Dobar ili loš novinar se može biti i u velikom gradu i u varoši

0
166

KOLAŠIN, 26.01.2018. – Govorilo se ovih dana mnogo o lošem položaju novinara u Crnoj Gori. Dopisnici, pored onih koje dijele s kolegama iz redakcija, imaju i koju muku više. Bez kancelarije, bez podrške kolega „kada stvari krenu kako ne valja“, bez radnog vremena, bez iskustva timskog rada, uglavnom i bez pravovremenih pohvala i kritika od nadređenih, bez dodatne edukacije…

Zbog čega bi iko, a da ne mora, bio novinar u Kolašinu?“, pita me prijatelj nedavno. Ni prvi ni posljednji kojeg je interesovalo jesam li mogla birati „bolje, manje zamjerljivo“ i “plaćenije” zanimanje. Ne znam jesam li mogla nešto drugo raditi, ali, kunem se, sama sam izabrala da budem novinar i „prstom nijesam mrdnula“ da pokušam da izvještavam iz nekog većeg grada.

S nekolicinom onih koji su to isto birali ili ih drugo nije zapalo, obilježila sam nezvanično Dan novinara u Kolašinu. Zanemarismo uspješno lične razlike i razlike redakcija za koje radimo, ali je ostalo nejasno jesmo li u tih pola sata druženja mislili jedni o drugima, i o sebi, zaista kao o „pravim“ novinarima. Novinari iz malih mjesta nikada uspješno nijesu utekli kompleksu niže vrijednosti. Nekako, u skladu s tim, čast izuzecima, tako dopisnike tretiraju i u redakcijama za koje rade. Slikovit primjer toga je i onaj od prije nekoliko godina kada je jedan od „medijskih vukova“ omaložavao dugog „dodjeljujući“ mu „radno mjesto dopisnika iz Šavnika“. Čak i kad to nije slučaj, koliko god se važnim lokalnim temama bavili, u jednom trenutku pritisne nas poraznost činjenice da se „sve bitno dešava u Podgorici“ ili „ubije u pojam“ mali broj pregleda priče za koju smo potrošili mnogo dana, mnogo truda i zbog koje smo stekli vječne neprijatelje u najbližem okruženju. Kad-tad počnemo da kinjimo sebe „saznanjem“ da su „velike“ priče slučajnost u provincijama, a mi bitni redakciji onoliko koliko smo osvojili prostora na naslovnoj strani.

Govorilo se ovih dana mnogo o lošem položaju novinara u Crnoj Gori. Dopisnici, pored onih koje dijele s kolegama iz redakcija, imaju i koju muku više. Bez kancelarije , bez podrške kolega „kada stvari krenu kako ne valja“, bez radnog vremena, bez iskustva timskog rada, uglavnom i bez pravovremenih pohvala i kritika od nadređenih, bez dodatne edukacije… Pri tom, napor da se iz sredina koje su na izdisaju, u svakom smislu, i u kojima je manje stanovnika nego u nekom prigradskom naselju glavnog grada, svakog dana nađe tema. Izvještavati iz male sredine podrazumijeva mnogo toga što ne trpe novinari iz velikih gradova a, između ostalog, to znači i sresti se bar jednom dnevno na ulici, u kafani, u nečijoj kući… sa onim kojeg ste predhodnog dana pomenuli u teksu, čiji ste rad kritikovali, čije ste zloupotrebe razotkrili…

Podrazumijeva se, u varošima sa nekoliko hiljada stanovnika, i da ćete često pisati o rođaku, prijateljevom prijatelju, kumovom bratu, komšiji, o nekom ko vam je nekad valjao ili ko vam je nekad zlo nanio. Biti dopisnik iz varoši znači i da će, umjesto da pišu reagovanja ili demantije, oni kojima se ne sviđa vaše pisanje izabrati da vas „po slobodi“ presretnu na ulici i saopšte svoje zamjerke, ne birajući riječi. Znači, naravno, i da ćete dugo trpjeti posljedice, neprijateljstvo i osvete svih koje ste naljutili. Nakon godina takvog pisanja, ostane samo mali broj onih sa kojima se srdačno pozdravljate i samo mali broj onih koji će umjeti da razdvoje lično od poslovnog. Teško je i neprijatno u sredini u kojoj se živi po pravilu – „ne zamjeriti se“ i svaka kritika saopštava šapatom, a pod šifrom „ne čula mi se riječ“, istinu potpisati imenom i prezimenom. Još ako primate zaradu nižu od prosječne na državnom nivou, onda, zaista, ko bi to radio a da ne mora ili da može nešto drugo?

Evo u nastavku odgovora prijatelju, koji je postavio ono pitanje citirano na početku, ali i podsjećanje sebi i kolegama dopisnicima iz ovog manje srećnog dijela Crne Gore. Dobar i loš novinar može se biti i u velikom gradu i u Šavniku, Andrijevici, Plavu, Kolašinu… Loš i dobar čovjek, takođe. Kodeks novinara, podjednako dosljedno, može se poštovati ili ignorisati bilo gdje. „Velike“ i „male“ novinarske priče mjere se, pored čitanosti, i time koliko se poslije njih desi promjena na bolje i s koliko su odgovornosti napisane. Da, kolege dopisnici, „pravi“ smo i „veliki“ novinari onoliko koliko uspješno tragamo za istinom, čak i kad pišemo o otvorenom šahtu u nekom sokaku u svojoj varoši.