PODGORICA, 02.07.2023. – Predsjednica Evropske federacije novinara (EFJ) Maja Sever ocijenila je u razgovoru sa Sindikat medija Crne Gore, da su brojni izazovi sa kojima se danas novinari i novinarke suočavaju na evropskom tlu.
Najveći problem u Evropskom medijskom zakonu vidi u namjeri da se ozakoni špijuniranje novinara, a smatra i da novinarskoj zajednici treba malo više vremena da se osvijesti o određenim problemima kako bi ga adekvatno riješila.
S obzirom na to da je Crna Gora – država kandidat za članstvo za EU, zanima nas dokle se došlo sa donošenjem Evropskog medijskog zakona? Ukazivali ste da postoje izvjesni problemi u vezi sa tim dokumentom. Na koje ste mislili?
Nažalost, otvaraju se novi problemi. Ideja Evropskog medijskog zakona, kojeg nazivaju akt o slobodi medija je ojačati zaštitu profesionalnog novinarstva. Tokom ovog mandata Evropske komisije (EK) i potpredsjednice EK Vere Jourove, koja se dosta bavila pitanjem zaštite slobode medija i novinarstva, ovo je trebalo biti kruna, finalni akt kojim bi Evropska unija pokazala zaista svoju privrženost izjavama da je novinarstvo javno dobro i da je novinarstvo stub svake demokratije.
U samom predlogu, EK bavila se nizom tema vezanih za zaštitu slobodnog novinarstva: od zaštite izvora, zaštite novinara/ki od špijuniranja, regulatornih tijela, jačanja nezavisnosti javnog medijskog servirsa. To je širok spektar. To je jedan veliki zakon, što znači da bi ga sve nacionalne članice morale primijeniti.
U samom početku Evropska federacija novinara (EFJ) pozdravila je inicijativu, pozdravila je ideju i dali smo podršku ideji da se na taj način osnaži novinarstvo. No, već u prvom naletu, predložili smo brojne amandmane. Već tada smo upozorili na manjkavost čvrstih mehanizama da se ostvari ideja zaštite novinarstva.
Daću samo neke primjere. Ja sam novinarka koja dolazi sa Javnog medijskog servisa i zalažem se cijeli svoj život za osnaživanje nezavisnosti javnih medijskih servisa, uključujući i moj, Hrvatske radio-televizije (HRT). Evropski zakon o slobodi medija kaže da svaka zemlja – članica treba osigurati stabilno finansiranje i nezavisnost izbora upravljačkih tjela. To je nešto što nas jako muči u Hrvatskoj. Postavlja se pitanje kako, kojim mehanizmima, na koji način to sprovesti. Tražimo u svojim amandmani jačanje zaštite izvora. To je izuzetno važna stvar. Tražili smo jačanje nezavisnosti uredničkog i novinarskog odlučivanja. Stvar za koju smo se takođe zalagali u svojim amandmanima je osigurati krovno evropsko regulativno tjelo. Dakle, predloženo je da se formira novo evropsko regulatorno tjelo. To je jako važno u svakom medijskom okruženju.
Zbog čega ističete da je to važno?
Važno je zato što donosi sve propise, nadzire rad medija u svakoj državi – članici.
EK predložila je, po našem mišljenju, novo evropsko regulatorno tjelo koje je previše zavisili i previše bilo povezano sa samom EK. Mi smo tražili da se ta veza relaksira, da regulatorno tijelo bude još nezavisnije, da ne odgovara samo Evropskoj komisiji, jer to se onda reflektuje i na regulatorna tjela i na nacionalnom nivou.
Isto tako, kroz svoju borbu na nacionalnom nivou godinama upozoravamo i borimo se da regulatorno tjelo, kod nas je to Agencija za elektroničke medije, ne bude čvrsto vezana za političku većinu u datom trenutku. Nažalost, kod nas je takva situacija. Predsjednika tog tjela i sve članove predlaže Vlada i potvrđuje Sabor političkom većinom.
Smatrate li da je to problem na cijelom Balkanu?
