PODGORICA, 11.09.2018. – Izvještavanje o crnoj hronici je najproblematičnija oblast u crnogorskim medijima sa etičkog aspekta, dok se najčešće krše načela Kodeksa novinara koja se odnose na pravo na privatnost (načelo 7), interese djece (načelo 8) i pretpostavku nevinosti (načelo 9), smatra profesorica na Fakultetu političkih nauka prof.dr Nataša Ružić.
Ističući da su uspostavljanjem nekog oblika samoregulacije mediji u Crnoj Gori pokazali da vode računa o etici, Ružić je rekla da su ta tijela nevidljiva i da bi trebalo i samoinicijativno da reaguju.
Kako ocjenjujete nivo samoregulacije u crnogorskim medijima?
Imajući u vidu postojanje dva medijska samoregulatorna tijela i angažovanje ombudsmana u redakcijama Vijesti, Monitora i Dana možemo reći da crnogorski mediji vode računa o poštovanju profesionalnih i etičkih standarda. Naravno, u poređenju sa evropskim zemljama koje su usvojile prve kodekse od 1918. godine mi smo relativno kasno počeli da vodimo brigu o etičkim standardima. Mislim da su mediji napredovali u određenim oblastima. Na primjer, ne možemo u medijima više vidjeti tijela žrtava saobraćajnih nesreća u krupnom planu ili naslovnice sa šokatnim fotografijama sa mjesta zločina. Međutim, i dalje ostaju vidljivi brojni etički problemi. Medijska samoregulatorna tijela se ne oglašavaju prečesto zbog kršenja etičkog kodeksa, već isključivo u nekim ekstremnim situacijama. Mislim da su samoregulatorna tijela “suviše tiha i gotovo nevidljiva” i ne bi trebala reagovati samo u slučajevima žalbi građana. Ovo je donekle razumljivo kada je u pitanju Savjet za lokalnu štampu jer lokalni mediji u principu poštuju etički kodeks, ali su dužni da prate stanje na tržištu.
Koja načela mediji u Crnoj Gori najčešće krše? Koje su najčešće greške koje novinari prave?
Mediji i dalje senzacionalistički izvještavaju o crnoj hronici i pri tome ne poštuju prezumpciju nevinosti pri izvještavanju iz sudnice, ali ni privatnost žrtava ili članova porodice u slučajevima saobraćajnih nesreća ili nekih tragedija, zločina, itd. Mediji najčešće krše načelo 7, 8 i 9. Često možemo pročitati u novinarskom tekstu saopštenje policije u kojem se navode inicijali učesnika neke tragedije, a novinar u istom tekstu otkriva identitet žrtava ili počinioca. Mediji su objavljivali i djelove oproštajnih pisama pri izvještavanju o samoubistvu i fotografije sa sahrane djevojčice koju je majka pokušavala izliječiti od vaški. Prisjetimo se samo senzacionalističkh naslova pri izvještavanju o osumnjičenima za ubistvo 15-mjesečnog dječaka “Pogledajte kako izgleda monstrum, koji je batinama ubio bebu”. U tom slučaju objavljena je adresa stanovanja što predstavlja kršenje etičkog kodeksa. Mislim da je izvještavanje o crnoj hronici najproblematičnija oblast s etičkog aspekta. Naši mediji kao i ostali i dalje žive po principu “dobra vijest je loša vijest o nekome ili loša vijest za nekoga”, a često “igraju i na kartu djece”. I naravno, zahvaljujući Internetu zavladalo je copy-paste novinarstvo.
Na koji način se stanje može popraviti? Da li bi jedinstveno samoregulatorno tijelo bilo dobro rješenje? Da li smatrate da bi takvo rješenje bilo održivo, imajući u vidu polarizovanost crnogorske medijske scene?
Da bi se stanje popravilo neophodno je da sami novinari požele da se bore za svoju profesiju. Jedinstveno samoregulatorno tijelo bi bilo idealno rješenje, ali imajući u vidu polarizovanost savremenog tržišta jasno je da je to nemoguće. Na velikim tržištima postoje nekoliko samoregulatornih tijela, ali na malom medijskom tržištu i u maloj zemlji je potpuno nepotrebno. Novinari bez obzira na uređivačku politiku medija treba da shvate da su na istoj strani kada je u pitanju samoregulacija jer se bore isključivo za kvalitetno novinarstvo i profesionalne i etičke standarde. U suprotnom, alternativni mediji će preuzeti ulogu mainstream medija.
Sindikat medija Crne Gore je, uz pomoć Fakulteta političkih nauka, sproveo istraživanje o očekivanjima studenata novinarstva, koje je pokazalo da studenti uglavnom ne žele da se bave ovim poslom u budućnosti. Kakvo je Vaše iskustvo? Da li je novinarstvo privlačno studentima?
Teško je odabrati buduću profesiju u 18-godišnjem uzrastu naročito ukoliko nijeste imali nikakvih dodirnih tačaka u praksi. Imali smo par slučajeva gdje su mladi ljudi odlučili da budu novinari nakon pohađanja predmeta Medijska pismenost u srednjoj školi. To su rijetki slučajevi. Osamnaestogodišnjaci ili idealizuju profesiju koju su odabrali, pa se razočaraju ili dobiju potvrdu svojih razmišljanja. Već na prvoj godini studentima ukazujemo na prednosti i mane novinarske profesije, odnosno trudimo se da im približimo profesiju koju su odabrali. Naravno, ne postoji idealna profesija, već svaka ima svoje dobre i loše strane, ali najvažnije je da odaberu ono što im se sviđa, kao i da imaju predispozicije za bavljenje novinarstvom.
Bila bi velika greška ukoliko bi po završetku studija studenti mogli da se bave isključivo novinarstvom, već su im mogućnosti odabira profesije mnogo šire. Oni mogu raditi i kao PR-menadžeri u različitim kompanijama/institucijama i kao istraživači, medijski analitičari u nevladinom sektoru. Tako da izbor je na njima, dok Fakultet kao obrazovna ustanova prati promjene na tržištu revidirajući program. Do 2017. godine smjer Odnosi sa javnošću je postojao samo na nivou master studija, a po novom programu studenti već na trećoj godini osnovnih studija, tačnije u šestom semestru mogu se specijalizovati za odnose sa javnošću ili steći dodatna praktična znanja iz oblasti novinarstva. Po mom iskustvu mogu reći da su studenti prvih generacija više težili novinarstvu, a današnjim generacijama je zanimljivija profesija PR-menadžera. Zahvaljujući znanju koje su stekli na Fakultetu svjesni su da su mediji u teškoj ekonomskoj krizi od 2008. godine i da se od oglašavanja više ne živi, ali isto tako su upoznati i sa socio-ekonomskim položajem novinara, pa je iz tog razloga profesija PR-menadžera zanimljivija. Međutim, čak i oni koji se odluče za posao PR-menadžera svjesni su da moraju početi raditi kao novinari da bi stekli svoju mrežu kontakata i lakše “progurali” saopštenja kompanije u kojoj rade.