Da li je pero jače od mača? SLAPP tužbama protiv novinara/ki u jugoistočnoj Evropi

0
96
Source/Author: FakeNews Tragač

Tužbe protiv javnog sudjelovanja (SLAPP) velika su prijetnja demokratiji i slobodi govora i izražavanja. Novinari i novinarke u jugoistočnoj Evropi protiv ovog pravnog uznemiravanja bore se onako kako najbolje znaju: perom i mastilom.

Kada je sarajevsko Udruženje građana/ki “Zašto ne” zaprimilo tužbu zbog sadržaja objavljenog u jednom od svojih članaka, članovi/ce Udruženja ostali su u nevjerici. Visina tražene odštete bila je apsurdna – 750.000 eura – a zahtjevi su se činili besmislenim. Tužbu je podnijela domaća kompanija o kojoj je jedan od portala Udruženja “Zašto ne”, Raskrinkavanje, pisao u partnerstvu s FakeNews Tragačem, portalom za provjeru činjenica iz Srbije.

Tijana Cvjetićanin, koja vodi fact-checking program U.G. “Zašto ne”, rekla je da tužba nije osporila nijednu činjenicu koju su iznijeli u članku, već se zasnivala se na mnoštvu neutemeljenih tvrdnji. U jednoj od verzija izmijenjene tužbe, kako je rekla, čak se tvrdilo da je kompaniji nanesena “duševna bol”.

Istraživačka organizacija KRIK iz Beograda preplavljena je tužbama. Trenutno se suočavaju s njih 12, a prvenstveno ih podnose osobe blisko povezane s vlastima, među kojima su kum predsjednika Srbije i bivši direktor Sigurnosno-obavještajne agencije. KRIK je tužio i čovjek optužen za proizvodnju više od tone marihuane. Uprkos dvjema optužnicama i stotinama napisa u medijima, tvrdi da njegove komšije ne pričaju s njim isključivo zbog KRIK-ovog izvještavanja.

Faktograf, platforma za provjeru činjenica iz Zagreba, također se suočava sa šest tužbi zbog provjere tačnosti izjava javnih osoba.

Ovakve vrste tužbi nisu neuobičajene u jugoistočnoj Evropi, a odnedavno postoji i ključna riječ koja ih povezuje: SLAPP.

SLAPP je skraćenica za stratešku tužbu protiv javnog sudjelovanja i predstavlja tužbu koja je osmišljena kako bi ušutkala ili kaznila optuženog zbog istupanja koje se tiče stvari od javnog interesa. Obično to uključuje skup i dugotrajan pravni postupak. SLAPP je također i upozorenje – ne samo da se ovakvim tužbama pokušavaju ušutkati optuženici već se njima nastoje i drugi obeshrabriti da progovore.

“To je pravno maltretiranje”, rekla je Cvjetićanin.

Kruna Savović, srbijanska advokatica specijalizovana za medijsko pravo i intelektualno vlasništvo, kaže da SLAPP tužbe nisu prepoznate u zakonodavstvu Srbije i zemalja u regiji, te je samim time teško definisati šta predstavlja SLAPP tužbu.

“Meni je lični indikator kad mi nije jasno. Kad otvoriš tužbu i stvarno ti nije jasno šta je netačno”, rekla je Savović.

“Osećaš se kao da neko želi da ti zabrani da ti pišeš o određenoj temi. U nekoj idealnoj situaciji, SLAPP zakonodavstvo bilo bi takvo da sud procenjuje da li je interes nekoga da zaštiti svoje pravo ili je interes da ućutka ovoga ko izveštava o određenoj temi, ličnosti, pojavi”, dodala je.

Budući da definicija nije jasna, broj SLAPP-ova u regiji je sporan i često zavisi od toga ko ih broji. Hrvatska je jedna od zemalja EU s najvećim brojem SLAPP tužbi.

Hrvatsko novinarsko društvo (HND) izbrojalo je najmanje 945 tužbi protiv medija, urednika/ca i novinara/ki koji trenutno djeluju u Hrvatskoj. Međutim, državna sekretarka Vedrana Šimundža-Nikolić na okruglom stolu održanom u maju rekla je da se od ukupnog broja navedenih tužbi samo 79 može okarakterisati kao SLAPP.

