Prva linija propagande

0
65
Source/Author: Bezbedni novinari

„Tinjajući sukob“ ukrajinske vlade i novinara eskalirao je posljednjih mjeseci nizom slučajeva u kojima je ukrajinska sigurnosna služba zastrašivala i ispitivala novinare uz optužbe za špijunažu i pokušaje prisiljavanja da se podvrgnu detektoru laži. Brojnim novinarima oduzete su akreditacije, a oficiri za medije na terenu priječe im da prikažu pravo stanje

„Izvještavao sam iz četiri rata i ni u jednom nisam svjedočio takvom jazu između drame, intenziteta i povijesnog značaja s jedne, i površnosti i oskudnosti novinarskog dokumentiranja tog konflikta s druge strane. Ludo je koliko malo onoga što se događa bude zabilježeno, a osnovni je razlog, iako ne i jedini, taj da je ukrajinska vlada učinila praktički nemogućim raditi prave reportaže s fronta“, rekao je nedavno američkom portalu The Intercept Luke Mogelson, novinar časopisa New Yorker.

Mogelson je jedan od niza stranih i ukrajinskih novinara koji su posljednjih mjeseci javno govorili o njihovom „tinjajućem sukobu“ s ukrajinskom vladom, naročito nakon što je ukrajinska vojska u studenom prošle godine preuzela kontrolu nad gradom Hersonom. Vlada je nakon te bitke intenzivirala nastojanja čiji je cilj kontrolirati narativ o ratu i u nekoliko navrata donosila nova, sve restriktivnija pravila za dobivanje novinarskih akreditacija.

U posljednjih nekoliko mjeseci problem je kulminirao nizom slučajeva zastrašivanja, prijetnji i ispitivanja novinara od strane ukrajinske sigurnosne službe, kao i optužbi za špijunažu i pokušaja prisiljavanja novinara da se podvrgnu detektoru laži, pa i vrbovanja da rade kao doušnici. Nakon Hersona, rekla je The Interceptu Katerina Sergatskova, glavna urednica neovisnog ukrajinskog portala Zaborona, „stvari su krenule nagore, a pokušaji vlasti da kontrolira novinare postali su sve intenzivniji“.

Navedeni slučajevi dogodili su se novinarima niza zapadnih i domaćih medija, od američkih televizija NBC News i CNN, preko New York Timesa i danske javne televizije DR pa do ukrajinskog portala Hromadske.

U svibnju je, primjerice, ukrajinskom fotoreporteru Maksimu Dondjuku vlada zaprijetila oduzimanjem akreditacije nakon što je New Yorker objavio njegove fotografije koje prikazuju svakodnevni život ukrajinskih vojnika u rovovima na frontu. Dondjuk je na Instagramu napisao da „vlasti novinarima dozvoljavaju samo ture s oficirima za medije koji onda paradiraju ispred kamere i zabranjuju da se prikaže pravo stanje“. Prijetili su mu, kaže, i da će ga „kazniti kao izdajnika“.

No iako je „tinjajući sukob“ između ukrajinske vlade i novinara eskalirao posljednjih mjeseci, osim tijekom kratkog perioda na samom početku rata novinari u Ukrajini nikada nisu mogli potpuno slobodno raditi. Zapadni mediji u prvim mjesecima rata gotovo su se isključivo bavili razmjerima cenzure u Rusiji, pa i nakon što su u SAD-u i Evropskoj uniji u potpunosti zabranjeni ruski mediji.

O gotovo pa totalnoj kontroli rada novinara u Ukrajini nije se govorilo sve donedavno, iako je vlada predsjednika Volodimira Zelenskog vrlo brzo nakon početka ruske agresije počela eksperimentirati s informacijskim inovacijama naspram kojih se i američki sistem „embedded“ izvještavanja u pratnji vojske čini fleksibilnim.

Štoviše, nekim novinarima koji rade u Ukrajini a imaju iskustvo drugih ratova, poput spomenutog Lukea Mogelsona, formalni sustav „embedded“ izvještavanja čini se kao manje zlo u usporedbi s onim koji je na snazi. „Kada bi Ukrajinci imali takav sustav, imali bi i više nadzora nad pitanjem sigurnosti“, kaže Mogelson, „umjesto toga, oni imaju oficire za medije koji to zapravo nisu i koji nisu tamo da bi olakšali već da bi spriječili novinare da vide, pišu i fotografiraju ono što se događa“.

