, za sobom povlači
neke druge brojke. Danas, dakle, novinarstva nema bez brojeva.
U moru portala, tog najjednostavnijeg biznisa za pokrenuti u Bosni i Hercegovini, danas se svi bore s brojevima i jako je teško opstati jer neuređena pravila igre ne dopuštaju da netko tko ne želi bogatstvo a želi novinarstvo opstane. Kod nas se poticanje medija svelo na taktična i predizborna ‘’dizanja’’ i financiranja portala koji će po potrebi, ili širiti bespućima Interneta stranačke pamflete, ili služiti kao poligon za izvlačenje novca i nagrađivanje onih u lancu izvlačenja.
Jednokratan spas
Lokalni portali koji bi trebali biti na prvoj crti obrane demokracije i kritike vlasti i društva, danas su najčešće poklopljeni općinskim proračunom i služe većinom da se priopćenja sa službenim općinskih stranica zalijepe na još jedno mjesto uz eventualno bolju fotogaleriju. Time su (ne)svjesno oštećene lokalne zajednice jer vlast tako nije izložena kritici, a veliki ih mediji koriste samo kao izvor za copy-paste i krpljenje prostora.
Jednokratan spas takvi mediji nađu u reklamama lokalnih poduzeća, ako ih ima, i u reklamama u kojima lokalci ne vide pretjeranu korist. Ljudi ionako u takvim sredinama nemaju previše prostora za biranje u nekakvim ponudama. Regionalni portali, koji su se uspjeli izdići u opsegu vijesti i iskoračiti u neke druge novinarske rovove, nalaze se na raskrižju ‘’lokalnog’’ marketinga i nekih većih, nikad najvećih, kolača. Oni lebde u nekakvom svemiru srednje razine vlasti pa se njihovo preživljavanje svodi na dobru volju nekakvih ministarstava ili ministara te se u marketinške kolače stavljaju godišnje narudžbe čestitki za praznike i eventualne ugovore s javnim poduzećima koja djeluju na području koje portal pokriva ili se trudi pokrivati.
Marketing te, nazovimo je, srednje razine on-line medija, koji je daleko od Sarajeva u kojem se (od njih) kriju poduzeća s većim proračunom za marketing, ali i većom potrebom za oglašavanje, počiva na sposobnosti uvjeravanja vlasnika i urednika da se i kod njih isplati objaviti reklamu.
Međuprostor i međumedijsko prepucavanje
Iako je danas nezahvalno govoriti o zemljopisnim okvirima portala, jer Mreža svih mreža čini sve sveprisutnim, Hercegovački mediji primjerice s pravom mogu reći da muku muče s udaljenošću izvora koji se kriju u Sarajevu. Sva velika poduzeća imaju svoja sjedišta u Sarajevu, sve odluke onih velikih koji se imaju potrebu reklamirati ili se moraju reklamirati, daleko su od hercegovačkih malih središta a i nevladine organizacije i udruženja kao i međunarodni akteri na ovom polju, a koji podržavaju, potiču i financijski podržavaju medije, fizički su daleko. A daleko od oka, daleko i od marketinškog plana.
Često se s te razine, koja kao da se nalazi u nekakvom marketinškom međuprostoru, mogu čuti baratanja brojkama i optužbe da je netko tko ima reklamu određenog poduzeća radi nešto za stranku koja ima utjecaja na to poduzeće. Potom se ionako zatrovan medijski prostor dodatno truje međumedijskim prepucavanjem tko je čiji, a nedavno je jedno istraživanje pokazalo da vlasnici pojedinih medija, koji loše grize marketinške slastice, optužuje druge medije za pripadnost nekomu samo po viđenoj reklami.
Tako se stvaraju neproduktivni rivaliteti koji dokazuju kako s jedne strane novac doslovno kvari medije. I novinare. Te niže razine medija – niže su smislu broja posjeta i vertikalne i horizontalne udaljenosti od središta velikih i javnih poduzeća i donošenja odluka – zaobilaze se nažalost u marketinškim planovima. Tako se reklamnom kampanjom pokrije onaj tko je najjači u regiji, a većina toga ostane na gladna marketinška usta u glavnom gradu pa se mediji oslanjaju na oglase velikih internetskih servisa i lokalnih ministarstava, bezidejnih lokalnih kampanja i na pisanja projekata.
Daleko od izvora
Ali, ni veliki projekti ne idu na niže razine pa se mediji, ulovljeni pod etiketu da su nečiji zbog ‘’primoranog’’ marketinga, ne nalaze na listama onih koji njeguju neovisno novinarstvo. A onda dođemo do definicije da bez novca nema neovisnog novinarstva i zatvaramo začarani krug brojki među novinarskim slovima. Jasno je da danas sve počiva na brojkama. Tko ima više posjeta dobit će više reklame jer je svrha reklame da se prikaže što većem broju ljudi. No, šteta je da se u moru naših nesnalaženja, ne nazire način na koji bi oni koji žele novinarstvo a još su mali da bi imali brojke koje mame reklame, imali način da se održe na površini.
Žmirenje države i medijske zajednice na donacije pod krinkom reklame nekima koji niti ne žele postati medij ubit će i novinarstvo i brojke. Medij koji je daleko od izvora novca, baš kao što je nekad bilo pogubno biti daleko od izvora informacija, nemaju svijetlu budućnost. Neprofitan medij teško može omogućiti preživljavanje svojim autorima, pa se oni rastrgnu između želje za novinarstvom i željom za profitom gdje uglavnom nastrada novinarstvo, a novinari ostanu bez profita. Profit u medijima pak novinare tjera od novinarstva i pretvara ih u svakodnevne lovce na brojke, a brojke ne idu često uz slova.
Ovaj tekst je originalno objavljen u devetom specijalnog biltena Udruženja BH Novinari, koji se realizira u okviru projekta “Mediji i javni ugled”, kao doprinos javnoj raspravi o temi transparentnosti medijskog vlasništva i zagovaranju donošenja zakona za unapređenje medijskog prostora i tržišta informacija u BiH. Bilten možete preuzeti ovdje.