PODGORICA, 03.08.2020. – Prema preliminarnim rezultatima studije o trenutnom emotivnom stanju novinara, značajan broj onih koji izvještavaju o pandemiji COVID-19 pokazuje znake napetosti i depresije.
Čak i iskusni izvještači, koji rade za velike, finansijski moćne medijske organizacije, često imaju problema da se nose sa zahtjevima koje pred njih postavlja izvještavanje o pandemiji.
U okviru studije koju su sproveli Reuters institut za studije novinarstva i Unverzitet u Torontu novinarima je 20. juna postavljen niz pitanja koja se tiču njihovog rada, mentalnog zdravlja i tema koje ih brinu, tokom perioda u kom su sve zemlje svijeta bile pogođene pandemijom COVID-19 na neki način.
Studiju smo sprovodili nas dvoje, dr Entoni Fajnstin, profesor psihijatrije na Univerzietu u Torontu, i Mira Selva, direktorica Programa za novinarske saradnike na Reuters institutu za studije novinarstva sa timom istraživača. Studija se oslanja na rad dr. Fajnstin je istraživao kako na novinare utiče izvještavanje o ekstremnim događanjima, uključujući i terorističke napade 11. Septembra (9/11), rat u Iraku, organizovani kriminal u Meksiku, napad terorističke organizacije Al-Šabab na Vestgejt šoping centar u Keniji, izbjegličku krizu u Evropi.
Anketirali smo uzorak od 73 novinara iz međunarodnih novinskih organizacija, koje smo u junu 2020. zamoili da odgovore na niz pitanja koja su se ticala njihovih uslova rada i emotivnog stanja. Svi novinari su radili direktno na pričama vezanim za pandemiju. Na anketu je odgovorilo 63% ispitanika.
Većina ispitanika, oko 70% , pate od različitih nivoa psiholoških tegoba, a njihovi odgovori na postavljena pitanja ukazuju na to da je kod 26 procenata klinički ustanovljen znatan nivo anksioznosti, kompatibilan sa dijagnozom generalizovanog anksioznog poremećaja, koji podrazumijeva simptome kao što su zabrinutost, osjećaj da je osoba na ivici nerava, nesanica, loša sposobnost koncentracije i zamor.
Oko 11% ispitanika prijavili su da imaju izražene simptome post-traumatskog stresnog poremećaja, koji uključuju intruzivne misli i sjećanja na traumatične događaje vezane za COVID-19, želju da se izbjegne prisjećanje na događaj, kao i osjećaj krivice, straha, bijesa, užasa i stida.
Ovo su preliminarni rezultati istraživanja koje još uvijek traje, a o razlozima za ovu uznemirenost, kao i o mogućim rješenjima, će se diskutovati u daljoj analizi i publikacijama koje će uslijediti. Međutim, glavna otkrića su toliko upečatljiva da smo smatrali da je važno skrenuti pažnju na pritisak pod kojim rade mnogi novinari, kako bi informativni mediji i ostali mogli da razmotre na koji način da odgovore na probleme koje smo identifikovali.
Ovo je uzorak koji se sastoji od iskusnih izvještača, koji rade u velikim, etabliranim informativnim medijima, sa 18 godina radnog iskustva, u prosjeku, od kojih bukvalno svi – 99% – smatraju da su dobrog fizičkog zdravlja. Međutim, okolnosti u kojim rade su ih ipak teško pogodile. Situacija bi lako mogla biti i gora u manje privilegovanim novinarskim redovima.
Jedan upečatljiv aspekt izvještavanja o pandemiji je i to što su dešavanja vezana za nju bila toliko široko rasprostranjena i konstantna da su svi izvještači morali brzo da nauče na koji način da pokrivaju dešavanja u zdravstvu.
Samo 4% naših ispitanika su bili novinari koji su se specijalizovali za izvještavanje o dešavanjima u zdravstvu. Međutim, sada 75% njih kažu da izvještavaju o događajma iz sfere javnog zdravlja vezanim za pandemiju, a u mnogim zemljama novinari govore da se plaše da ne rade dobro svoj posao u odsustvu pouzdanih informacija. Jedan ispitanik je napisao sljedeće: „Sada sam više pod stresom jer nisam u stanju da izvještavam o izbijanju epidemije u mojoj zemlji, kao što to čine druge zemlje na zapadu. Osjećam se kao licemjer jer mi je dozvoljeno da pratim samo ona dešavanja na koja mi vlada ukaže, bez mogućnosti da izvještavam o tome na koji se način ostatak zemlje bori sa ovom epidemijom“.
Svi izvještači ovdje rade na priči koja ih direktno pogađa. Dok je samo jedan od novinara koji su učestvovali u istraživanju dobio pozitivan rezultat testa na korona virus, 45% uzorka ispitanika poznaju nekog novinara koji se razbolio od COVID-19. Dva ispitanika su rekli da znaju novinare koji su preminuli od virusa.
U jednom odgovoru jedan od novinara rekao je kako je bilo teško „nositi se sa izazovom izvještavanja o globalnom događaju koji istovremeno ima i lični i profesionalni značaj, voditi tim ljudi na tom zadatku i morati pojasniti novu temu na precizan, odgovoran i brz način“. Drugi novinar je govorio o stresu „zamjenjivanja kolega koji se nisu usuđivali da dođu na posao zbog straha od korona virusa“.