Nakon što je na samom početku rata ukrajinska vlada u zemlju pustila oko 15 tisuća novinara, predsjednik države Volodimir Zelenski vrlo je brzo nakon toga, u sklopu sveobuhvatnih mjera izvanrednog stanja, donio dekret o osnivanju „novinskog teletona“, unificiranog sustava izvještavanja u kojemu se određeni broj pomno odabranih televizijskih kuća izmjenjuje u blokovima od po šest sati.

Ukrajinsko Ministarstvo kulture i informiranja objasnilo je tada da je svrha teletona „osigurati kontinuiran tijek pouzdanih i visokokvalitetnih informacija u vrijeme rata te nacionalno jedinstvo i otpor“. Evropska federacija novinara taj je potez okarakterizirala kao „dostojan najgorih autoritarnih režima“.

Teleton je u početku uključivao dvije javne i tri privatne medijske kompanije te još jednu koja je bila u vlasništvu najbogatijeg Ukrajinca Rinata Ahmetova, ali je kasnije ugašena. Sve preostale privatne kompanije u vlasništvu su oligarha, dok tri medijske kuće, uključujući i onu u vlasništvu bivšeg predsjednika države Petra Porošenka, nisu dobile licencu. Svima trima kasnije je ukinuta frekvencija, navodno zato što nisu pristale raditi prema uvjetima koje im je pokušala nametnuti vlast.

Organizacija Institute for War and Peace Reporting (IWRP) objavila je u svibnju izvještaj u kojemu piše da novinari televizija koje sudjeluju u teletonu, kao i tamošnji medijski eksperti, tvrde da u tom sustavu nema direktne i neposredne cenzure, ali da on evidentno funkcionira na principu posvemašnje autocenzure.

Ihor Kuljas, stručnjak za medije koji analizira rad teletona na dnevnoj bazi, rekao je IWPR-u da „svi u uredništvu znaju koga se smije zvati u goste, a koga ne smije i koje je teme bolje ne otvarati“. „Onaj tko određuje tko smije sudjelovati u teletonu kontrolira i sadržaj. Postoje mnoge društveno važne teme, nezgodne za vlast, koje teleton zaobilazi“, rekao je Kuljas toj organizaciji, dodavši da „ured predsjednika ovaj sustav koristi isključivo kao sredstvo promocije svojih političkih interesa“.

Kuljas govori i da je teleton vrlo površno ili nikako obradio teme kao što su prijedlog zakona o urbanom planiranju ili slučajevi korupcije visokih dužnosnika. Osim toga, kaže, „vladajuća stranka Sluga naroda maksimalno je zastupljena u programu, dok njezin glavni oponent Evropska solidarnost gotovo uopće nije“.

Katerina Sergatskova, glavna urednica portala Zaborona u tekstu objavljenom početkom lipnja napisala je da se televizijski maraton ne bavi novinarstvom već je on „sredstvo za vođenje informacijskog rata, a novinari su njegovi službenici koji reproduciraju dekret vlasti o strateškim komunikacijama“. Sergatskova podsjeća i da predsjednik Zelenski tijekom cijelog rata daje gotovo pa svakodnevne intervjue međunarodnim medijima, dok ukrajinske izbjegava.

Situacija s akreditiranjem novinara eskalirala je, pak, u veljači ove godine, kada je vlada uvela sporni „sistem zona“ prema kojemu je teritorij podijeljen u tri zone, pri čemu je crvena zona novinarima potpuno nedostupna.

Prema podacima Reportera bez granica, novinarima je time onemogućen pristup više od 50 općina u kojima se odvijaju borbe. Neposredno nakon uvođenja tog sustava poginulo je dvoje novinara, a vlasti su kasnije u tišini revidirale te restrikcije i zamijenile ih sistemom koji je još arbitrarniji jer sada svaki regionalni zapovjednik donosi odluke o akreditacijama na pojedinačnoj bazi.

U svibnju su vlasti ukinule sve postojeće akreditacije i novinare obavijestile da ih moraju ponovno zatražiti po novom sistemu, što je rezultiralo „potpunim kaosom“, ali i „postupnim odljevom stranih reportera iz Ukrajine i kritičnog smanjenja objava o ratu u međunarodnim medijima“, piše Sergatskova.