Moram reći da nisam detaljno upoznata sa regulativom u svim zemljama, ali bojim se da djelimo taj problem.
Evo, reći ću kroz hrvatski primjer. Situacija je da jednostavna politička većina, dakle ne dvotrećinska, bira sve mehanizme u medijskom okruženju, ne samo u Agenciji za elektroničke medije. Mi imamo Agenciju za elektroničke medije, kao jedino regulatorno tjelo, koje je u potpunosti zavisno o političkoj većini. To se vrlo loše reflektuje na naš medijski sektor, a vjerujem da je slična situacija i kod vas. Znam da je takva situacija i u Srbiji i to se ne održava samo loše na dnevne odluke.
Vi imate recimo u Hrvatskoj da evropska sredstva za pluralizam medija i evropska sredstva za oporavak medija idu kroz Agenciju. Dakle, imaš grupu ljudi koje je odabrala politička većina, koja zapravo odlučuje o milionima eura koji se iz evropskih sredstava spuštaju na nacionalni nivo, kako bi podržala pluralizam, nezavisnost i slobodu medija u Hrvatskoj. Uvijek je na neki način to povezano sa očekivanjima političke većine i to nije dobro. Ne samo to, mi imamo Javni medijski servis u kojem se, prema zakonu, glavni direktor, većina u nadzornom odboru i većina u programskom vjeću bira političkom većinom. Sve poluge Javnog medijskog servisa su u rukama jednostavne političke većine u Hrvatskoj. To ne garantuje nezavisnost rada ni javnih medijskih servisa, kao što ne garantuje nezavisan razvoj i jačanje pluralizma, slobode, profesionalizma u medijima opšteno.
Da li postoje i pozitivne strane Evropskog medijskog zakona?
Apsolutno postoje pozitivne strane. Prva i osnovna pozitivna strana je prihvatanje ideje, odnosno poruke struke u trenutku kada je novinarstvo toliko izloženo napadima sa svih strana. Nije više rječ samo o političkom uticaju, cenzuri, tu je sada rječ o sve težim i lošijim radničkim uslovima. To je sada riječ o sve većim napadima populista, za kojima se povodi dio javnosti, fizički napadima, prijetnjima, onlajn kampanjama protiv novinara.
Dakle, mi smo iz dana u dan izloženi sve jačim i novim napadima.
Sama ideja je dobra – idemo donijeti zakon, koji će se spustiti na nacionalne nivoe i koji će urediti mehanizam, sistem zaštite novinarstva i zaštite novinara/ki sa ciljem nezavisnog, slobodnog, profesesioanlog, jakog novinarstva kao javnog dobra.
Neke stvari su naravno zaista dobro riješene, ali mi smo tu da uvijek tražimo poboljšanja.
I onda se zapravo događa šok u posljednjih nekoliko sedmica. To je da Francuska predlaže, Savjet prihvata i u jednom trenutku dolazi do slabljenja predloženog zakona. Konkretan prjedlog je da je Evropski zakon o slobodi medija (EMFA) predvidio apsolutnu zabranu špijuniranja novinara.
Imali smo u Evropi veliku Pegaz aferu, u kojoj su tajne službe i policija špijunski softver Pegaz koristili za špijuniranje novinara, nekih političara, aktivista i u niz zemalja je otkriveno da su novinari špijunirani. Jedna od odredbi Evropskog zakona o slobodi medija je bila potpuna zabrana špijuniranja novinara. Francuska predlaže da se napravi mogućnost izuzetka zabrane špijuniranja novinara, ako se procjeni da je rječ o nacionalnoj sigurnosti. Sad ja vas pitam ko će procijeniti da je rječ o nacionalnoj sigurnosti. Vjerojatno upravo onaj ko vas želi špijunirati. Ko će nadzirat, ko procjenjuje da je rječ o nacionalnoj sigurnosti? A znamo svi jako dobro, iz ove skorije iskorije da se takva mogućnost gotovo uvijek zloupotrebljava. Imali smo Pegaz aferu u cjeloj Evropi. Znam da ste vi imali aferu prisluškivanja novinara. Mi u Hrvatskoj smo imali prije određenog broja godina, ali bila je velika afera gdje su tajne službe iskoristile priliku i špijunirale jednu našu novinarku. To je izuzetno opasno.
