SARAJEVO, 16.01.2018.-Stepen netransparentnosti vlasništva u medijima u Bosni i Hercegovini, te posljednja poplava portala bez impresuma i osnovnih podataka ko stoji iza njih i (in)direktno diktira sadržaj, postala je, usudila bih se reći, uznemirujuća. Ispolitizovani mediji, gladni senzacije, bez jasnog profesionalnog i etičkog diskursa, postali su jedna od najjačih poluga za preuzimanje vlasti ili ostanak na njoj, a često i za finansijske malverzacije.
Ovakvim tempom mnogi od njih su na dobrom putu da zarobljeni tavore u nedefinisanim okvirima, srozavajući profesionalne standarde, ugled i dostojanstvo novinarske profesije. I što je jednako tragično, dezorjentišući, pa čak i izluđujući, populus.
Koliko god to bilo porazno za društvo u cjelini i medijsku publiku, jednako je tragično i za same medijske zaposlenike. U praksi sam se na ličnom, i primjeru mojih donedavnih radnih kolega, imala priliku uvjeriti kako netransparentna privatizacija i transformacija vlasničke strukture može ugušiti medij, a njegove novinare i druge radnike preko noći ostaviti na ulici, bez konkretne adrese kome se obratiti za zaostala dugovanja, neisplaćene plate i doprinose.
Činjenica je da bh. mediji dijele usud brojnih drugih oblasti u zemlji u kojima netransparentost vlasništva i (ruko)vođenja, te finansijska zavisnost, otvaraju nepregledan prostor za zloupotrebe, najčešće u političke, a nerijetko i kriminalne svrhe. Kriminalne, jer tekst bez jasno navedenog autora, objavljen u mediju za koji se ne zna ko ga uređuje, izdaje ili finansira, a uz to tekst koji obiluje brojnim poluinformacijama, neprovjerenim podacima i neutemeljenim kvalifikacijama, često ima „reketašku“, klevetničku ili diskreditujuću namjeru. Transparentnost vlasništva i uredništva jedan je od glavnih uslova medijske slobode i uređenosti.
Nažalost, između te dvije stavke trenutno stoji zid. Taj zid mora da se ruši sa obe strane. Medijski radnici i novinari nemaju snage, kapaciteta, često ni vremena ni uslova da ga sami ruše. U tom smislu trebaju pomoć državnih i entitetskih institucija, regulatora, zakona i legislative koja će taj zid rušiti sa svoje strane, a na odmet nije ni međunarodna saradnja. Čak i ako ga ne sruše u potpunosti, obezvrijedili bi ga ili poljuljali do mjere da bi se vremenom sam urušio. Niko ne gaji utopističku nadu niti lažni optimizam da je u BiH u bilo kojoj oblasti, pa tako i u medijima, moguće uspostaviti stopostotnu transparetnost posebno kada je u pitanju protok novca.
Posljednja istraživanja o klijentelizmu, odnosno (ne)transparentnosti vlasništva u medijima u zemljama jugoistočne Evrope pokazala su da u odnosu na godinu ranije, indeks pada. U padu je kvalitet i transparentnost podataka u medijskom sektoru. Na skupovima medijskih radnika i novinara u BiH često se ukazuje na problematiku netransparentnosti medijskog vlasništva posebno kada su u pitanju online mediji. Predstavnici Upravnog odbora Vijeća za štampu BiH su ukazali da je takav slučaj tipičan za oko 60 odsto online medija. Ocijenjeno je da takvo stanje predstavlja problem i Žalbenoj komisiji Vijeća za štampu jer je teško stupiti u kontakt s takvim medijima obzirom na činjenicu da je njihov jedini kontakt marketing koji je obično samo email adresa.
Često se postavlja pitanje ko bi trebao kontrolisati i sankcionisati medije koji ne prikazuju ili lažno predstavljaju podatke o vlasnicima, finansijerima i urednicima. Prije svega, objava impresuma je zakonska obaveza. U doslovnom prevodu impresum znači ’ono što je utisnuto’. Utisnuto kako u pogledu odgovornosti, tako i uticaja na sam sadržaj, odabir teme, opremu teksta, pozicioniranje na portalu ili u štampi i slično.
