Peščanik: Lekcija palestinskih novinara

0
61
Source/Author: Peščanik

Dok je ulazila na set programa The Daily Show na intervju kod Džona Stjuarta, glavnu voditeljku međunarodnih vijesti CNN-a Kristijan Amanpur dočekale su ovacije. Snimanje je označilo ponovni susret dvije medijske ikone ranog 21. veka – dvije ličnosti koje su bile na vrhuncu popularnosti, često svojom oštrom kritikom, u ranim godinama rata protiv terorizma.

Publika u studiju bila je više nego voljna za ovo nostalgično putovanje. Burno su aplaudirali kada se Amanpur usprotivila Stjuartovoj primjedbi da se „bliži kraj svijeta“ i ukazala na to kako je pomračenje Sunca, koje se odigralo neposredno prije snimanja, okupilo toliko mnogo ljudi „u ovoj neverovatno podjeljenoj zemlji“.

Međutim, stvari su krenule naopako kada je Stjuart upitao Amanpur o njenim kolegama na CNN-u: „O čemu novinari iza scene govore kao o svojim frustracijama? Šta bi hteli da vide u izveštajima? Kako bi voleli da se o tome izvještava i da li izvještavaju onako kako misle da treba?“

Amanpur se osvrnula na segment Stjuartove emisije prije njenog dolaska, u kojem je poredio kako američka vlada i mejnstrim mediji prikazuju rusku agresiju protiv Ukrajine (loše) naspram onoga kako prikazuju američko-izraelsku agresiju na Palestinu (ništa naročito).

Amanpur je rekla: „Naš glavni problem u izvještavanju o Izraelu, o Gazi, u ovom stadijumu koji traje već šest mjeseci, jeste to što ne možemo da idemo tamo. Ovo je situacija bez presedana. Novinari nisu na terenu u Gazi.“

Stjuart je odmah prekinuo: „Ima novinara na terenu. Ubijaju ih.“

„U pravu si, u pravu si“, priznala je Amanpur, „govorim o nezavisnim, zapadnim novinarima koji nisu u mogućnosti da odu tamo, ili bilo kome drugom, osim onih koji apsolutno rizikuju svoje živote svaki dan.“

Vratićemo se ubrzo na njen duži odgovor, ali pogledajmo šta je rekla prvo. Njena tvrdnja da novinari nisu na terenu u Gazi, naišla je na opravdan podsmijeh reportera poput Hind Kudari, koja je objavila fotografiju sebe na terenu, uz reči Amanpur.

Ali da li je tvrdnja Kristijan Amanpur da u Gazi nema „nezavisnih, zapadnih novinara“ istinita? I da i ne. U pravu je kad kaže da u Gazi nema nezavisnih novinara, jer nijedan novinar nije istinski nezavisan – svakako ne sama Amanpur, niti bilo ko od nas iz zapadnih zemalja koje obezbjeđuju novac i bombe za ubijanje desetina hiljada civila, djece i naših kolega. (Svakako ne New York Times koji, kako je Intercept izvjestio, instruira svoje autore da izbjegavaju upotrebu riječi „genocid“, „etničko čišćenje“ ili „okupirane teritorije“ pa čak – „osim u veoma retkim slučajevima“ – i izraza „izbjeglički kampovi“.)

Palestinski novinar Hosam Šabat, stacioniran (i izgladnio) u sjevernoj Gazi, odgovorio je na sljedeći način: „Nije najveći problem to što zapadni novinari ne mogu da uđu, već činjenica da zapadni mediji ne poštuju i ne cjene palestinske novinare. Moje kolege i ja svakodnevno rizikujemo svoje živote da bismo izvještavali o ovom genocidu. Niko ne poznaje Gazu kao mi, niko ne razumije složenost situacije kao mi. Ako vam je stalo do onoga što se dešava u Gazi, trebalo bi da omogućite da se palestinski glasovi bolje čuju. Ne trebaju nam zapadni novinari da pričaju naše priče; sposobni smo da izveštavamo o vlastitim pričama.“

Šabat (21) je ove godine trebalo da završi treću godinu studija. Umjesto toga, poput svojih kolega sa medicinskih fakulteta koji su u improvizovanim bolnicama preuzeli ulogu ljekara prekaljenih u ratnoj zoni, genocid je gurnuo Šabata na prve linije izvještavanja sa ratišta.

Amanpur s pravom misli da Šabat nije nezavisan. Njegove objave na društvenim medijima pune su vrlo subjektivnih iskustava: kako gladuje, zakopava mrtve, pokušava da oslobodi preživjele iz ruševina, hrani gladne, prikuplja novac za hranu, razgovara sa djecom koja umiru od raka, zabavlja decu (zajedno sa jednim klovnom) za Bajram, nosi djeci odjeću, proklinje „poniženje“ i nasilje bacanja paketa pomoći iz vazduha, distribuira pomoć i pokušava da pronađe nestalu novinarku Bajan Abusultan (koja je ućutala tokom opsade Al Šife pošto je bila uverena da joj je brat ubijen, a koji je ipak preživio).