Svakako da to ostaje otvoreno pitanje, ali nešto što se pokušava regulisati na području cijele Evrope jesu društvene mreže i portali. Dokle je Crna Gora stigla kada je ta tema u pitanju? Zanimljivo je pratiti i ulogu društvenih mreža, kada je u pitanju borba protiv dezinformacija, protiv govora mržnje. Da li vidite da smo na tom polju napredovali?
Vidim samo velike napore. Znate šta, Marija Resa, dobitnica Nobelove nagrade za novinarstvo pretprošle godine jako je ljepo rekla. Ima jedna zanimljiva knjiga, koju je ona napisala „Kako se postaviti protiv diktatora“ i u toj knjizi ona govori i o razvoju novinarstva, svom novinarskom putu, borbi protiv dezinformacija, cenzure… I u jednom trenutku ona kaže: „Društvene mreže su od ideje i platformi za slobodu govora postale ono nešto što ubija slobodu govora i što je najveća opasnost slobodi govora“.
Ona je radila na Filipinima i upravo širenje dezinformacija putem društvenih mreža, korišćenje njih za politički uticaj je vrlo vidljiv i vrlo ga je plastično objasnila u toj knjizi. Svemu tome mi svjedočimo. Sada već znamo kako su društvene mreže iskorištene za Bregzit. Znamo kako se koriste za mnoge druge političke borbe, od kojih su mnoge, ajmo reći, ispod crte.
E sad pitali ste me koliko smo napredovali. Kod nas u novinarstvu mislim da je problem da nama treba malo duže da osvijestimo postojanje problema i razvoj problema.
Sada tome svjedočimo i kod vještačke inteligencije. Sada ću se vratiti na dnevni nivo, na naš svakodnevni život. U mojoj emisiju koju sam radila, kada se pojavio fejsbuk, vrlo brzo smo shvatili koje su mogućnosti širenja novinarskog sadržaja i vrlo brzo smo ga počeli upotrebljavati da bi dijelili sadržaj. Dosegli smo široku publiku, ali govorim o vremenima prije 10 godina. U jednom trenutku je uprave moje kuće potpuno nesvjesna što su društvene mreže zabranila ih unutar HRT-a. Tada se dogodila Fukušimska katastrofa. Mi smo imali jednog kolegu koji je živio u Japanu i jedini kontakt nam je bio preko fejsbuka i mi smo ga htjeli uključiti u emisiju, da nam da izjavu. To je tada zaista bila informacija važna za cjeli svijet, ne samo za nas. Mi nismo imali fejsbuk. Naravno, snašli smo se uz pomoć prijatelja. Ali, hoću vam reći da je dugo trebalo da Javni medijski servis prepozna čemu služe društvene mreže.
Možemo reći da postoje i pozitivne i negativne strane društvenih mreža, samo zavisi ko ih upotrebljava.
Apsolutno. Naš posao je sadržaj, prenošenje informacija i priprema sadržaja o kojem izvještavamo, o temema, o pričama koje su važne za naše sugrađane. Da li ćemo mi taj sadržaj plasirati na televiziji ili ćemo ga plasirati na društvenim mrežama zapravo je svejedno, mi se moramo naučiti pametno koristiti te alate. No, da li je potrebna regulativa za te alate, nažalost jeste. Mi smo danas došli u trenutku civilizacije da mi novinar/ke koji se borimo za što veću slobodu zapravo moramo tražiti regulativu da bismo poštovali slobodu i pravo naših građana na istinu, koja je važna za opstanak demokratije i za slobodno društvo. Ali to se događa.
Pomenuli ste još jedan od izazova, a to je vještačka inteligencija. Eto, i u Crnoj Gori smo se susrelli sa time, s obzirom na to da će na jednom portalu vijesti čitati virtuelna voditeljka. Da li i kako možemo riješiti i uticati na taj problem? Da li će on uticati na našu profesiju? Čini se da hoće.