Hrvatska advokatica Vesna Alaburić, stručnjakinja za medijsko pravo, rekla je za SEE Check da su kriteriji za definisanje određenih tužbi kao SLAPP dosta neujednačeni, pa je teško porediti podatke o broju SLAPP-ova po pojedinim zemljama.

“Hrvatska je nesumnjivo na jednom od vodećih mjesta po ukupnom broju tužbi protiv novinara i medijskih nakladnika, a od tih preko tisuću tužbi, njih tridesetak okvalificirano je kao SLAPP”, izjavila je.

Ovi su brojevi u skladu sa studijom koju je objavio CASE (Coalition Against SLAPPs in Europe). Zemlje jugoistočne Evrope našle su se na vrhu popisa. Slovenija je druga, Bosna i Hercegovina treća, a Hrvatska četvrta po SLAPP-u po broju stanovnika.

S 41 tužbom, Slovenija je odmah iza Malte, koja ima neslavnu reputaciju kada je riječ o tužbama protiv novinara/ki. U Sloveniji je “kleveta još uvijek kriminalizirana i koriste je političari/ke i oni na moćnim položajima kao učinkovito sredstvo za ušutkavanje kritike. Iako u krivičnim postupcima u ovoj zemlji EU pravne troškove mora platiti podnosilac žalbe, ti su troškovi niski u poređenju s ostalim oblicima sporova te imaju ‘malo ili nimalo efekta odvraćanja’”, navodi se u CASE izvještaju.

Bosna i Hercegovina ima 40 evidentiranih SLAPP-ova, a visoko je rangirana i Srbija s 18 tužbi. Kosovo ima dva, Albanija tri, a Crna Gora, koja je naknadno uključena u ažuriranu verziju studije, nema niti jednu. Sjeverna Makedonija nije bila uključena u istraživanje.

Tabela: Coalition Against SLAPPs in Europe

Flutura Kusari, pravna savjetnica u Evropskom centru za slobodu štampe i medija (ECPMF) i jedna od osnivačica CASE koalicije, rekla je za SEE Check da iako region ima veliki broj SLAPP tužbi, ne postoji dovoljno podataka koji se tiču jugoistočne Evrope, te nema odgovarajućeg monitoringa situacije.

“To je problem, jer su vam za promjenu postojećeg zakonodavstva uvijek potrebni dokazi koji će uvjeriti one na vlasti”, rekla je Kusari.

 

Kleveta kao krivično djelo

U Republici Srpskoj, jednom od dva bh. entiteta, nedavno su usvojene izmjene Krivičnog zakona kojima se kriminalizuje kleveta. Zakon ne uzima u obzir javni interes, što je jedna od glavnih stvari koje treba uzeti u obzir prilikom prosuđivanja SLAPP-a, slažu se stručnjaci/kinje.

“Javni interes je opravdanje za iznošenje i pronošenje činjeničnih tvrdnji i vrijednosnih sudova, čak i kada povređuju ugled i čast pojedinaca”, istakla je Alaburić u svojoj analizi objavljenoj na portalu Žurnal u martu 2023. godine, dodajući da je javni interes središnji koncept kako novinarske etike, tako i prava na slobodu izražavanja.

Advokatica Kruna Savović napomenula je kako je riječ o standardu Evropskog suda za ljudska prava, gdje sudije trebaju procijeniti da li preteže interes pojedinca da se zaštite njihova čast i ugled ili pravo javnosti da bude informisana.

Naglasila je da javni interes nadilazi samo novinara.

“Sloboda izražavanja ne veže se samo za novinara, da on radi svoj posao, nego i pravo javnosti da bude informisana”, rekla je za SEE Check.

Borka Rudić, generalna sekretarka Udruženja BH novinari, kazala je da su novim zakonom oni koji su navikli tužiti novinare sada dobili vjetar u leđa.

“Svi ti javni službenici koji su ranije bili često podnosioci tužbi protiv novinara u građanskim parnicama novim su Zakonom o kleveti u RS sada dobili novi mehanizam da tuže novinare i vrše pravni i institucionalni pritisak na medije i slobodu izražavanja”, rekla je Rudić.

