Piše: Almir Šećkanović
Sarajevo, 13.11.2019. – Prvog oktobra 2007. godine agencija AP je objavila vijest: Austrijska policija danas je uhapsila bosanskog državljanina poslije pokušaja da uđe u američku ambasadu u Beču sa ruksakom u kome se nalazio eksploziv. Čovjek je pokušao da pobjegne pošto je njegov ruksak pokrenuo metalne detektore na ulazu u ambasadu, rekla je portparol policije Mihaela Raz i dodala da je on uhapšen i nalazi se na ispitivanju. U ruksaku su se nalazile ručne bombe, ekseri i islamska literatura, navodi agencija AP. Niko nije povrijeđen ali je policija blokirala dio grada oko ambasade u znak predostrožnosti i zatvorila ili preusmjerila linije autobusa i tramvaja. Osumnjičeni je opisan kao bosanski državljanin star 42 godine, koji sada živi u Donjoj Austriji.
Prva i zadnja rečenica, u kojima je potencijalni bombaš opisan kao bosanskohercegovački državljanin, označila je pravi alarm u redakcijama svih domaćih medija, tako i u mom Oslobođenju. Brzi dogovor sa urednicom značio je da preuzimam priču o tom slučaju. Bilo je šest sati poslijepodne, a novina se, kako tada, tako i danas, zatvarala oko osam sati. Sat je počeo otkucavati.
Susret ispred „Oslobođenja“
I tako sam počeo redati priču – za početak detaljno čitanje agencijskih vijesti, zatim uspostavljanje kontakta sa kolegama iz Beča, a onda, na koncu, i korak dalje, potraga za ljudima koji žive u Bosni i Hercegovini, a koji bi mogli poznavati uhapšenog. Google je tih godina nudio malo informacija, pa su novinari uglavnom srodnike tražili kroz telefonske imenike. Tako je i bilo. Prvi poziv ka osobi sa istim prezimenom koja živi u Sarajevu ništa, drugi poziv još manje, treći neko nezainteresovan za razgovor nakon što sam se predstavio kao novinar, onda neka nervozna gospođa, pa jedan duboki glas. E, taj Glas je bingo. Ili ipak nije?
– Dobro veče, moje ime je Almir. Novinar sam. Provjeravam slučaj iz Austrije, znate ovaj Bosanac koji je pokušao ući sa bombama u ambasadu. Imate isto prezime, da li ste u rodu?
– Dobro veče, gdje se nalazite, odgovorio je Glas.
– U Oslobođenju.
– Dobro, sačekajte me tu, naredio je Glas i spustio slušalicu.
U međuvremenu sam morao završiti tekst. Počeli smo licitirati naslovima: „Bosanac bombaš u Beču“, „Vehabija (bilo je naznaka da je član te grupe op.a.) napao Ambasadu SAD-a“, „Terorizam u Beču“. Na kraju sam napisao – „Bosanac pokušao napad na Ambasadu SAD-a u Beču?“ Novina je otišla ka štampariji, a ja ka ulazu u Oslobođenje gdje me čekao napadačev rođak, kojeg sam ranije u tekstu nazvao Glas.
Stari Golf crvene boje. Bijela potkošulja pokriva malo mišića i mnogo više trbuha. Bio je to Glas. Korača ka meni. Prilazi, a ja željan lagane interakcije kažem da je sreća što dolazi poslije akšama jer bi me na sunčevoj svjetlosti njegova sjena u potpunosti zaklonila. Ja se smijem. On se ne smije. Ja postajem ozbiljan. On ljut. Pita me da pročita tekst koji sam napisao o njegovom bratiću. Ja odbijam. On iza leđa izvlači pištolj i kaže da će me ubiti ukoliko sutra u novinama izađe i jedna riječ koja njegovog omiljenog bratića opisuje kao vehabiju. Dodaje i rečenicu da sam američki plaćenik. Ja miran, valjda nesvjestan situacije.
Glas ponovo ka Golfu, a moje misli ka tekstu. Presabiram se. Da li sam negdje napisao „vehabija“? Znam da nisam u naslovu. U tekstu možda, ali znam i da sam imao dilemu, profesionalnu, da li trebam popustiti pred molbama kolegama, ponekog urednika, da u tekst stavim riječ „vehabija“ jer je to „seksi za naslov“. Imao sam jasan stav, bar u ovom strahu mislim da jesam. I onda pitanje – trebam li zvati policiju ili nekome reći za ovu prijetnju? Možda i ne. Novinarima stalno prijete.
