Article 19 poziva Hrvatsku da dekriminalizira uvredu i klevetu

Article 19, međunarodna organizacija koja promovira slobodu izražavanja, poziva Hrvatsku da dekriminalizira uvredu i klevetu.

“Dijelimo zabrinutost hrvatske medijske zajednice i civilnog društva, koji su primijetili razorni učinak aktualnog Kaznenog zakona. Prijetnja kaznenim progonom, često u kombinaciji sa zloupotrebom građanskih tužbi za uvredu, ograničava novinarstvo i guši javnu raspravu. Dekriminalizacija bi trebala biti praćena dubokom reformom građanskog zakonodavstva, uključujući mjere za suzbijanje strateških tužbi protiv javnog sudjelovanja (SLAPP), te promjenom pristupa njihovoj primjeni u sudskoj praksi. Zaštita ugleda trebala bi biti uravnotežena s javnim interesom i ne bi se trebala rješavati kroz kaznene mjere”, navodi Article 19, organizacija koja je dio uglednoga konzorcija Media Freedom Rapid Response (MFRR) u svojoj objavi.

Hrvatski Kazneni zakon sankcionira ‘uvredu’ (članak 147) i ‘namjernu klevetu’ (članak 149). Iako je opseg ovog drugog kaznenog djela prethodno ograničen izmjenama Kaznenog zakona, namjerno širenje lažnih tvrdnji koje mogu naštetiti ‘časti ili ugledu’ druge osobe ostaje kazneno djelo. Nema iznimki, poput obrane da su informacije bile u javnom interesu, navodi Article 19.

Postojanje odredbe o kleveti u Kaznenom zakonu nije teoretski problem. Odredba se aktivno primjenjuje, uključujući slučajeve protiv novinara, što je dobro dokumentiralo Hrvatsko novinarsko društvo i civilne udruge. Problem dodatno pogoršava užasavajuća upotreba odredaba o uvredi za ograničavanje novinarskog rada i širenje informacija od javnog interesa. Broj SLAPP-tužbi u Hrvatskoj i dalje je među najvišima u EU. Zabrinjavajuća strategija dvostrukog progona — pokretanje kaznenog postupka protiv novinara i istovremeno podizanje građanske tužbe protiv njegovog ili njezinog izdavača — guši novinarstvo u Hrvatskoj, smatra Article 19.

Međunarodni standardi o kleveti

Međunarodno pravo o ljudskim pravima priznaje da sloboda izražavanja može biti ograničena radi zaštite osobnog ugleda. Zakoni o kleveti, međutim, kao i sva ograničenja, moraju biti proporcionalni učinjenoj šteti i ne smiju ići dalje od onoga što je potrebno u danim okolnostima.

Article 19 tvrdi da bilo koji zakon koji kriminalizira klevetu predstavlja kršenje prava na slobodu izražavanja. Ne samo da su kazneni zakoni o kleveti zastarjeli i pretjerano strogi, nego su i nepotrebne i nerazmjerne mjere za zaštitu ugleda drugih. Kazneni progon za klevetu kao odgovor na izjavu o nečemu u javnom interesu predstavlja posebno ozbiljan napad na slobodu izražavanja. Primjena kaznenih sankcija, ili prijetnja njihovom primjenom, proizvodi zastrašujući učinak na slobodan protok informacija i odvraća novinare i druge društvene aktere od obavljanja njihove bitne javne funkcije u demokratskom društvu.