Dok je svijet oplakivao ubistvo šest stranih i jednog palestinskog radnika Svjetske centralne kuhinje, Šabat je primjetio: „Osim što se bavimo novinarstvom, skoro svaki dan kuvamo obroke da nahranimo raseljene koji su smješteni po školama na severu Gaze. Iz krajnje ograničenih zaliha, kuvamo i dijelimo obroke stotinama ljudi svakog dana. Cijenimo sve humanitarne radnike koji su ubijeni dok su pokušavali da nam pomognu, ali naši životi su važni koliko i njihovi. Naše živote treba poštovati i cijeniti isto koliko i njihove. Palestinci zaslužuju da ih se oplakuje kao i svaki drugi izgubljeni život.“

Ne, Šabat sigurno nije ni zapadni ni nezavisan. Ali ovo je jedan od mnogih poklona koje palestinski novinari, uz veliku ličnu žrtvu, daju svijetu: poklanjaju nam priliku da sagledamo ulogu novinara na suštinski drugačiji način, da vidimo kako bi međuzavisnost mogla biti bolji pristup našem zanatu od nezavisnosti.

Novinarstvo je, konačno, javno dobro. Možda nije najbolji način da se služi tom dobru tako što će, recimo, nekakav Anderson Kuper iskočiti padobranom po ekskluzivu dok se pretvara da je nezavisan od onoga što trpe lokalni novinari, pa čak ni da se lokalni novinari utrkuju jedni protiv drugih da objave najnovije vesti.

Umjesto toga, šta ako bi novinarstvo izgledalo kao u snimku koji je Ahmed El-Madun objavio u decembru, kada je „grupa hrabrih novinara odlučila da ostane u Kan Junisu i izveštava o tome šta se dešava uprkos intenzivnom granatiranju. Svi mi, ruku pod ruku“?

Šta ako bi novinarstvo, u svom najuzvišenijem obliku, izgledalo tako da se novinari ne pretvaraju da je bilo ko od nas nezavisan, već prihvataju da su sudbine „svih nas, ruku pod ruku“ međuzavisne? Da od nas zahtjeva da radimo zajedno kako bismo prenijeli vijesti javnosti i da bismo jedni druge sačuvali bezbjedne, nahranjene i žive?

Amanpur je nastavila da govori Stjuartu o smrti lokalnih novinara (naglasak moj): „Prema Komitetu za zaštitu novinara skoro stotinu medijskih radnika, novinara ubijeno je u Gazi, na Zapadnoj obali i u Libanu za šest meseci. To je situacija bez presedana. A to prevazilazi užas onoga što se dogodilo tim ljudima i njihovim porodicama. Radi se o pričanju priče o Gazi, pričanju priče o Palestincima, lokalni novinari će vam ispričati priču jednog naroda. Nisu to samo dehumanizovane brojke, ili slično, već ljudi. I kada moramo da radimo svoj posao, a ja to uglavnom radim još od prvog Zalivskog rata, idemo tamo da budemo oči i uši svima koji ne mogu da odu. Onima koji nisu sa lokala. Ali nismo u mogućnosti da odemo tamo.“

Treba odati priznanje Amanpur koja je izričito okrivila Izrael za to zašto ljudi poput nje ne mogu da dođu u Gazu. Ali verujem da ona griješi kad kaže da u Gazi nema zapadnih novinara. Neki ulaze, neki izlaze i pokušavaju da sa svijetom podijele ono što su vidjeli.

Dok ljudi koji su samo strani novinari ne mogu da idu u Gazu, medicinski radnici dolaze po smjenama od dve do tri nedelje, odlaze i nastoje da prenesu užas onoga što su vidjeli. Snimaju dokumentarne filmove za BBC. Pišu eseje za Njujork tajms. Daju intervjue u Njujorkeru. Sastaju se sa predsednikom Sjedinjenih Država, pokazuju mu svoje fotografije i – pošto dobiju jedinstven i zaista ekskluzivni intervju sa Bajdenom – izvještavaju za NBC News o njegovoj iskrenoj (odsutnoj) reakciji. Za emisije poput Democracy Now! čak ustupaju fotografije i video snimke.

Ti doktori su, de facto, zapadni novinari. To što oni imaju da kažu je moćno i toliko kontroverzno da je palestinsko-britanskom hirurgu Gasanu Abu Siti zabranjen ulazak u Nemačku, da ne bi nemačkoj javnosti ispričao šta je vidio u Gazi (i dopunio dokaze protiv njemačke vlade suočene sa optužbama za omogućavanje genocida pred Međunarodnim sudom pravde).

