PODGORICA, 25.08.2018. – Napredak tehnologije redefiniše javni prostor i samim tim kanale i načine informisanja. Društvene mreže „otvaraju“ moderne agore, te daju mogućnost slobode govora ali isto tako i govora mržnje. No, treba da postoji odgovornost za eksploataciju virtuelnog prostora. S toga je sredinom 2016. godine Evropska unija postigla dogovor sa vodećim društvenim medijima u zajedničkoj borbi protiv govora mržnje.
Kompanije – Facebook, Twitter, YouTube i Microsoft, dale su obećanje da će „brzo i efikasno“ suzbijati govor mržnje na osnovu rase, boje, vjere, porijekla, nacionalnosti ili etniciteta, time što će uvesti interne procedure ali procedure, kako bi na pravi način odgovorili na govor mržnje.
Da je govor mržnje najzastupljeniji na internetu i prema pripadnicima LGBT populacije, ocijenjeno na okruglom stolu nevladine organizacije (NVO) Prima, u septembru 2017. godine. Tada je saopšteno da bi mediji i roditelji trebalo aktivnije da učestvuju u kampanjama protiv te pojave. Na skupu „Zaštiti i poštuj-čuvajmo ljudska prava“ Zaštitnik ljudskih prava i sloboda, Šućko Baković, istakao je da je govor mržnje prisutan na razne načine u crnogorskoj društvenoj i političkoj stvarnosti. Iz kancelarije Ombudsmana smatraju da se na govor mržnje jedino može odgovoriti krivičnom sankcijom ali da niko do sada za prekršaj, koji je Zakonom o diskriminaciji zabranjen, nije kažnjen.
Jasna razlika između govora mržnje i prava na slobodu izražavanja (govora) postoji, ali na žalost evropsko istraživanje koje je crnogorskoj javnosti 2016. godine predstavila nevladina organizacija „35mm“, pokazuje da više od trećine ispitanika izjednačava govor mržnje sa slobodom izražavanja.
U preporuci Savjeta Evrope br. R(97)20 se navodi da „govor mržnje podrazumijeva sve oblike izražavanja koji šire, raspiruju, podstiču ili pravdaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam ili druge oblike mržnje zasnovane na netoleranciji, uključujući tu i netoleranciju izraženu u formi agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, diskriminacije i neprijateljstva prema manjinama i ljudima imigrantskog porijekla“. S druge strane, Ustavom Crne Gore je garantovano pravo svim građanima i građankama na slobodu izražavanja i svako ima pravo da se izrazi govorom, pisanom riječi, slikom ili na neki drugi način. Ipak ovo pravo je ograničeno pravom drugoga na dostojanstvo, ugled i čast, ali i u slučajevima ugrožavanja javnog morala ili bezbjednosti države.
Iako je i najviši pravni akt odredio jasno granicu slobode izražavanja, mnogi je prelaze i pozivaju se samo na sopstveno pravo ali ne razmišljaju o pravu drugih. Sloboda izražavanja nije definisana samo crnogorskim zakonima već i međunarodnim. Tako Član 10 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (EKLJP) i član 19 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (MPGPP) jemče pravo na slobodu izražavanja. Kao što ni Ustavom Crne Gore sloboda izražavanja nije apsolutno pravo, već član 10 Evropske konvencije propisuje da ostvarivanje prava na slobodu izražavanja može biti podvrgnuto formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama, kako je propisano zakonom i neophodno u demokratskom društvu, u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprječavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, članom 20 zakonski zabranjuje propagiranje rata, ali i zagovaranje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje koje predstavlja podsticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje.
Jasno je napravljena granica između govora mržnje i slobode govora. A da li je to samo tako na usvojenim dokumentima ili i u stvarnosti?
Organizacija GEYC iz Rumunije, u saradnji partnerima iz: Crne Gore, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Moldavije, Estonije, Makedonije, Kosova, Turske, Francuske, Albanije, Bugarske i Italije, uradila je istraživanje koje je obuhvatilo mlade od 14 do 35 godina. Cilj istraživanja je bila percepcija mladih o govoru mržnje sa posebnim osvrtom ove pojave na Internetu. Istraživanje koje je sprovedeno od 3. oktobra do 15. novembra 2016. godine bilo je anonimno i uključilo je 1.623 ispitanika/ca.
Zabrinjava podatak da je čak 76,1 odsto ispitanika/ca nekoliko puta učestvovalo u slanju ili pokretanju govora mržnje na internetu, njih 12,2 odsto jednom, a samo 11,7 odsto nije nikada učestvovalo. Kako je anketa pokazala više od polovine (55 odsto) mladih su bili nasilnici dok je dvije trećine (76 odsto) njih koristilo govor mržnje protiv drugih.
Istraživanje je pokazalo da mladi najčešće prepoznaju govor mržnje na društvenim medijima, vijestima i komentarima na blogovima i sajtovima. Vrlo često, muzika, vicevi, reklame i filmovi sadrže govor mržnje. S toga mediji treba da obrate posebnu pažnju na sadržaje koje plasiraju, ali takođe i na komentare tih proizvoda, kao i naloge na raznim društvenim mrežama koje administriraju (iako ova oblast nije zakonski regulisana te mediji nisu odgovorni za sadržaj).