Jako će uticati i već utiče. To nije budućnost. Aksil Springer, medijska kuća u njemačkoj otpustila je 200 ljudi, većinom novinara, uz obrazloženje da će ih vještačka inteligencija zamjeniti. Nama je to bilo crveno svjetlo.
Tu nekako pokušavamo trendove sljediti. Naša prijateljska organizacija, sa kojom puno surađujemo International Press Institute ovogodišnju Skupštinu održala je sa jedinom temom – uticaj vještačke inteligencije na novinarstvo. To je ono što nam se dešava sada. Naše koleginice i kolege gube posao sada. Ja čak mislim da su u Crnoj Gori već objavljene vijesti sa AI voditeljkom. Mislim da mi je neko od kolega juče poslao link.
Recimo, u Evropskoj federaciji novinara ćemo u septembtu imati sastanak naših ekspertskih grupa, na kojem će takođe jedno od glavnih pitanja biti vještačka inteligencija.
Nekoliko je nivoa, osim šta će vještačka inteligencija tačno zamjeniti, kako je regulisati, kako se odnositi prema tome. Lično smatram da gledatelji i čitatelji moraju znati da je taj sadržaj uredila vještačka inteligencija. Ali i sindikalno, izuzetno važan trenutak, jer naš cilj i borba je zaštiti radna mjesta ljudi, koliko god je to moguće. Vrlo važno je da se ne pravimo da to ne postoji i dobro je što se ne pravimo. Niti smijemo ignorisati i zanemarivati razvoj. To je nešto što se događa. U taj voz se moramo i nadam se da jesmo ukrcani i moramo probati da se izborimo za neku regulativu, koja će urediti i to polje u medijima i novinarstvu.
Mislim da će u okviru Evropske unije 14. jula razgovarati o prijedlogu regulacije vještačke inteligencije.
Koliko je kolektivno pregovaranje sa poslodavcima tu važno? Koliko i poslodavci treba te teme da uvažavaju? U Crnoj Gori čini se da se ne govori dovoljno ni o edukaciji, o pravima na radu.
Ja ne da mislim, nego znam kao sindikalna povjerenica i kao pregovoračica u kolektivnim pregovorima, da naša druga strana u socijalnom dijalogu je još sporija od nas, nesvjesna promjena i nužnosti promjena. Prvo, i oni koji donose odluku u medijskom sektoru, a to je dakle Vlada, ali i poslodavci koliko je potrebno mjenjati cjelokupnu regulativu u skladu sa promjenama u našim poslovima, krenuvši od zaštite radnički prava. Mislim ja sam jedva uspjela natjerati svoje poslodavce na HRT da kolektivnim ugovorom regulišemo posao od kuće, posao sa udaljenog mjesta. Mi moramo regulisati brojne stvari. Oni ne žele shvatiti da je odgovornost poslodavca da osigura edukaciju za ljude, kako bi oni mogli pratiti trendove razvoja televizija, radija…
Mi kao sindikati pokušavamo osigurati, povezujemo se u nekakvim projektima.
Meni treba edukacija da shvatim šta je TikTok. Znam koliko će to mladim ljudima biti smješno, ali ja kao novinarka moram znati šta je TikTok. Moram čak biti prisutna na tome. Nisam dovoljno brza, nisam odrasla sa mobilnim telefonom da to mogu znati, a moram znati i neko mi jednostavno mora pružiti tu mogućnost sa novim alatima, trendovima, sa time kako pripremiti sadržaj u nekom novom modelu. Međutim, poslodavci to ne prepoznaju. Kolektivno pregovaranje nam je inače bolna točka na ovim našim prostorima, pa i u Hrvatskoj. Mi imamo samo dva poštena kolektivna ugovora. O granskom da vam ne pričam. Mi godinu dana pokušavamo privesti za pregovarački sto poslodavce u medijskom sektoru. Ali ono što me tješi je da institucije EU naglašavaju važnost kolektivnog pregovaranja i taj način zaštite radničkih prava. Ja znam da je to osnova slobode novinarstva, jer zaštita radničkih prava, zaštita vaše egzistencije je jedini put u slobodan, siguran i miran posao.
