PODGORICA, 04.05.2018. – Male i neredovne plate, višegodišnji honorarni status, zastarjela tehnika i ograničena sloboda izvještavanja – tako zaposleni u lokalnim javnim medijima u Crnoj Gori opisuju svoj život u redakcijama.
Iako nijesu u epicentru društvenih i političkih dešavanja, problemi sa kojima se suočavaju u malim redakcijama uglavnom se ne razlikuju previše od onoga što proživljavaju njihove kolege u Glavnog gradu.
Na lokalnom nivou u Crnoj Gori radi 14 javnih radio emitera (Andrijevica, Bar, Bijelo Polje, Berane, Budva, Cetinje, Danilovgrad, Herceg Novi, Kotor, Nikšić, Pljevlja, Rožaje, Tivat, Ulcinj) i tri televizije (TV Budva, TV Nikšić, TV Pljevlja). Većina njih je u lošoj ekonomskoj situaciji, pa su zarade zaposlenih ispod prosjeka ili kasne nekoliko mjeseci.
Naš sagovornik iz RTV Pljevlja, Edin Zuković, kaže da u toj medijskoj kući zaposleni iz mjeseca u mjesec nijesu sigurni da li će i kada primiti zarađeni novac.
“U situaciji kada zaposleni ne može da obezbijedi egzistenciju svojoj porodici, teško može da da sve od sebe i profesionalno obavlja obaveze”, kaže Zuković.
U rijetkim lokalnim medijima koji imaju stabilne finansije, mladi novinari sa fakultetskim obrazovanjem godinama ne uspijevaju da ostvare stalni angažman – punu platu, poreze i doprinose.
“Konstatno mi se spočitava da moram obuzdati svoje nestrpljenje u namjeri da dobijem stalni posao, jer po riječima moga direktora, ja trebam biti prezadovoljna što imam priliku biti saradnik u lokalnom radiju u rodnom gradu kojem sam se vratila nakon studija”, priča naša sagovornica koja već pet godina radi kao honorarna saradnica u lokalnom mediju.
Radi, kaže, isti posao kao i njene kolege sa dužim radnim stažom, a plaćena je trostruko manje:
“Da mi nije neophodno to sjeme od plate, ne znam da li bih sve to trpjela. ‘Biće bolje, samo budi strpljiva’ je rečenica koju slušam svakodnevno, a sve manje vjerujem u to”.
Prema istraživanju koje je uradio Sindikat medija Crne Gore, skoro 8 odsto novinara ima honorarni status, dok 11 odsto anketiranih radi na određeno. Anketirani su saglasni da se njihov ekonomski položaj pogoršao čak i u odnosu na prošlu godinu, pa je 53 odsto njih istaklo da je ekonomski položaj dosta oslabio, a zarade u lokalnim javnim emiterima niže su nego u medijima koji rade na državnom nivou.
U Sindikatu medija podsjećaju da Zakon o elektronskim medijima predviđa finansiranje javnih emitera iz državnog budžeta i budžeta lokalnih samouprava, kao i da tim propisom nije utvrđen najmanji iznos dijela opšteg budžeta koji treba biti utvrđen zakonom (kod državnog javnog emitera) i odlukama o osnivanju (kod lokalnih javnih emitera).
“U prethodnom periodu uočljive su različite prakse lokalnih samouprava u finansiranju lokalnih javnih emitera koje su uslovljene veličinom budžeta lokalnih samouprava, ali i vrstom emitera (radio ili televizija)”, navode iz ove organizacije.
(Ne)sloboda na lokalu
Brojna istraživanja u kojima su učestvovali novinari pokazala su da je sloboda izvještanja u medijima ograničima, kao i da se zaposleni u radu suočavaju sa samocenzurom – kada moraju da biraju teme u okvirima koji medij u kojem radi praktikuje.
Ipak, naši sagovornici iz lokalnih medija, na skali od jedan do pet slobodu izvještavanja u redakcijama ocjenjuju sa tri.
“Kad je u pitanju sloboda izvještavanja, tu nisam imala nikada problema”, kaže naša sagovornica i dodaje:
“Nisam imala situaciju da budem spriječena u namjeri da nešto napišem ili u odabiru sagovornika, što možda zavisi i od teme”.
Ipak, smatra da je ključni problem što u mediji u kojem radi nema jasne uređivačke politike i to obeshrabruje mlade novinare da rade više i bolje.
“Uređivačka politika po principu ‘svidjeti se svima i nikome se ne zamjerati’ i nije neko uređivanje. Obzirom da je naš osnivač Opština i da je ona ‘grana na kojoj sjedimo’, rekla bih ipak da smo malo preblagi u komentarisanju rada lokalne samouprave, što nam sugrađani često i zamjeraju”
Ovo mišljenje dijeli njena koleginica iz lokalnog medija.
