SARAJEVO, 05.03.2018.-Mediji po mjeri grado/načelnika i lokalne uprave, nasuprot obavezi da oni budu u službi građana koji, uostalom, i finansiraju medije, tendencija je koja je sve prisutnija na lokalnom nivou. Štaviše, ta tendencija nije ni skrivena, nego je „privatizacija“ lokalnih medijskih servisa postala opća praksa, ona je poprimila zabrinjavajuće razmjere i za sada nema mehanizma da joj se stane u kraj.
Lokalni medijski servisi nemaju ni način niti tehnike odbrane. Evo razloga za ovakvu tvrdnju: prvo, najvećim dijelom zavise od finansiranja iz općinskih, gradskih ili kantonalnih budžeta; drugo, direktore/urednike postavljaju lokalne, gradske ili kantonalne vlasti; treće, medijski uposlenici nisu jedinstveni i četvrto, nema kritičke javnosti. To je slika javnih lokalnih medijskih servisa koji su nemoćni u odbrani neovisnosti. Nažalost, sve izraženija pluralnost lokalnih i gradskih vijeća nije mnogo doprinijela u kreiranju klime za neovisan rad medija, te omogućavanju slobodnog rada novinara. S obzirom da u najvećem dijelu lokalni mediji upravo zavise o finansiranju iz općinskih/gradskih budžeta, nerijetko se u programu prepoznaju sadržaji kojima se „ugađa“ većini, odnosno, vladajućoj većini koja drži poluge vlasti.
Dovoljno je na internetu pogledati informativne emisije lokalnih radiotelevizijskih stanica u Zeničko-dobojskom kantonu na osnovu čega se može zaključiti i ko je vladajuća većina (rtvze.ba, radiokakanj.co.ba). S obzirom da direktore posredno postavljaju načelnici/gradonačelnici, oni putem urednika programa vode računa da se ne zamjere načelnicima/gradonačelnicima. Na primjeru ZDK i USK, kada je doveden u pitanje rad medija i plaće zaposlenika postalo je očito koliki je uticaj lokalnih vlasti na rad ovih medija, odnosno koliko je njihova (ne)ovisnost kao medijskog servisa građana o(ne) mogućena. U slučaju RTV Zenica, izbor direktorice “zakočio” je finansiranje rada ovog lokalnog medijskog servisa. Istovremeno, dok iz gradskog budžeta nisu stizale uplate tri mjeseca, novinari i uposlenici ovog medija nastavili su pratiti rad gradske uprave i prenositi sjednice Gradskog vijeća. U ovom slučaju reagiralo je Udruženje „BH novinari“ koje je pozvalo gradske vlasti da finansiranje ovog medija ne uslovljavaju izborom direktorice. I u ovom slučaju evidentno je nepostojanje sindikata u medijskoj kući koji bi mogao „glasnije“ da brani prava uposlenika.
Zastupnici vole televiziju
Još je jedan primjer na prostoru Zeničko-dobojskog kantona koji jasno svjedoči o želji izabranih predstavnika građana–zastupnika u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona da kontrolišu medijske sadržaje. Televizija Zenica u cjelosti je snimala zasjedanja Skupštine Zeničko-dobojskog kantona ali su izvještaji pripremani uz skraćivanje diskusija. To se nije dopalo naručiocima, jer su se izvještaji prikazivali na lokalnim televizijama koje pokrivaju područje svih 12 općina Zeničko-dobojskog kantona.
S obzirom da je to izvrsna prilika za poruku glasačima, posebno u predizbornom periodu, koju su njihovi izabrani predstavnici koristili kako bi diskutovali, pitali i replicirali, odabrana je druga komercijalna televizija koja u cjelosti i bez intervencija snima skupštinska zasjedanja, a potom ih distribuira lokalnim tv stanicama koje imaju potpisan ugovor za medijsko izvještavanje sa Zeničko-dobojskim kantonom. Često zasjedanja traju i po osam sati, a nekada i duže, a prije dnevnog reda, po nekoliko sati potroši se na zastupnička pitanja, replike, diskusije, i replike na repliku. Zbog toga je zastupnicima bilo značajno da se njihova obraćanja u cjelosti predstave biračima kako bi sakupljali političke poene.