Zapadni mediji imaju dugu istoriju doktora koji su postali novinari, posebno televizijski komentatori. Knjiga „Moja vlastita zemlja: Doktorova priča“ Abrahama Vergezea predstavlja jedan od najvažnijih dokumenata o neoprostivo skrajnutoj krizi AIDS-a u ruralnim Sjedinjenim Državama. Ali to što su takvi ljudi, zapravo, jedini strani dopisnici u Gazi, nije samo prijetnja za sve novinare poput Amanpur, već prijetnja čitavoj predstavi o nezavisnosti i objektivnosti novinara.

Jer način na koji ovi ljudi prepliću uloge lekara, pomagača i izveštača upravo je nalik međuzavisnoj vrsti novinarstva koju su oblikovali Palestinci i odbacivanje mita o nezavisnosti koji projektuje Amanpur. Ne može se poreći da neko sa zapada ko zašiva rane i stavlja ruke u telo pacijenta ima intimnije razumevanje toga šta se dešava u genocidu u Gazi, od nekoga sa zapada koji samo posmatra, ne gladuje i nema medicinske veštine.

Šta ako ta intimna subjektivnost ne čini nekoga manje novinarom, već više od toga? Šta ako uloga novinara nije samo da izvještava, već da pomaže?

Stjuart je pitao Amanpur da li je „američki problem“ to što svijet, putem društvenih medija i izvještavanja sa Al Džazire, stiče potpuno drugačiju sliku Gaze od onoga što zapadni mediji u načelu pokazuju. Djelovao je čak i ljutito kada je rekao da je eliminacija Hamasa nerealan vojni cilj za Izrael („Pa šta to znači, nećeš stati dok ne pobiješ sve?“) i iznerviran kada je Amanpur odgovorila „Izrael je napadnut 7. oktobra, u najgorem jednodnevnom masakru u svojoj istoriji“ i dodala (baš kao što bi to rekli promoteri Bajdenove administracije, Karin Žan-Pjer, Met Miler ili Džon Kirbi) „Izrael ima pravo da se brani, ali… poenta je da se ostane u okvirima međunarodnog prava.“

Stjuart je zvučao istinski uplašeno kada je govorio o lošim reakcijama koje očekuje, i upitao Amanpur: „Imaš li ti predstavu koliko će mi se sranja sručiti na glavu zbog današnje emisije?“ Podsetio me je na to kako je Ta-Nahasi Kouts bio iskreno zabrinut zbog svog istupa protiv izraelskog „segregacionističkog režima aparthejda“ na Democracy Now! u novembru („Imam svoje strahove. Imam. Imam. Znate, plašim se i sad, dok sedim ovdje i pričam sa vama!“) Pomislio sam na strah koji osjećam dok pišem i govorim o Gazi, što je značajno uticalo na pet različitih poslova ili ugovora koje sam imao tokom 15 godina.

Verujem da je to slučaj i sa Stjuartom i Koutsom – a mogu definitivno da potvrdim za sebe – da se kao američki pisci osećamo krivima zbog Palestine jer znamo da se iz našeg poreza plaća užas koji vidimo. Čak i kada govorimo o tome, na određenom nivou se plašimo jer znamo da bi to moglo da naškodi našoj karijeri.

Ali evo u čemu je stvar: to pobija prirodu naše takozvane nezavisnosti i otkriva koliko su naše pozicije subjektivne.

Zaista, na vrhuncu poreske sezone, ne moramo tražiti dalje da vidimo koliko smo inkriminisani. Ahmed El-Madun, isti onaj reporter koji je snimio viralni video palestinskih novinara koji rade „svi zajedno, ruku pod ruku“, nedavno je objavio optužujući video. Izvještavao je iz izbegličkog kampa Nuseirat (istog dana Izrael je granatirao grupu novinara, što je rezultiralo amputacijom noge novinara Samija Šehade).

U krateru je El-Mahud pronašao granatu na kojoj je pisalo „PROIZVEDENO U SAD“. To je ista ona vrsta granate za čije je slanje Izraelu, u količini od 14.000 komada, Bajdenova administracija zaobišla Kongres u decembru.

„Izrael nas ubija američkim bombama koje se finansiraju iz vašeg poreza“, napisao je El-Madhun onog vikenda kad su milioni Amerikanaca slali svoj novac Vašingtonu na ime poreza, i dodao da direktno učestvujemo u genocidu.

El-Madun nije nezavisni, zapadni novinar. Ali on zapadnim novinarima prenosi vrijedne vijesti.

Jer možda najbolji način da se „poštuju i cijene palestinski novinari“, kako to od nas traži Hosam Šabat, jeste da ne pokušavamo da se umješamo i pričamo palestinske priče umesto njih. Možda je najbolja stvar za nas da zahtjevamo od Sjedinjenih Država da prestanu da isporučuju bombe koje ubijaju naše kolege, kako bi oni mogli da rade svoj posao u miru.

Steven W. Thrasher, Literary Hub, 16.04.2024.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 02.05.2024.

IZRAEL / PALESTINA
SLOBODA MEDIJA, SLOBODA GOVORA