Relevantne međunarodne i regionalne vlasti iznijele su uvjerljive argumente protiv kriminalizacije klevete:

• U svojem Općem komentaru br. 34 o slobodi mišljenja i izražavanja Odbor za ljudska prava UN-a preporučio je državama da dekriminaliziraju klevetu i ‘izbjegavaju pretjerane kaznene mjere i kazne’. Odbor za ljudska prava također je dodao da bi ‘javni interes u predmetu kritike’ trebao biti priznat kao pravna obrana. Osim formuliranja općih standarda o tom pitanju, Odbor je aktivno podržao dekriminalizaciju klevete u svojem komentaru o reformama u konkretnim zemljama. Na primjer, pozdravio je dekriminalizaciju klevete i uvrede u Sjevernoj Makedoniji kao ‘korake u pravom smjeru prema osiguravanju slobode mišljenja i izražavanja, posebno novinara i izdavača’.
• Posebni izvjestitelj UN-a za slobodu mišljenja i izražavanja izričito je pozvao vlade da: (a) ukinu kaznene zakone o kleveti u korist građanskih zakona, (b) ograniče sankcije za klevetu kako bi osigurale da one ne djeluju zastrašujuće na slobodu mišljenja i izražavanja i pravo na informaciju, i (c) zabrane vladinim tijelima i javnim vlastima da podnose tužbe za klevetu s izričitom svrhom sprječavanja kritike vlade. Izvjestitelj je dalje primijetio da su subjektivni karakter mnogih zakona o kleveti, njihov preširok opseg i njihova primjena unutar kaznenog prava pretvorili ove odredbe u moćan mehanizam za gušenje istraživačkog novinarstva i utišavanje kritike.
• Europski sud za ljudska prava (Europski sud) više je puta preispitivao nespojivost kaznenih sankcija za klevetu s načelom veće tolerancije i otvorenosti za kritiku koja se primjenjuje na javne osobe. U ključnom slučaju Lingens protiv Austrije Europski sud je okarakterizirao kazneni postupak za klevetu protiv novinara kao mjeru koja:

[A] predstavlja vrstu cenzure koja bi ga vjerojatno obeshrabrila od ponovnog izražavanja takve kritike u budućnosti … U kontekstu političke rasprave takva bi kazna vjerojatno odvraćala novinare od doprinosa javnoj raspravi o pitanjima koja utječu na život zajednice. Na isti način, takva bi sankcija mogla omesti medije u obavljanju njihove zadaće kao prenositelja informacija i čuvara javnog interesa.

• Načela o slobodi izražavanja i zaštiti od klevete (Načela o kleveti), čije je objedinjavanje nadgledao Article 19, dodatno detaljno opisuju međunarodne standarde i najbolje prakse za pristupe usklađene sa slobodom izražavanja u zaštiti ugleda.

Načela predviđaju da se svi kazneni zakoni o kleveti trebaju ukinuti bez odgađanja, čak i ako se primjenjuju rijetko ili nikad. Također, trebali bi biti zamijenjeni, gdje je to potrebno, odgovarajućim građanskim zakonima o kleveti. U onim državama koje još imaju takve zakone o kleveti treba poduzeti korake za postupnu primjenu ovog načela.

Iako su građanski zakoni o kleveti svakako bolja mjera za zaštitu nečijeg ugleda od kaznenih sankcija, oni također moraju biti sastavljeni i provedeni na način koji ne obeshrabruje javnu raspravu. Države moraju provesti mjere protiv zloupotrebe zakona o kleveti od vladinih dužnosnika i političara koji na taj način guše kritiku, istraživačko novinarstvo ili bilo koje drugo širenje informacija o pitanjima od javnog interesa.

U tom smislu, sama neistinitost činjeničnih tvrdnji koje su osnova za tužbe za klevetu nije dovoljna. Kako Načela o kleveti detaljno objašnjavaju, optuženici u građanskim predmetima trebaju imati mogućnost obrane razumnog objavljivanja tako da čak i izjave koje su lažne neće biti podložne odgovornosti gdje okolnosti opravdavaju objavu. Važnost prava na slobodu izražavanja povećana je kod informacija od javnog interesa i prava javnosti na pravodobno informiranje o takvim pitanjima. Ovo načelo primijenjeno je u sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, koji je zaključio da kažnjavanje ukupno uravnotežene novinske publikacije koja se odnosi na pitanje od javnog interesa, a koja sadrži određene netočne i klevetničke izjave, krši jamstvo slobode izražavanja.

