PODGORICA, 17.04.2021. – Sloboda u izboru tema i pisanju tekstova najveće su prednosti, a neregulisan radni status, bez osiguranja i doprinosa – najveće mane slobodnog bavljenja novinarstvom, smatraju mladi frilenseri Miljana Dašić i Ivan Čađenović.
Slobodni novinari ili frilenseri nemaju matičnu redakciju već samostalno pišu i nude tekstove različitim medijima. Dašićeva i Čađenović, ipak, nijesu birali status frilensera kao prvu opciju.
Čađenović je prije godinu ostao bez posla u jednom od uticajnijih medija, nakon čega je bio primoran da zarađuje kao slobodni novinar. „Sumnjam da u Crnoj Gori postoje mladi ljudi kojima je to prvi izbor“, ocjenjuje on.
I Dašićevoj je slobodno novinarstvo bilo opcija koja je iskrsla nakon gubitka posla u redakciji.
„Međutim, čini mi se da postoje brojne prednosti u odnosu na zaposlenje u jednom mediju. Prije svega, tu je sloboda prilikom izbora i pristupa temama, što često izostane u zavisnosti od uređivačke politike medija za koji radite. Prilikom frilens bavljenja novinarstvom, izbor je na vama: vi odlučujete da li i na koji način želite da radite na nekoj priči. Takođe, u zavisnosti od obima posla i prilika koje se nude, često mjesečna zarada može biti veća u odnosu na prosječnu fiksnu platu u medijima“, smatra ona.
Čađenović dodaje još prednosti. „Ne ograničavaju vas volja urednika, poslovni aranžmani medija za koji radite… Takođe, ukoliko posjedujete znanje jezika i imate tehnološke vještine, ne morate se ograničiti na Crnu Goru, već možete raditi za kompanije širom svijeta, a novac primati posredstvom tzv. internet banaka“, kaže on.
Ipak, mane slobodnog bavljenja novinarstvom su nestalnost i nesigurnost.
„U jednom mjesecu možete zaraditi veoma mnogo, a već u narednom četvorostruko manje. Nemate stalan posao, pa se mnogo teže možete kreditno zadužiti, zbog čega ne računate na stambeno ili bilo koje drugo materijalno obezbjeđenje. Za mene je najveći problem što nemam doprinose, a zakon mi ne dozvoljava da sam sebi uplaćujem osiguranje, već sam prinuđen da to radim privatno, posredstvom osiguravajućih kuća“, ističe Čađenović.
Dašićeva dodaje da angažman uglavnom zavisi od projekata i aktuelnih konkursa. „Takav način rada isključuje tretiranje novinara kao zaposlenog. Takođe, tu je rizik da ostanete bez primanja jer često nijeste sigurni da li ćete biti prihvaćeni ili odbijeni za neki angažman“, navodi ona.
Čađenović ističe i socijalni aspekt. „Možete upasti u zamku da sebi ‘nabacite’ toliko posla da radite cijeli dan, nemate osjećaj za radno vrijeme, čak da ‘ne izlazite iz pidžame’, zbog čega se, naravno, socijalno udaljavate od porodice, društva, a značajno gubite i na poslovnim kontaktima“, objašnjava Čađenović.
Njegova prednost, kako kaže, bilo je pređašnje iskustvo, zbog čega nije dugo bio bez posla. „Ali, ako neko tek počinje kao frilenser sigurno ne može lako da pronađe angažman“, tvrdi Čađenović.
Ocjenjuje da se od slobodnog novinarstva može živjeti, ako iza sebe imate karijeru. „Mlađi frilenseri, s kojima sam u kontaktu, jedva sastavljaju kraj s krajem, a skoro da nemaju slobodnog vremena“, ističe Čađenović.
Dašićeva je, pak, bliža stavu da frilens novinarstvo u Crnoj Gori može biti samo dodatni izvor prihoda.
„Mislim da bi država, kroz finansiranje projekata za medije u Crnoj Gori, uticala na veći angažman frilensera, čime bi ih podstakla na samostalno uplaćivanje poreza i doprinosa“, predlaže ona.
Čađenović dodaje da bi Zakon o radu trebalo da prepozna frilensere. „Zakon bi trebalo da definiše njihova prava i obaveze, kao što su plaćanje doprinosa i zdravstvenog osiguranja. Da li će to biti kroz mogućnost registrovanja kao samostalnog djelatnika, kao što rade advokati, taksisti, zanatlije, ili na drugi način, to je na zakonodavcu“, kaže Čađenović.
Naši sagovornici su najčešće angažovani po osnovu ugovora o djelu, ali im je poznato da se frilenseri ponekad isplaćuju i „na ruke“.
Do posla najčešće dolaze preko poznanstava i preporuka ranijih poslodavaca. Prijavljuju se na konkurse za grantove i projekte u oblasti novinarstva. Ističu i mogućnost angažovanja preko inostranih veb platformi.
Dašićeva je radila, uglavnom, za elektronske medije. „Do sada nijesam imala loših iskustava jer, kada konkurišem, otprilike znam šta da očekujem ukoliko prihvate ono što kandidujem. Osim zarade, često ste u prilici da steknete jako kvalitetna iskustva i poznanstva, pogotovo kada je riječ o inostranim medijima“, kaže ona.
Čađenović je radio za nedjeljnike, portale, agencije, magazine, biltene nevladinih organizacija…
„Za sada su svi ispoštovali dogovor i moja iskustva su manje-više dobra. Ali ja poznajem zakon i svoja prava, dok sam vidio, na primjer, da isti poslodavac koji mene ispoštuje veoma loše tretira drugog kolegu koji, recimo, nema dovoljno iskustva i ne zna kako da se postavi u poslu. Takav odnos odlika je poslodavaca koji vode ‘male’ portale i većinom angažuju mlade ljude s manje iskustva za, takođe, mnogo manje novca“, zaključuje on.
Pišu i za 15 eura po tekstu
Predsjednica Sindikata medija Crne Gore (SMCG), Marijana Camović Veličković, ukazuje da je malo domaćih medija koji angažuju slobodne novinare i novinarke da nešto napišu.
“To obično rade mediji iz regiona i to ponekad i za mizernu cijenu od po 15 eura po tekstu”, kaže Camović Veličković.
I ona problematizuje način angažovanja slobodnih novinara. “U tom statusu nije moguće ostvariti penziono i zdravstveno osiguranje i oni ostaju van sistema, odnosno i kad ih neki medij angažuje to bude honorarno, po ugovoru o djelu, i dobiju samo neto zaradu bez poreza i doprinosa”, ističe predsjednica SMCG.
Prema njenim riječima, rijetki su oni koji pišući za strane ili regionalne medije, bez stalnog angažmana, mogu od tog rada da žive.
“To je, u velikoj većini slučajeva, samo pokušaj da se premosti period između dva konkretna posla. Biti slobodan novinar/novinarka u Crnoj Gori najčešće znači biti nezaposlen i iz tog statusa pokušavati nešto da zaradiš za život”, zaključila je Camović Veličković.