Piše: Prof.dr. Lejla Turčilo
Sarajevo, 16.08.2019. – Jedno od temeljnih prava na kojima počiva svako demokratsko društvo je pravo javnosti da zna, odnosno da ima pravovremene i provjerene informacije o ljudima, pojavama i događajima iz svojeg neposrednog okruženja, iz svoje društvene zajednice. Na osnovu tih informacija javnost rasuđuje, raspravlja i odlučuje o sebi i o zajednici, odnosno kreira javno mnijenje koje donosioci odluka moraju uvažavati prilikom zastupanja javnosti u javnim poslovima.
Javne osobe i stepen tolerancije
Rijetko se, međutim, upravo zakon o zaštiti od klevete posmatra u svjetlu zaštite prava javnosti da zna. U općem javnom diskursu kod nas profillirala su se dva stajališta koja zaštitu od klevete vide kao mehanizam koji je u interesu specifičnih zainteresiranih strana u procesu medijskog izvještavanja.
Nosioci javnih funkcija i javne osobe smatraju kako je zakon o zaštiti od klevete kreiran u svrhu upravo njihove zaštite od kritičkog suda medija i novinara i propitivanja njihovog rada na transparentan i javan način. Zaboravljaju pri tom da ih upravo javna pozicija obavezuje na širi opseg tolerantnosti na kritičku riječ i javno iznošenje stava o njima. Drugim riječima, zaboravljaju da prihvatajući ulogu javne osobe, sa svim privilegijama koje ona donosi, prihvataju i biti pod lupom više od drugih ljudi čiji su poslovi manje javni.
To, naravno, ne amnestira drugu stranu u procesu, medije i novinare od obaveze da njihovo izvještavanje o tim osobama bude zasnovano na provjerenim i provjerljivim argumentima i činjenično potkrijepljeno. Na novinarskom „polu“ ove diskusije o zaštiti od klevete, u posljednje vrijeme javlja se također diskutabilan stav da je upravo broj tužbi za klevetu neka vrsta znaka objektivnosti medija, jer su oni tobože ti koji ne prezaju iznijeti informacije o javnim osobama zbog kojih ih onda javne osobe tuže, dok drugi takve informacije ne smiju iznijeti jer nisu neovisni.
Činjenica jeste da se tužbe za klevetu kod nas uglavnom pokreću od strane javnih osoba, mahom političara i nosilaca javnih funkcija, nekada jer oni naprosto ne shvataju svoju odgovornost prema javnosti, pa svako kritičko pisanje smatraju uvredom, no češće zbog činjenice da putem opetovanih
tužbi pokušavaju egzistencijalno ugroziti medije i onda kada oni izvještavaju profesionalno i činjenično. No, nažalost, daleko smo od tvrdnje da su sve tužbe za klevetu neosnovane, a svi mediji i novinari odgovorni u svom izvještavanju. U tom kontekstu doista je pogrešno tvrditi da je to što vas neko tuži bilo kakav znak profesionalizma, čak i u društvima kakvo je naše, sa izuzetno niskim nivoom svijesti javnih osoba u pogledu njihove izloženosti sudu javnosti. Naprosto, slučajevi neprofesionalnog, defamatorskog, tendencioznog izvještavanja nekih medija, kojima je, kako to opisuje kolega Ozren Kebo „uvreda postala stilska figura“, prečesti su da bismo tvrdili da klevete u našim medijima nema i da bi se neki mediji toliko iznenađivali na sudske pozive. Kao što postoje profesionalni i neprofesionalni mediji i novinari, tako postoje i osnovane i neosnovane tužbe za klevetu.
Još jedan važan aspekt potrebno je osvijestiti u ovoj diskusiji o kleveti u javnom prostoru, a on se odnosi na podizanje kulture dijaloga i kvaliteta diskusije u javnom prostoru. U novomedijskom okruženju udruženom sa sistemskim društvenim podjelama (kakvo je naše), već i najmanje neosnovane negativne informacije o nekoj osobi, grupi, instituciji, organizaciji gotovo se eksponencijalno šire i gotovo svaka iskra izazove požar govora mržnje, kako na društvenim mrežama, tako i u javnom prostoru općenito.
Odgovornost za izrečeno, a posebno odgovornost za to da se ono što se u javnom prostoru iskaže kao tvrdnja o nekome ili nečemu može i dokazati konkretnim podacima, tako postaje još veća. Naravno, nije primarni cilj legislative vezane za zaštitu od klevete razvijanje kulture dijaloga, ali joj je
ono svojevrsna prateća pojava i dobro je pokušavati je razumjeti i na ovaj način.
Zakon kao podsjetnik na profesionalne standarde
U najkraćem, za nas nepravnike, ali i za nas koji legislativu vezanu za zaštitu od klevete razumijevamo u širem kontekstu, rationale iza takve legislative zapravo se odnosi na poštovanje etičkih normi i deontoloških standarda novinarske profesije. Drugim riječima, njen cilj je štititi pravo javnosti da zna, na način da se toj javnosti garantuje da ono što joj se predstavi kao istina to doista i jeste, ali i štiti pravo javnosti da dobije kvalitetne i provjerene informacije iz raznovrsnih izvora, umjesto lažnih vijesti, dezinformacija i poluistina.
Zakon o zaštiti od klevete nije tu da štiti bilo koga u smislu njegove/njene nedodirljivosti, ukoliko je po svom profesionalnom djelovanju prisutan u javnom prostoru i odgovoran javnosti. On nije ni mehanizam represije prema medijima i novinarima koji rade istraživački posao (upravo je iz tog
razloga kleveta dekriminalizirana u većini demokratskih društava), ali nije tu ni da medijima daje privid da je neosnovano negativno pisanje o bilo čemu i bilo kome ikakav standard, čak naprotiv. Zakon je, zapravo, tu da medijsku zajednicu podsjeća na profesionalne standarde, a javnost na njeno
pravo da bude kvalitetno obaviještena o zajednici u kojoj živi.
(BHN Bilten E-novinar br.65, Sarajevo)