Naposljetku, najbolje međunarodne prakse favoriziraju, gdje je to prikladno, pribjegavanje alternativnim mjerama koje nisu kaznene prirode. To može uključivati objavu povlačenja, isprike ili ispravka te pravo na odgovor. Te bi mjere trebale biti dobrovoljne i ne bi smjele kršiti medijske slobode, posebno uredničku slobodu i neovisnost. Umjesto ograničavanja slobodnog protoka informacija i obeshrabrivanja rasprave o pitanjima od javnog interesa, takve mjere predstavljaju bolje usklađen odgovor na neopravdan napad na nečiji ugled, omogućujući ispravljanje, pojašnjenje ili izravno osporavanje netočnih tvrdnji koje se navode kao klevetničke.

Uvreda

Poznata je izjava Europskog suda da je pravo na slobodu izražavanja ‘primjenjivo ne samo na ‘informacije’ ili ‘ideje’ koje su povoljno prihvaćene ili se smatraju bezazlenima ili nevažnima, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju’. Međunarodno pravo o ljudskim pravima ne priznaje ‘pravo’ da se ne bude uvrijeđen i štiti govor koji se subjektivno može percipirati kao ‘uvredljiv’. Slijedom toga, kriminalizacija uvrede nikad se ne može opravdati zaštitom prava drugih.

U slučaju Lingens protiv Austrije, citiranom gore, Sud je povukao granicu između činjeničnih tvrdnji i ‘vrijednosnih sudova’, koji po svojoj prirodi nisu podložni dokazivanju. Pojam ‘uvreda’ obično se odnosi na izjave mišljenja, koje ne sadrže navode o činjenicama, i štiti osjećaje, a ne ugled. Kao takvo, sankcioniranje ‘uvreda’ narušava slobodu mišljenja. Za razliku od slobode izražavanja, pravo na slobodu mišljenja je apsolutno i ne može biti podložno nikakvim ograničenjima, navodi Article 19.

Kako Načela o kleveti objašnjavaju, neke izjave mogu na prvu izgledati kao iznošenje činjenica, ali zbog jezika ili konteksta bilo bi nerazumno razumjeti ih na taj način. Retorička sredstva poput hiperbole, satire i šale su jasni primjeri toga. Stoga je potrebno definirati mišljenja za potrebe zakona o kleveti na način koji osigurava da je stvarno, a ne samo prividno značenje operativno. Zakoni o kleveti bilo koje vrste ne mogu se koristiti za kažnjavanje nečinjeničnih ‘vrijednosnih sudova’, poput namjernih pretjerivanja ili satiričnih izraza, bez obzira na to jesu li oni percipirani kao uvredljivi, stoji u objavi Article 19.

Analiza hrvatskog zakona

Hrvatski Kazneni zakon sankcionira klevetu i uvredu.

Kazneno djelo klevete je definirano u širokim okvirima kao čin širenja ‘neistinite činjenične tvrdnje (o drugoj osobi) koja može škoditi njegovoj časti ili ugledu, znajući da je neistinita’. Kažnjivo je novčanom kaznom. Dodatno, širenje klevetničke izjave velikoj publici, posebno ‘putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, ili na javnom skupu’, povlači pojačanu kaznenu odgovornost.

Zakon očito kriminalizira sve ‘lažne’ izjave, bez priznanja obrane razumnog objavljivanja. Međunarodni standardi o kleveti drže da bi optuženici trebali imati mogućnost  obrane razumnog objavljivanja tako da čak i izjave koje su lažne neće biti podložne odgovornosti gdje okolnosti opravdavaju objavljivanje. U takvim bi slučajevima javni interes za spornim informacijama trebao prevladati. Hrvatsko kazneno pravo ne priznaje ključnu iznimku javnog interesa. Zapravo, tretira izjave posredovane putem masovnih medija kao opasnije kazneno djelo i propisuje veće kazne za tu vrstu prekršaja. Ovakav pristup povećava rizik od progona novinara i prkosi osnovnoj obrani javnog interesa.