Možemo li onda reći da svi dijelijemo iste probleme na području Evrope ili ipak postoje neki koji se specifično vežu za regione iz kojih dolazimo? Možete se osvrnuti na Balkan. Prisustvujete brojnim aktivnostima. Šta uočavate kao najveće probleme sa kojima se suočavaju medijski radnici?
To nije tajna. Naravno da postoji razlika između stare i nove Evrope. Neke stvari sam tek naučila kada sam počela sarađivati sa Evropskom federacijom novinara. U Danskoj i skandinavskim zemljama vjerojatno je 80 odsto ljudi koji rade u medijima u sindikatima. Sindikati su snažni i oni zaista pregovaraju i sa državom i sa poslodavcima. Danska ide u smjeru da se zaštita radna prava kolektivnim ugovorima veže uz mogućnost nekog medija da aplicira za javna sredstva ili javne konkurse. Tu se dolazi do tačke u kojoj nema izbora za poslodavca kod zaštite radnih prava kolektivnim ugovorom.
Suprotno onome, mnogi ljudi na našim prostorima sindikalizam vezuju za ona neka vremena, uz komunizam ili Jugoslaviju. Upravo suprotno, u razvijenim demokratijama sinidkalizam je izuzetno razvijen i ljudi su svjesni da im trebaju predstavnici koji će se boriti i zalagati za njihova prava. Tu se bitno razlikujemo. Na tome moramo mnogo raditi. Ja mislim da je i Sindikat medija Crne Gore napravio veliki iskorak formirajući i razvijajući sindikat u jedan stvarno moderan sindikat, koji se izborio za mjesto u vašoj zemlji.
Druga stvar, naravno da su neke stvari u tim starim demokratijama već daleko dogurale, ali ono što vidim kroz Evropsku federaciju novinara i što jeste naša prilika ta saradnja i solidarnost među nama je stvarno jaka. Mislim da i kolege u Sindikatu medija Crne Gore svjedoče tome da se uvijek mogu i povezati i tražiti i sarađivati i dijeliti iskustva i iskoristiti iskustva i znanja ljudi koji su u nekim stvarima već daleko dogurali.
Da li postoje neka rješenja koje nam možete ponuditi na sve izazove koje smo pomenuli? Koja je uloga u toj priči sinikadata, a koja svih zaposlenih? Kako da sačuvamo našu profesiju?
Zaposleni prvo moraju shvatiti da su jači kad su udruženi. Kad imaju sindikat, poput ovog vašeg.
Ljudi, pogotovu na našim područjima, imaju problema nekad sa nekim sindikatom. Ja se isto u našem sindikalnom okruženju borim da se sindikati mjenjaju, da se otvore, da budu drugačiji, da se vrate bazi. Sve su to boljke koje nas bole, ali vidim, jer surađujem sa vašim sindikatom, to je druga priča. To je nova priča i zaposleni, ljudi koji rade, novinari/ke moraju biti svjesni – najteže je sam. Najslabije si zaštićen kad si sam. I sindikat ne služi samo onim stvarima o kojima smo znali iz nekakve prošlosti. To je pitanje i ovog podkasta u kojem razgovaramo o temama koje vas zanimaju, koji će biti na društvenim mrežama i biti dostupan široj publici da mogu poslušati šta se sve može. I to je put zaštite naše profesije, a moramo se štititi i moramo se pomagati. Moramo se boriti da zaštitimo profesiju. Vidjeli smo u pandemiji, vidimo u ovom ratu, vidimo u svim događanjima koja nas pogađaju koliko je važno zaštiti profesionalno, nezavisno, kvalitetno novinarstvo. Neki dan smo imali saopštenje u EFJ-u da su počeli koristiti otvaranje fejk veb stranica nekakvih mejnstrim medija na kojima šire dezinformacije, isto kao oblik nekakvog specijalnog rata. Dakle, svaki dan imamo neki novi izazov.
Razgovarala: Ivana Vlaović