Roberta Taveri iz ARTICLE 19, organizacije koja se bavi zaštitom slobode izražavanja, kazala je za SEE Check da je kriminalizacija klevete u Republici Srpskoj korak unazad u odnosu na međunarodne standarde slobode izražavanja. Taveri je naglasila da je ovo posebno relevantno jer se zakoni o kleveti naširoko koriste za pokretanje SLAPP tužbi, a u pravnom okviru u Republici Srpskoj nema zaštitnih mjera protiv SLAPP-ova.

“SLAPP tužbe obično su dio sistemskog skupa prijetnji protiv pojedinca ili organizacije koji su bili meta, tako da ponekad predstavljaju jednu od mnogih taktika za ušutkavanje kritike i neslaganja”, rekla je Taveri za SEE Check.

 

Nedostaci pravosudnog sistema

Prema definiciji, cilj SLAPP-a jeste natjerati optuženika da prođe kroz naporan i dugotrajan pravni proces koji bi iscrpio njegove/njene resurse, kako bi ga/je obeshrabrili od javnog sudjelovanja.

Taveri je rekla da su identifikovali neke ključne obrasce iz intervjua i svjedočanstava novinara koji su bili meta SLAPP-a. Napomenula je da tužilac obično traži izuzetno visoke odštete koje bi mogle biti vrlo štetne za optužene. Normalan tok rada tuženog/e također je prekinut količinom vremena koje treba provesti na sudu ili u prikupljanju dokumenata.

“Ključni izazov predstavlja i psihološka dimenzija, budući da većina novinara godinama živi u strahu da će izgubiti slučajeve i morati platiti iznimno visoke troškove. Osjećaju se izolirano, što se posebno odnosi na freelancere, a ponekad, kao posljedica toga, pribjegavaju autocenzuri u svom radu iz straha da će ih ponovno tužiti”, rekla je.

Petar Vidov, jedan od urednika u zagrebačkom Faktografu, rekao je da nijedan od šest postupaka protiv njih nije pravomoćno okončan, iako su neke tužbe pokrenute prije nekoliko godina. No, to nije slučaj samo za SLAPP, tvrdi on, nego općenito.

“Veliki problem s hrvatskim pravosuđem jeste što sve dugo traje. Ako vas neko tuži kao novinara, možete očekivati da ćete prvu presudu prvog stupnja, dakle nepravomoćnu, dobiti nakon pet-šest godina, onda tu još postoji mogućnost žalbe, tako da ti postupci traju jako dugo”, rekao je.

Drugi veliki problem jeste korupcija, koja moćnicima može omogućiti zloupotrebu sistema. U razgovoru za Žurnal Alaburić ističe:

“Ako nemate profesionalno i kvalitetno tužiteljstvo, onda postoji velika opasnost da se pogoduje određenim pojedincima i da tužitelj postane besplatni odvjetnik za ljude na vlasti i one koji kaznenim postupkom žele zaštititi privatne interese”.

Rudić kaže da su zabilježili nekoliko slučajeva u kojima su sudije i tužioci tužili novinare jer su pisali o tome kako su se vodile određene istrage ili donosile presude.“Širom BiH nositelji pravosudnih funkcija, prije svega sudije, a zatim i tužioci, reaguju tako što podnose tužbe protiv novinara kada oni problematiziraju način na koji oni obnašaju svoje tužiteljske dužnosti”, naglasila je.

“U slučajevima tužbi koje podnose sudije i tužioci, za očekivati je da će kolega sudija biti neobjektivan, odnosno biti donekle pristrasan prema sudiji koji je tužio novinara”, dodala je Rudić.

Sudije su često i neupućene u novinarsku profesiju, slažu se naši sagovornici/e, što otežava situaciju onima koji brane javni interes.

 

Fact-checkeri kao poseban slučaj

Još jedna dimenzija problema jeste da se tužbe ne vode samo protiv novinara općenito već i protiv organizacija koje provjeravaju činjenice. Tužbe su, naprimjer, podignute protiv platformi za provjeru činjenica Raskrinkavanje i Istinomjer u Bosni i Hercegovini, Raskrikavanja u Srbiji i Faktografa u Hrvatskoj.