Kaznene odredbe o kleveti često se primjenjuju u kombinaciji s građanskim tužbama u Hrvatskoj. Visoka razina SLAPP-tužbi u Hrvatskoj, posebno protiv novinara, pogoršava problem ometajući javnu funkciju medija i ometajući pravo javnosti na primanje informacija od javnog interesa. Dvostruko opterećenje kaznenog progona i građanskih postupaka uvlači novinare u dugotrajne i skupe postupke. Zastrašujući učinak koji te mjere proizvode na pravo na slobodu izražavanja čini ih očigledno ‘nepotrebnim’ u demokratskom društvu.

Mora se naglasiti da je kriminalizacija klevete kao takve nerazmjerna i neučinkovita mjera za zaštitu ugleda drugih. Ona predstavlja neopravdano ograničenje prava na slobodu izražavanja. Kaznene odredbe treba u cijelosti ukinuti, zahtijeva Article 19.

Dok se preporuča zamjena kaznenog djela klevete građanskim predmetima kao proporcionalnijom mjerom za zaštitu nečijeg ugleda, potonje također mora biti podvrgnuto robusnim anti-SLAPP mjerama. U tom smislu Hrvatska mora osigurati učinkovitu provedbu, u zakonu i praksi, EU-ove Anti-SLAPP direktive. Posebno je važno osigurati rano odbacivanje neutemeljenih tužbi za klevetu i jamčiti pravne lijekove protiv moguće zloupotrebe pravnog postupka.

Najvažnije je da za popravljanje stvarne štete ugleda uzrokovane klevetničkim izjavama prednost treba dati pravnim lijekovima koji ne uključuju novčane kazne. Pravo na ispravak ili odgovor, sve dok ne zadire u uredničku slobodu, sposobno je riješiti srž slučaja klevete: ispravljanje ili pojašnjavanje činjenično netočnih informacija bez ograničavanja slobode izražavanja.

Prema hrvatskom zakonu, ‘uvreda’ je zasebno kazneno djelo, koje nije definirano kaznenom odredbom. Također je kažnjivo novčanom kaznom i smatra se društveno opasnijim prekršajem ako je počinjeno širenjem uvrede velikoj publici. Za razliku od klevete, određene iznimke od kaznene odgovornosti se primjenjuju. Konkretno, zakon priznaje iznimku javnog interesa, obavljanje novinarskog i umjetničkog rada i obranu drugog prava.

Unatoč postojanju iznimaka, kriminalizacija uvrede kao takve je neopravdana mjera. Prvo, predmetna kaznena odredba ne sadrži definiciju ‘uvrede’, što otvara prostor za mnoga tumačenja i zloupotrebe. To ograničenje stvara nepredvidljivost i time prkosi elementu ‘zakonitosti’.

Drugo, ne slijedi nijedan legitimni cilj priznat međunarodnim odredbama o ljudskim pravima. Samo činjenične izjave, a ne izjave mišljenja, mogu opravdati zaštitu pod ciljem očuvanja nečijeg ugleda. Vrijednosti pluralizma i otvorenog demokratskog društva zahtijevaju toleranciju govora koji se može subjektivno činiti ‘šokantnim’, ‘uvredljivim’ ili ‘uznemirujućim’. Ključno je da je sloboda mišljenja zajamčena u apsolutnim terminima.

Naposljetku, nema sumnje da je kriminalizacija uvrede nepotrebna i nerazmjerna mjera. Hrvatski zakonodavac treba ukinuti ovu odredbu i obustaviti sve slučajeve pokrenute na njezinoj osnovi, navodi se u objavi Articlea 19 te se dalje iznose preporuke:

• Hrvatska bi hitno trebala dekriminalizirati klevetu i uvredu.
• Hrvatska bi trebala provesti sveobuhvatnu anti-SLAPP reformu, počevši od učinkovite provedbe EU-ove Anti-SLAPP direktive.
• Legitimna zabrinutost za klevetu trebala bi se ponajprije rješavati mjerama koje isključuju kaznenu odgovornost, uključujući pravo na ispravak i odgovor koji ne zadire u uredničke slobode i neovisnosti medija.