Najčešći su prijedlozi da bi taj posao trebalo prepustiti nezavisnom tijelu koje je ovlašteno za taj rad i osposobljeno za praćenje medija i obezbjeđivanje usklađenosti njihovog djelovanja sa zakonskim okvirom. U njihovoj nadležnosti bi svakako posebna stavka morala biti mogućnost sankcionisanja onih medija koji ne ispunjavaju svoje obaveze ili čak objave lažne vijesti. Istražujući ovu tematiku, naišla sam na obeshrabrujuća iskustva u Hrvatskoj, koja ima zakonski regulisano pitanje vlasništva nad medijima. Naime, pokušaj istraživanja koliko se taj zakon poštuje i da li su do sada ikada izreknute sankcije za prekršioce, pokazao je da su zakonski članovi ostali samo mrtvo slovo na papiru.
Pitanje vlasništva nad medijima u Hrvatskoj je propisano Zakonom o medijima i Zakonom o elektroničkim medijima. Kada su u pitanju, primjera radi, štampani mediji, u članu 31 Zakona o medijima Republike Hrvatske propisuje se da dionice izdavača koji obavlja djelatnost javnog informisanja moraju glasiti na ime, a člana 32 da su izdavači “dužni do 31. januara svake kalendarske godine Hrvatskoj privrednoj komori dostaviti podatke o kompaniji i sjedištu, odnosno imenu i prezimenu te prebivalištu svih pravnih i fizičkih osoba koji neposredno ili posredno imaju dionice ili udio u tom pravnom licu s podatkom o postotku dionica ili udjela”.
Posljednjim izmjenama i dopunama Zakona o medijima iz 2011. godine, članu 32 dodan je stav 6, kojim se “zabranjuje prikrivanje vlasničke strukture izdavača ili vlasništvo dionica ili udjela u pravnom licu”. Istraživači postala fairpress.eu pokušali su preko Hrvatske privredne komore, Ministarstva kulture Hrvatske i DORH-a, doći do podataka koje tijelo je nadležno za nadzor nad provođenjem odredbi koje regulišu vlasništvo i koliko je bilo slučajeva njihovog kršenja. Međutim, i pored obraćanja na više adresa, ostali su uskraćeni za konkretan odgovor.
– Evidentno je da nadležno tijelo ne postoji, niti je ikada pokrenut bilo kakav prekršajni postupak koji bi se odnosio na postupanje suprotno odredbama Zakona o medijima koje regulišu vlasništvo – navedeno je na kraju spomenutog istraživanja. Ako je ovakvo stanje u Hrvatskoj, koja je prema posljednjem mjerenju indeksa klijentelizma u medijima JI Evrope sa -0,32 bila na prvom mjestu, među šest mjerenih zemalja, onda nije teško naslutiti kakvo je stanje u BiH, koja je u istom istraživanju bila na posljednjem mjestu sa indeksom -0,67. Pri tome je minus jedan najlošija, a jedan najbolja ocjena medijske slike. Dodajmo i to da nijedna zemlja, među kojima su još bile i Srbija, Crna Gora, Makedonija i Rumunija, nije bila ni blizu nule.
Ono što je karakteristično za skoro svaku od spomenutih zemalja, a što posebno dolazi do izražaja u BiH gdje je politička kriza više pravilo nego izuzetak, jeste politička praksa da najveći kolač javnih medija dobija izborni pobjednik. To nikako ne znači da su privatni mediji oslobođeni političkog uticaja. Naprotiv. Čak i bez javno obznanjenog vlasništva u medijima, javna je tajna koja stranačka struja, partija ili čak partijski prvak, u svom vlasništvu ima koji medij.
Ovaj tekst je originalno objavljen u osmom specijalnog biltena Udruženja BH Novinari, koji se realizira u okviru projekta “Mediji i javni ugled”, kao doprinos javnoj raspravi o temi transparentnosti medijskog vlasništva i zagovaranju donošenja zakona za unapređenje medijskog prostora i tržišta informacija u BiH. Bilten možete preuzeti ovdje.