Jedan od eklatantnijih primjera onaj je ukrajinskog fotoreportera Antona Skibe, suradnika kanadskog dnevnika Globe and Mail, kojega su službenici ukrajinske tajne službe SBU u više navrata isljeđivali i optuživali da radi protiv nacionalnih interesa, a tražili su od njega i da se podvrgne detektoru laži, što je odbio. „Kada bi mi neki vojnik na terenu rekao ‘mrzim ovaj rat’, oficir za medije tražio bi od njega da umjesto toga kaže ‘da, rat je težak, ali naš je moral na visini’“, ispričao je taj ukrajinski fotoreporter.

Fotograf agencije Magnum Antoine D’Agata bez akreditacije je ostao nakon što je New York Times objavio njegovo fotoesej o psihološkim traumama ukrajinskih vojnika u jednoj ustanovi za mentalno zdravlje. Vojska je akreditaciju uskratila i reporteru New York Timesa i bivšem marincu Thomasu Gibbonsu-Neffu, koji je u travnju prošle godine prvi izvijestio da ukrajinska vojska koristi međunarodnim zakonima zabranjene kasetne bombe.

NBC-jevom dopisniku Keiru Simmonsu praktički je zabranjeno da radi bilo gdje izvan Kijeva nakon što je objavio izjavu jedne proruske stanovnice Sevastopolja koja je u kameru rekla „ovo je naša zemlja“. Simmonsov zaključak da njezino mišljenje dijeli „većina stanovnika Krima“ s kojima je ekipa razgovarala bio je dovoljan razlog da mu se uskrati dozvola za odlazak na teren.

A upravo je odlazak na okupirane teritorije, čak i ako se dogodio godinama ranije, jedan od najčešćih razloga zašto se novinarima uskraćuju akreditacije. Među takvima su talijanski freelanceri Andrea Sceresini i Alfredo Bosco koji su po zadatku televizije RAI putovali iz Bahmuta u Krematorsk. Na putu su dobili e-mail Ministarstva obrane kojim im se, bez obrazloženja, oduzimaju akreditacije.

Sceresini i Bosco kasnije su od lokalnih kolega saznali da je razlog to što su izvještavali s proruskih teritorija još 2014. godine, zbog čega su ih vlasti optužile da su „ruski kolaboracionisti i propagandisti“. Sceresini je, osim toga, radio na dokumentarcu o ubojstvu jednog talijanskog fotoreportera 2014. godine, za koje se sumnjiče ukrajinski vojnici, zbog čega mu je već bila oduzeta dozvola izvještavanja iz Ukrajine na pet godina.

I reporterki danske televizije DR Matilde Kimer u kolovozu prošle godine oduzeta je akreditacija zato što je na društvenoj mreži objavila fotografiju iz samoproglašene Narodne Republike Donjeck, odnosno s vojne parade na kojoj se nosio ruski vojni simbol vrpca Svetog Jurja. Iako je fotografiju objavila 2017. osoba iz obavještajne agencije SBU obavijestila ju je da je u pitanju „ilegalna sovjetska propaganda“ i da je „pristrana“.

Ukrajinski ambasador u Danskoj tamošnjim medijima kasnije je rekao da je Kimer tri puta posjetila Krim i Donbas i time prekršila pravila izvještavanja, iako su se te posjete dogodile prije donošenja spomenutih pravila.

Ukrajinski novinari, rekla je pak Nastja Stanko s portala Hromadske, „izloženi su još intenzivnijem pritisku od stranih novinara da prenose isključivo optimističnu sliku sukoba u kojemu ginu njihovi prijatelji i članovi obitelji“.

I oni i strani novinari, smatraju kritičari ukrajinske informativne politike, skloni su autocenzuri koja rezultira fokusiranjem na ruske zločine, izbjegavanjem tema kao što su zločini ukrajinske vojske, broj ukrajinskih žrtava i utjecaj rata na vojnike i civile, dobrim dijelom upravo zbog bojazni da im ukrajinske vlasti ne uskrate dozvolu za odlazak na teren.

Tekst prenet sa Portala Novosti.

Autorka: Tena Erceg