Narednog dana tekst je izašao onakav kako sam ga večer ranije opremio. Riječ „vehabija“ nije bila u naslovu ili tekstu. Nigdje nije pisalo da je čovjek terorista. Ni riječ koja bi bila protivna novinarskim standardima.
Vjerovatno se pitate zašto je ova priča bitna za temu autocenzura i cenzura. Odgovor, koji često pominjem na treninzima za mlade kolege, je jednostavan – poštivanje profesionalnih standarda jedini je razlog za autocenzuru. U pojašnjenju istaknem da novinar treba forsirati autocenzuru samo onda kada će njegova sloboda ugroziti pravila profesije i slobodu nekoga drugog. U slučaju čovjeka iz Beča, koji je pokušao ući u ambasadu sa ruksakom punim bombi, jedina valjana autocenzura je da spriječimo sami sebe kako bi igrom riječi ili neutemeljenim tvrdnjama dobili bolji naslov, jer tim naslovom kršimo pravila profesije.
U svakom drugom slučaju novinar ne treba prihvatiti autocenzuru i cenzuru kao matricu po kojoj treba raditi ovaj posao. Da li će biti podložan autocenzuri – vjerovatno hoće! Da li će biti žrtva cenzure – vjerovatno hoće!
Dnevni rad u redakcijama obično nameće teme i događaje koje su zbog politike kuće, ali i sve češće marketinških interesa, u određenom sukobu sa novinarskim slobodama. Svaki novinar to zna, no da li treba pristati na takvu matricu ponašanja? Po mom mišljenju, ne treba. Novinari i urednici treba da poštuju pravila igre i interese kompanije u kojoj rade, ali svaki trenutak kada razmišljaju o autocenzuri trebaju otvoriti kao pitanje za širi kolegij, objasniti situaciju i zatražiti jasnu uputu. Na taj način novinar može sačuvati svoju slobodu, ali i dobiti šansu da veći broj profesionalaca, uključujući i one iskusnije, preuzme temu i pomogne u osvajanju slobode. To u zaključku znači da kada god imate potrebu za autocenzurom prebacite to svoje razmišljanje na širi kolegij, pa neka vaš profesionalni problem zabrine i ostale kolege.
Zašto to nije tema za nas?
S druge strane, ne postoji novinar koji je radio duže od godinu dana u nekoj redakciji, a da nad njim nije pokušana cenzura. Ona je uglavnom rezultat uredničkog razmišljanja po matrici: „ja kao urednik znam puno više zašto tu temu ne treba raditi“. Pravo je pitanje kako se nositi sa situacijama kada smo žrtve cenzure. Moje iskustvo kaže da jasno i glasno trebamo postaviti pitanje: zašto to nije tema za nas?
Kome postavljamo pitanje? Prvo uredniku rubrike, a onda i ostalim urednicima. Kada je riječ o cenzuri, odnosno njenim pokušajima, bitno je da iznesemo svoj stav, jer na taj način naša sloboda, makar mišljenja, ostaje zaštićena, a cenzora obično dovodimo u neugodnu situaciju. Možda se nekada desi da naše pitanje dovede do osvajanja nove slobode za cijelu redakciju.
Dužan sam za kraj završiti priču o Glasu. Urednicima sam tek nakon tri dana ispričao šta se desilo te večeri na platou ispred redakcije. Kritikovali su me što sam tako olako shvatio prijetnju i što nisam tražio policijsku zaštitu. Meni bi takva reakcija bila nenormalna, jer nekako sam se uvijek vodio logikom da novinari trebaju biti hrabri, te da tek u rijetkim situacijama trebaju postati vijest.
Glas se nikada nije pojavio iako sam se cijelu sedmicu osvrtao na svaki šum lišća. Tražio sam njegov broj telefona u memoriji aparata sa kojeg sam zvao. I našao sam. No, u roku od dva dana u Imeniku taj broj više nije bio dostupan. Zato je cijeli slučaj postao samo jedna dobra novinarska priča.
(Autor je novinar i urednik “Oslobođenja”; tekst je objavljen u 69. izdanju biltena E-novinar)