Drugi su govorili o teškoćama izvještavanja o priči u momentu kad opada povjerenje u medije: „Pronaći događaje informativne za javnost i dokumentovati ih izuzetno je teško kada je nepovjerenje prema medijima veće nego ikad. Okupljeni građani mogu u trenu postati neprijateljski raspoloženi prema nama i ideja da mediji imaju i neku drugu agendu osim prostog dokumentovanja ovog trenutka u našoj kolektivnoj istoriji sve brže uzima maha.
Šeme rada su se takođe promijenile. 60% ispitanika prijavili su da rade duže od izbijanja pandemije, a 60% su primjetili da je porasla potražnja za izvještajima zbog pandemije.
Ova kombinovana tenzija izvještavanja o novim, kompleksnim dešavanjima sa visokim i često ličnim ulozima, kombinovana sa dramatičnim promjenama u šemama rada je možda direktno dovela do visokog nivoa psihičkog stresa i anksioznosti kod novinara.
Izvještači koji su odgovorli na anketu potiču iz segmenta društva čije su odgovornosti drastično porasle tokom perioda zatvaranja ekonomije, kako na ličnom tako i na profesionalnom planu. Prosječna starosna dob ispitanika je 41 godina. Tek nešto više od polovine njih – 55% – ima djecu a 58% uzorka ispitanika čine žene.
Jedan od ispitanika govorio je o tome kako je „kombinacija rada od kuće, škole kod kuće i vođenja domaćinstva nemoguća“.
Naravno, rano istraživanje uticaja COVID-19 na opšte javno zdravlje ukazuje na to da šira populacija takođe pati od višeg nivoa psihičkog stresa nego što je uobičajeno.
Direktna poređenja mogu biti nezgodna, s obzirom na demografsku diskrepancu, ali izgleda da su novinari i dalje pod većim operećenjem nego inače.
Kao i u prethodnim studijama, javlja se više anksioznosti, simptoma postraumatskog stresnog poremećaja i depresije kod novinarki, u odnosu na novinare.
Cilj ovog kratkog članka je da ukaže na pritiske pod kojim rade novinari ali isto tako prepoznaje i to da novinske redakcije koje su predmet ovog ispitivanja imaju i sposobnost i volju da podrže svoje novinare.
Naši ispitanici kažu da su im njihove organizacije pružile umjerenu podršku. U prosjeku, naši ispitanici su ocijenili svoje organizacije ocjenom 6 od 10, gdje 10 označava visok nivo pružene podrške, a 0 potpuno odsustvo podrške. Na sličan način, svoj rad tokom pandemije smatraju umjereno stresnim i takođe ga ocjenjuju ocjenom 6 od 10.
Intrigantno je otkriće da postoji negativna korelacija između izvještavanja o pandemiji COVID-19 i starosti novinara. Prema tome, što ste stariji manja je vjerovatnoća da će vam biti povjereno da izvještavate o nekom događaju vezanom za COVID-19. Ovo je, vrlo moguće, odraz zabrinutosti novinskih kuća da su stariji ljudi ranjiviji na efekte infekcije, tako da je postojala veća šansa da mlađim novinarima budu povjeravane priče vezane za COVID-19. Ukoliko je ovo zaista slučaj, a teško je protumačiti prikupljene podatke na bilo koji drugi način, ovo jeste odraz zabrinutosti novinskih kuća za dobrobit svojih zaposlenih.
52% ispitanika je ponuđen neki oblik savjetovanja od izbijanja pandemije, a istraživanje je pokazalo da oni koji su dobili terapiju od početka pandemije imaju manju šansu da budu anksiozni, u rastrojstvu ili da počnu da pokazuju simptome posttraumatskog stresnog poremećaja.
Preliminarne analize sugerišu da je psihičko rastrojstvo u znatnoj korelaciji sa odsustvom savjetovanja, tako da se novinari koji nisu bili na savjetovanju od početka pandemije nalaze u izraženijem stanju rastrojstva.
Ova studija je anketirala novinare koji rade u etabliranim medijskim kućama, a autori istraživanja prepoznaju činjenicu da mnogi novinari rade kao frilenseri ili za mnogo manje novinske redakcije sa malim resursima, koje nisu u poziciji da pruže svom osoblju bilo kakvu dodatnu podršku.
Postoje jaki razlozi za to da se svim novinarima omogući pristup podršci neke vrste, bilo kroz njihove redakcije ili kroz eksterne organizacije, kao što je DART Centar u Njujorku i njegovi ekvivalenti na drugim mjestima.
Izložili smo ova glavna otkrića ovdje, kako bismo skrenuli pažnju na ovo pitanje, prikazali pritiske za koje mnogi novinari pojedinci tvrde da ih jasno osjećaju (ali možda nisu raspoloženi da o njima razgovaraju ukoliko nisu sigurni koliko su u njihovoj profesiji rasprostranjeni ovi problemi) i u nadi da će i novinari i mediji ove probleme shvatiti ozbiljno, što je nešto s čim će, nadamo se, pomoći naša pređašnja i trenutna istraživanja.
Dok novinari nastavljaju da izvještavaju o događajima koji se brzo odvijaju zbunjenoj i nepovjerljivoj javnosti, ova podrška je od vitalnog značaja. Izvještači će moći da pružaju tačne informacije o krizi samo ukoliko su u stanju i imaju podršku da se nose sa zahtjevima koje pandemija postavlja pred njih.
Ovaj članak je dio projekta koji Institut za medije spovodi uz podršku britanskog Ministarstva vanjskih poslova, posredstvom Britanske ambasade u Podgorici. Stavovi izrečeni u ovom tekstu isključiva su odgovornost Instituta za medije i autora i ni na koji način ne odražavaju stavove donatora projekta.