“Generalna politika nezamjeranja sa finansijerom formira atmosferu, u kojoj se naklonost apsolutnoj slobodi rada po svijesti i savjesti tretira kao nepoželjna”.
Obije su saglasne da je uticaj urednika na njihov rad uglavnom tehničke prirode.
“Ne mogu reći da sam ikada bila pritisnuta da nešto ne odradim, ili odradim suprotno savjesti, ali je moja beskompromisnost i oštrina često predmet kritike, ali post factum. Što iritira, ali ne ograničava”.
Ipak, ista sagovornica kaže i da je bila pod indirektnih pritiskom sagovornika koji su direktoru postavljali pitanje ‘koliko je ona kao novinarka korektna’.
“Sama činjenica da me je svaki put o tome obavijestio može se protumačiti kao neka vrsta eksterno internog pritiska”.
Marijana Camović iz Sindikata medija smatra da je anketa te organizacije pokazala da novinari trpe različite uticaje pojedinaca.
“Čak 76,6% ispitanika istaklo je da njihovi nadležni urednici veoma ili djelimično utiču na njihov rad”, kazala je ona i dodala da su novinari saglasni u tvrdnji da na njih skoro i ne utiču vlasnici medija i menadžeri što se može objasniti činjenicom da menadžment utiče primarno na urednike koji kasnije te zahtjeve nameću novinarima.
Zloupotreba autorskih tekstova
Naši sagovornici zaposleni u lokalnim javnim emiterima nerijetko se suočavaju i sa zloupotrebom autorskih tekstova. Kažu da nije retko da rad mladih novinara u lokalnim medijima bude zloupotrebljen i da u takvim situacijama ne dobijaju adekvatno zaštitu uredništva.
“Nije rijetkost da se tekst ili tema koju obradim nađe na stranicama ili u eteru drugog medija, jer naše kolege su dopisnici dnevnih novina i saradnici drugih radio stanica, što djeluje jako ponižavajuće na moj intelekt, jer ako se pobunite vi ste automatski nekolegijalni”.
Lokalne javne emitere muči i nedostatak odgovarajućih kadrova koji bi mogli kvalitetno da odgovore raznim izazovima ovog posla.
“Mladog, kvalitetnog i školovanog novinara je veoma teško zadržati više od godinu dana, čim steknu nekakvu praksu, ‘pobjegnu glavom bez obzira”’.
Još veći problem je, kaže, tehničko osoblje.
“Bez dobrog snimatelja, montažera…, koliko god da je novinar kvalitetan, nije moguće kvalitetno uraditi ni jedan prilog a pogotovu emisiju. A gdje danas naći dobrog, školovanog snimatelja, montažera… koji bi radio, recimo u TV Pljevlja. Nisam siguran da postoji neka škola, akademija ili slično. U Crnoj Gori koja školuje ovaj kadar, a mislim da je neophodna”.
Turbulentni Javni servis
Posljednje dvije godine za Javni servis (RTCG) u Crnoj Gori su bile veoma turbulente.
Zbog čestih optužbi javnosti da je Javni servis u funkciji vladajuće partije, opozicija je uoči parlamentarnih izbora 2016., formiranje Vlade izbornog povjerenja, uslovila smjenom vodećih urednika ove medijske kuće.
Direktorica televizije, urednica informativnog programa i šefica deska su tada podnijele ostavke. Nakon smjene menadžmenta RTCG-a, posmatračka misija OSCE/ODIHR u izvještaju je navela da su pojedini sagovornici u Crnoj Gori pohvalili vidljive promjene u uređivačkoj politici.
Prošle godine izabrana je i nova generalna direktorica RTCG – Andrijana Kadija. Nakon toga su, glasovima vladajuće većine u Skupštini Crne Gore, a na osnovu prijava o navodnom konfliktu interesa, smijenjena dva člana Savjeta Javnog servisa, a zatim i predsjednik Savjeta.
Zbog smjene članova Savjeta i, kako su tvrdili, političkog pritiska vladajuće partije na članove ovog tijela i nezavisnost Javnog servisa, grupa nevladinih organizacija organizovala je protest ispred Parlamenta.
Problem nezavisnosti RTCG-a je to što finansira većim dijelom iz budžeta. Posljednjim izmjenama Zakona je učinjen korak u obezbijeđivanju finansijske održivosti javnog servisa, kroz novi model finansiranja od 0,3% BDP-a odnosno oko 17,8 miliona eura. Javni servis je u 2016. poslovao sa gubitkom od 1,7 miliona eura, a Radio-difuznom centru duguje 2,4 miliona eura.
Od 1245 zaposlenih u medijima u Crnoj Gori, 735 radi u Javnom servisu (podaci Sindikata medija). Ova medijska kuća ima 242 novinara, a njihova prosječna zarada je 572 eura.