Više od trećine ispitanika/ca koji se suočavaju sa govorom mržnje na Internetu ne reaguju jer smatraju da je govor mržnje jednak slobodi izražavanja. Manje od četvrtine ispitanika/ca koji su se suočili sa govorom mržnje su tražili osvetu i postali agresori/ke. Po rezultatima ankete 11 odsto žrtava krivi sebe i nešto više od dva odsto (2,2 odsto) je potražilo stručnu pomoć.
Nisu samo mladi ti koji imaju poteškoća u prepoznavanju govora mržnje. Još se raspravlja o ovom fenomenu i na globalnoj nivou. S toga je Evropska komisija protiv rasizma i netolerancije (ECRI), u svojoj opštoj politici br. 15 preciznije definisala govor mržnje – „on podrazumijeva upotrebu jednog ili više posebnih oblika izražavanja – naime, zastupanje, promociju ili podsticanje na omalovažavanje, mržnju ili osudu nekog lica ili grupe lica, kao i uznemiravanje, uvrede, negativne stereotipe, stigmatizaciju ili prijetnje nekom licu ili licima i bilo kakvo opravdavanje svih ovih oblika izražavanja – koji se zasniva na ilustrativnom spisku ličnih svojstava ili statusa koji uključuju „rasu”, boju, jezik, vjeru ili uvjerenje, nacionalnost ili nacionalno, etničko ili drugo porijeklo, starost, invaliditet, pol, rod, rodni identitet i seksualnu orijentaciju”.
Kada se govori o medijima uvijek se ističe njihova funkcija čuvara demokratije. U toj ulozi treba da budu proaktivniji kada je govor mržnje u pitanju s obzirom da on predstavlja negiranje temeljnih demokratskih vrijednosti. Mediji treba da budu kontrolori sadržaja kako bi minimizirali ili potpuno zabranili sve oblike izražavanja koji raspiruju mržnju bez obzira da li se radi o rasi, polu, seksualnoj orijentaciji ili bilo kojoj drugoj posebnosti. Čini se da često oni koji odlučuju o medijskom sadržaju zaborave na ulogu kontrolora i vode se, ili pravdaju, pravom javnosti da zna.
Tako je Agencija za elektronske medije (AEK) u drugom izdanju regionalne publikacije „Regulatorni organi za medije i govor mržnje“ dala prikaz nekoliko slučajeva govora mržnje u periodu od 2003. do 2016. godine. U predstavljenim primjerima riječi je bilo o govoru mržnje usmjerenom prema: nacionalnim manjinama, osobama drugačije seksualne orijentacije, etničke pripadnosti i slično. Ono na šta AEM skreće pažnju u domenu svoga rada jeste da mediji i zaposleni treba da budu posebno obazrivi s obzirom da postoji rizik da ono što je izrečeno u medijima od strane onih koji koriste medije bude shvaćeno kao podrška ili stav.
I Kodeks novinara/ki Crne Gore kaže da „novinar/novinarka posebno mora voditi računa da ničim ne doprinese širenju mržnje kada izvještava o događajima i pojavama koji u sebi sadrže elemente mržnje“. S toga treba raditi na edukaciji medijskih poslenika, ali i vlasnika medija.
I ispitanici/e istraživanja, njih 35,3 odsto kao glavne aktere u borbi protiv govora mržnje na Internetu prepoznaje individualne korisnike koji identifikuju govor mržnje, 19,6 odsto smatra da su to moderatori veb sajtova, 8,3 odsto nadležne institucije, 35 odsto sve navedeno, dok je 1,8 odsto navelo ostalo kao glavne aktere.
U doba „globalnog sela“ mediji treba da budu svjesni svoje moći i aktivno učestvuju u stvaranju demokratskog i tolerantnog društva čiji korisnici/e medijskih proizvoda neće izjednačavati govor mržnje sa slobodom mišljenja. Zato treba raditi na edukaciji ne samo studenata žurnalistike već i aktivnih novinara, jačati samoregulaciju i regulaciji, prilagođavati nacionalne sa međunarodnim dokumentima.
Ipak iako postoje mnoge precizne definicije, kao i slučajevi koji su razmatrani ne samo na nacionalnim već i na evropskim i drugim sudovima i služe kao primjeri, i dalje nije pronađena „precizna terazija“ koja sa sigurnošću može odmjeriti koliko u nekom govoru ima mržnje, a koliko slobode.
Ovaj tekst je proizveden u okviru projekta Regionalna platforma za zagovaranje medijskih sloboda i bezbjednosti novinara na Zapadnom Balkanu uz finansijsku podršku Evropske Unije. Sadržaj ovog teksta je isključiva odgovornost Sindikata medija Crne Gore i autora i ni u kom slučaju ne odražava stavove Evropske unije.