Petar Vidov rekao je da, dok se tužbe protiv novinara obično odnose na klevetu, u tužbama protiv njih nema tog elementa.

“Ono što je zajedničko svim tim tužbama jeste da se tradicionalne tužbe na sudovima protiv novinara odnose na klevetu, ili tako nešto, međutim, u našim slučajevima elemenata takvog nečega nema. Svi ti slučajevi redom se bave time da li je nešto što je netko izgovorio javno činjenično utemeljeno ili nije. Samim time apsolutno spada pod slobodu izražavanja, ne bi smjelo biti podložno tužbama, zbog čega je krajnje jednostavno ustanoviti da se radi o slučajevima tužbi koje nemaju nikakvu stvarnu osnovu i služe tome da bi novinarima i urednicima trošili vrijeme i da bi ih natjerali da idući put kad pomenu tu osobu razmisle šta će pisati o njoj”, ističe Vidov.

Cvjetićanin je također napomenula da su fact-checkeri poseban slučaj jer ne dobijaju solidarnost na kakvu inače mogu računati kolege novinari/ke.

“Ako ste klasičan medij i izvještavate o aktuelnim vijestima, a meta ste, postoji okvir da se to prepozna kao problem; to će se spominjati u izvještajima o medijskim slobodama, time će se mediji i novinarske udruge baviti, dobićete neku solidarnost, možda vam se ponudi podrška. Ali to nije isto i za osobe koje provjeravaju činjenice. I to je vrlo zabrinjavajuće zato što nismo vidjeli nikakav oblik solidarnosti ni od jednog od ovih aktera, čak i kada nam se prijetilo nasiljem ili nas se maltretiralo tužbama”, izjavila je za SEE Check.

Što se tiče Raskrikavanja u Srbiji, jedna je tužba prilično intrigantna. Tužba je podignuta nakon teksta o broju lažnih vijesti na naslovnicama nekoliko tabloida u ovoj zemlji. Jedan od njih tužio je Raskrikavanje, tvrdeći da su nelojalna konkurencija. Nisu tvrdili da je bilo šta objavljeno neistinito, već su ustvrdili da im oni koji provjeravaju činjenice “uništavaju posao”.

 

Budućnost SLAPP-ova u Evropi

Izraz SLAPP osmišljen je osamdesetih godina prošlog stoljeća u SAD-u. U toj se zemlji on prilično dobro razumije a pravni sistem je u velikom dijelu prilagođen da prepozna SLAPP. Trideset i tri savezne američke države i distrikt Columbia donijeli su anti-SLAPP zakone koji optuženima omogućavaju brzo rješavanje neosnovanih tužbi. U Evropi se o prednostima ubrzanog procesa u slučaju SLAPP-a govori tek odnedavno.

Trenutno postoji predložena direktiva Evropske komisije za uvođenje zaštitnih mjera koje bi koristile optuženicima u SLAPP-ovima. To je korak u pravom smjeru, ali postoje kritike zbog toga što bi se predložena direktiva provodila samo u prekograničnim slučajevima i ne bi bila integrisana u nacionalno zakonodavstvo država članica.

“SLAPP tužbe još uvijek se ne prepoznaju kao posebna kategorija tužbi koje bi podlijegale nekim drugačijim pravilima postupanja. Postupovni propisi nisu promijenjeni, tako da ne postoji mogućnost obustave postupka u nekoj ranoj fazi zato što je riječ o zloupotrebi procesnih ovlaštenja i nakani da se, suštinski, sudskim postupkom onemogući javna debata o temi od javnog interesa i ušutkaju novinari. Koliko mi je poznato, slična je situacija i u drugim europskim zemljama. Zato je važno da direktiva Europske unije bude poticaj za intervenciju u nacionalna zakonodavstva”, rekla je Alaburić.

Direktivom se predlaže i uvođenje depozita kojim bi se tužioci obvezali na pokriće troškova parnice.

“Za sve zemlje jugoistočne Evrope apsolutno je ključno da prate ove standarde i implementiraju ih što je prije moguće”, rekla je Flutura Kusari iz koalicije CASE.

Tijana Cvjetićanin iz “Zašto ne” kaže da bi bilo idealno da se sudska praksa poboljša.