Analiza Sindikata medija pokazuje da ovaj mediji ima svoj Etički kodeks kojim se predviđaju pravila ponašanja članova Savjeta, direktora I zaposlenih, kao i etički principi reklamiranje. Ipak, nezavisnost i samostalnost novinara i urednika, propisana je Statutom RTCG.
I preporuka EU u Izvještaju o napretku Crne Gore je da “urednička nezavisnost RTCG treba da postaviti kao prioritet, pošto istinski nezavisan javni servis koji dobro funkcioniše predstavlja ključni aspekat medijskog pluralizma. Od suštinskog je značaja da RTCG obezbijedi i uredničku i finansijsku nezavisnost od političkih uticaja i da obezbijedi da sve promjene u upravi budu u skladu sa zakonom”.
Naša sagovornica, dugogodišnja novinarka u Javnom servisu, na skali od 1 do 5, slobodu izvještavanja u ovoj medijskoj kući ocijenjuje sa 3.
“Uredništvo odredi neke teme, ali mnoge odredim i sama. Kad radim svoju autorsku emisiju, sve teme su moje. Ipak, na dnevnoj bazi, kroz informativu, pita se i rukovodstvo. Ne mogu to nazvati čistom cenzurom, više neznanjem i nesigurnošću uredništva šta treba, a šta ne treba. U Radiju je stanje ipak bolje nego na TV”, kaže ona.
Na njen rad, kaže, direktno ne utiču ni partije, ni uticajni pojedinci, a ni oglašivači:“Nikad mi se niko od njih nije obratio sa nekim zahtjevom”.
Ipak, naglašava da neke teme ostaju neobrađene ili površno obrađene jer ih, kako kaže, bolje je ne čačkati.
Novinarka Mila Radulović iz Društva profesionalnih novinara smatra da su smjene u Savjetu RTCG stvorile klimu da većina zaposlenih strahuje od ponovne smjene uređivačkog tipa, a samim tim i promjene uređivačke politike.
“U takvim situacijama stvaraju se i ‘očekivana’ izvještavanja. Novinari sada smatraju da rade slobodnije i profesionalnije jer u izvještajima mogu da kotaktiraju sve strane što ranije nioje bio slučaj”, kazala je Radulović.
Ona smatra da novinari i urednici Javnog servisa očekuju da im država omogući da profesionalno rade svoj posao, ali nijesu spremni da o tome javno govore i da istupaju.
U RTCG-u se sindikalno udružuju
Zaposleni u RTCG su sindikalno organizovani i njihov Sindikat pristupio je prošle godine Uniji slobodnih sindikata i Sindikatu medija, kao reprezentativnom granskom sindikatu medija. Sindikat medija, ukupno ima 600 članova, od čega su dvije trećine zaposleni u javnim medijima.
Naša sagovornica nije članica Sindikata, ali smatra da novinarska i sindikalna udruženja moraju uticati da status zaposlenih u medijima bude bolji. “Ne vidim da za sada sindikalci utiču na one koji odlučuju o položaju novinara u društvu, ali vjerujem da će ipak uspjeti”, kazala je ona.
Da bi pomogli kolegama da štite svoja prava i da bi vratili ugled profesiji, novinari su osnovali Društvo profesionalnih novinara Crne Gore.
“Novinari se uglavnom načelno žale na težak, odnosno stresan posao, niske plate, pojedinci na mobing… Kolege sa javnog servisa žale se na politički pritisak pod kojim rade, a koji je posljedica posljednjih dešavanja u RTCG”, kaže Mila Radulović iz ovog udruženja.
Ona smatra da novinari slabo svoja prava i obaveze iz Zakona o mediji, kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava.
“Do sada smo učestovali u izmjenama nekih propisa koji se tiču našeg posla (Zakon o medijima, Zakon o SPI), imamo pravni tim koji pruža besplatnu pravnu pomoć i koji pokušavamo da unapredimo.To je za sada jako malo, pokušavamo da ojačamo naše administrativne kapaciteta kako bismo mogli mnogo više i kvalitetnije da se posvetimo tome”, kazala je Radulović.
“This project is funded by the European Union through the small grants programme “Protecting Media Freedom and Freedom of Expression in the Western Balkans” implemented by the Croatian Journalists’ Association as part of the regional project Western Balkan’s Regional Platform for Advocating Media Freedom and Journalists’ Safety, carried out through partnership of six regional journalists’ associations – Independent Journalists’ Association of Serbia (IJAS), Association of BH Journalists (BHJ), Croatian Journalists’ Association all public communications, the Grantee is obliged to comply with the European Commission’s visibility requirements (CJA), Association of Journalists of Kosovo (AJK), Association of Journalists of Macedonia (AJM) and the Trade Union of Media of Montenegro (TUMM).”