Na području Zeničko-dobojskog kantona nema kantonalne televizije nego nekolicina lokalnih. Prema mišljenju pojedinih zastupnika u Skupštini zeničko-dobojskog kantona potrebna je kantonalna televizija. “RTV Zenica bi trebala preuzeti regionalnu ulogu kada je u pitanju informiranje, pa čak i uz finansijsku podršku iz kantonalnog budžeta”, smatra Ismet Sarajlić (SBB). “Zalagaću se da taj medij dobije kantonalni karakter. Finansiranje medija je transparentno, ali politički uticaj na medije je vrlo tanan i nevidljiv. Postoje pritužbe da su neki mediji predmet ucjena. Evo posljednji primjer je bio u Gradskom vijeću Zenice, da se kroz finansijsku podršku RTV Zenica, ili njeno uskraćivanje vrši pritisak na ovaj medij, smatra Sarajlić. “Prema mojim saznanjima mislim da su ljudi prilično informirani u općini Žepče. Mi nemamo lokalne televizije i to je ozbiljan problem za ovo područje, mislim da je finansiranje medija u Žepču transparentno”, kaže Ivo Tadić (HDZ). “Svi savremeni mediji su u funkciji obavještavanja javnosti, ali ne znam koliko vijesti dopiru do javnosti jer su ljudi prezasićeni i čitaju naslove i zanimaju ih komentari. Ono što mediji mogu uraditi je formulacija naslova koji ih mogu zaintrigirati da pročitaju vijest. Kako možemo pričati o transparentnosti ako nemamo informaciju koliko građana u našoj zemlji plaća rtv taksu”, kaže Samir Lemeš (DF) čudeći se entuzijazmu u radu medija jer, kako kaže, “na ovako malom tržištu nema dovoljno marketinškog kolača za finansiranje velikog broja medija koji kod nas postoje. Kod nas se toliko partija izmijenjalo u vlasti da se više ne zna koje su stranke vladajuće, a koje opozicija, pa je teško ocijeniti koliko je koji medij pod nečijim uticajem”. Politički uticaj, ma koliko bio nevidljiv, evidentan je i od njega uveliko zavisi finansiranje medija, posebice na lokalnom nivou.
Nažalost, uticaj javnosti je nedovoljan. Nekadašnji programski savjeti, kontakt emisije, pisma slušalaca i gledalaca sada su zamijenjene komentarima i lajkovima u on-line medjima koji su ovladali medijskim prostorom i sa kojima se medijski konzumenti mlađih generacija više i lakše koriste. Elektronski i on-line mediji koji se prate putem pametnih mobilnih telefona za mlade su primarni izvori informacija. No, iako je pristup informacijama sada brži i lakši a mogućnost uticaja javnosti efikasnija, mediji su cenzurirani od strane lokalnih ili kantonalnih vlasti pa samim time i zavisni. S druge strane postoje privatni/komercijalni mediji koji rade na principu usluge, odnosno koliko para toliko informacija.Vlasnička struktura u ovom segmentu kao i u onlajn medijima nije transparentna što otvara prostor za manipulacije, te omogućava različita kršenja kodeksa i zakona koji regulišu oblast medija.
Donošenje zakonskih propisa i reguliranje transparentnosti vlasništva u medijima neophodno je jer bi ne samo normativno uredilo ovaj segment medijskog prostora, nego bi otvorilo mogućnost za drugačije modele finansiranja te omogućilo javnosti da uz poznavanje vlasničke strukture bude upoznata i sa kreatorima i izvorima informacija i medijskih poruka. Dakako vlasništvo medija bi određivalo i konzumente i uticaj na njih. Reguliranje vlasništva značajno je i za istraživanja o ulozi i uticaju medija u našoj zemlji.
Ovaj tekst je originalno objavljen u četvrtom izdanju specijalnog biltena Udruženja BH Novinari, koji se realizira u okviru projekta “Mediji i javni ugled”, kao doprinos javnoj raspravi o temi transparentnosti medijskog vlasništva i zagovaranju donošenja zakona za unapređenje medijskog prostora i tržišta informacija u BiH. Bilten možete preuzeti ovdje.