“Ako se sudovi počnu baviti tim tužbama na brz i učinkovit način, koji odvraća i demotivira od ponavljanja tužbi ili beskonačnih žalbi i procesa, to bi bilo dosta korisno – da na taj način pošalju poruku da neće dopustiti da pravosudni sistem bude zloupotrijebljen za uznemiravanje medija”, ističe.

No, nije uvjerena da će tako biti, pogotovo u onim mjestima gdje sudovi ili tužilaštva nisu politički nezavisni.

“Generalno, najbolja odbrana su nezavisnost i integritet pravnog sistema te edukacija o ovim tužbama kako bi se one bolje prepoznale, kako bi se prepoznali njihovi uzroci, te kako bi se na njih ispravno reagovalo da bi se odvratili razni akteri, posebno politički, od učinkovitog ugrožavanja medijske slobode, slobode izražavanja”, rekla je.

 

Učinci SLAPP-a

Daje li SLAPP željeni učinak? Teško je reći.

Petar Vidov navodi da bi neki novinari mogli biti iscrpljeni uznemiravanjem.

“Ja imam tu sreću da nisam jedan od tih novinara koji svaki tjedan moraju ići po sudovima, ali ima i takvih. Ako ljude dovoljno dugo maltretirate, trošite im vrijeme tim sudovima, dosta je izgledno da će ti ljudi zaključiti ‘zašto bih se ja time naganjao’”.

Cvjetićanin je rekla da je proces dugotrajan, iscrpljujući i stresan, čak i kada su optužbe smiješne.

“I dalje morate proći kroz sve to. Zakonski ste prisiljeni gubiti vrijeme na nešto što je očito neodbranjivo na sudu. I dalje trebate gubiti vrijeme, svoju energiju, svoje resurse i ljude koji su napisali te članke, i urednike, i menadžment – postoji mnogo struktura u organizaciji koje trebate angažovati na svemu tome. A to je nešto što je stvarno dugotrajno i nepotrebno i očito je da i ima tu svrhu – da vas odvrati od toga da kasnije pišete o tim istim ljudima”, rekla je.

Kusari iz CASE-a istakla je kako je finansijska podrška u ovim slučajevima bitna.

“Ponekad vidimo novinare koji su prepušteni sami sebi, bez dovoljno sredstava”, rekla je, dodavši da ECPMF ima pravni fond koji je do sada pomogao više od 200 novinara da plate pravne troškove.

“Osobno nekako dosta dobro uspijevam da ne brinem oko takvih stvari, ali sam ja uvijek imao tu sreću da sam radio u redakcijama koje stoje iza mene u takvim slučajevima. Dakle, ja nisam bio zabrinut hoću li morati plaćati odvjetnika, tako neke stvari, naprosto sve to što mi je trebalo biti pokriveno, bilo mi je pokriveno. Nije me lično to jako uznemirilo, ali mogu shvatiti da nemaju svi ista iskustva”, izjavio je Vidov za SEE Check.

Ni KRIK ne posustaje. Uz veliki broj tužbi ljudi bliskih strukturama vlasti u Srbiji, ova organizacija nastavlja objavljivati tekstove koji razotkrivaju kriminal i nepravilnosti u sistemu.

Uprkos tome što se njihovi/e novinari/ke i urednici/e često nalaze na optuženičkoj klupi, ni u jednom trenutku nisu pomislili na odustajanje.

Velik broj tužbi i dugotrajni pravni procesi do sada nisu rezultirali pravomoćnom presudom. Jedina prednost je, kako kažu, to što svaku tužbu prate dokazi o ogromnoj podršci koju uživaju u srbijanskoj javnosti.

Cvjetićanin je rekla da je i nakon tužbe od 750.000 eura njen tim nastavio objavljivati tekstove o istoj vrsti lažnog oglašavanja zbog kojih su i tuženi. Objavili su ogromnu količinu tekstova, rekla je, a tužba nije imala utjecaj na njihov rad.

“Nije djelovala na nas u smislu da nas odvrati od pisanja o problematičnim akterima, to nikada neće uspjeti u našem slučaju, ali čini se da je to očita namjera takvih tužbi”, zaključila je Cvjetićanin.

Maida Salkanović, SEECheck.org

 

Izvor: FakeNews Tragač