SARAJEVO, 09.10.2017.-Bosna i Hercegovina je prije svega entitetski, potom etnički, a onda i politički duboko podijeljena zemlja. To se oslikava i u medijskoj sferi. Kao rezultat takvog društvenog ambijenta politički klijentelizam u medijima je dominantan. Baziran je na nekoj vrsti autocenzure vlasnika, urednika i novinara. U značajnoj mjeri autocenzura je rezultat uvjerenja pojedinaca da je stav njegovog naroda ispravan, što ne mora uvijek biti tačno.
Takvo uvjerenje u novinarskom poslu se može oslikavati na kroz neprofesionalan način medijske produkcije – selekciju informacija, potenciranje tema koje potvrđuju stavove te grupacije, negativne komentare prema onima koji su, po uvjerenju dominatne nacionalne politike, protivnici. Ove metode nekada nisu lako uočljive i, za razliku od drugog manipulativnog kadriranja kao klevete, a pogotovo netačne informacijene, teško se mogu procesuirati regulacijom ili samoregulacijom medija. Upravo zbog toga brojni mediji u BiH tvrde da su objektivni jer, npr. daju priliku svima da nešto kažu. Naravno da daju. Ali na koji način i u kojem kontekstu.
Drugi razlog političkog klijentelizma je materijalni interes. Ako ste u skladu sa većinskim javnim mnijenjem odnosno uticajnim političkim i ekonomskim faktorima, sam medij, odnosno vlasnik, ili ako je javni medij – direktor, a indirektno i urednici, mogu imati korist. To je posebno proteklih godina uočljivo vezano za tri servisa unutar Javnog RTV sistema BiH. U Republici Srpskoj RTRS po monitorinzima Media plan instituta proizvodi program koji je izrazito na strani vladajuće koalicije, ili bolje rečeno najjače stranke. To je na neki način i logično jer vladajuća elita RTRS smatra državotvornim elementom. U Federaciji BiH vladajuće i opozicine stranke, javne servise nisu doživjeli kao svoje dijete, već kao opasnost za ugrožavanje svojih pozicija usljed kritičkog izvještavanja. To je rezultovalo negativnim revizorskim izvještajima, odbijanjem projektne tehničke pomoći za nova postrojenja i centre, skrivenim pritiscima na članove upravnih odbora (pogotovo one koji su na funkcije došli njihovim lobiranjem). U takvim igrama ni direktori ni glavni urednici nisu mogli da izađu potpuno nevini i objektivni. Kada jedna politička struja nije zadovoljna izvještavanjem javnog servisa, sve je spremna da učini da je potpuno uništi. Apsolutno destruktivno djelovanje mimo svakog političkog razuma i logike. Ako nešto propadne, onda se time ne može ovladati. Cijenu toga plaćaju sada posebno dva javna servisa sa sjedištem u Sarajevu. Zbog političkog nesuglasja između etnički podijeljenih stranaka, nemaju zakonski način ubiranja RTV takse, a ne vidi se nikakva nada za iznalaženje rješenja što vodi u nestanak javnog emitovanja na os- novama kakve su bile zadnjih 15 godina.
Političkom klijentelizmu su privatni mediji najviše izloženi prilikom odabira za oglašavanje od strane državnih institucija, državnih firmi i političkih stranaka. Očigledno je da se u okviru svake etničke za- jednice daje „svojim“ medijima, a onda dalje unutar tih „svojih“ traži se onaj što je više politički podoban. Dnevni avaz je godinama dobijao ogromna sredstva iz državnih oglašivača. Nakon što je Fahrudin Radončić osnovao svoju partiju, dio tih sredtsva je nestao. Dok sam bio član Upravnog odbora RTV FBiH, ovaj medij je konstantno morao balansinari između „sdeaovskih“ i „sdpovskih“ firmi kako bi zadržao marketinške ugovore. Bilo je slučajeva kada je BH Telekom odbijao da produži ugovor zbog kritički nastrojenog priloga u emisiji „60 minuta“. Ili obrnuto, urednik te emisije je bio jednom suspregnut da objavi nešto dok se na zaključi ugovor. U suštini, u BiH su ovakvi ekonomski pritisci na medije često politički motivisani. Ipak, postoji i niz više-manje čistih ekonomskih pritisaka u vidu insistiranja na podršci ili barem na odsustvu kritike. Komercijalne kompanije to ne rade samo kroz ucjene za oglašavanje, već često imaju za metu same novinare koji zbog niskih plata pristaju da za mali honorar napišu tekst ili naprave prilog koji ima promotivne elemente. Teško se otkriva i teško je dokazivo.
Kako je moguće protiv ovakvih stvari boriti se, odnosno nadvladati ih? Vrlo teško. Samocenzura je vezana za duboke etničke i političke preferencije koje postoje u BiH. Određena vrsta pristrasnosti nije karakteristična samo za tri konstitutivna naroda nego i za ideju tzv. bosanstva koju posebno baštini građanska opcija. Netolerancija, prema drugačijem, isključivi pristupi prema državi BiH, što naizgled djeluje prihvatljive nego nacionalne opcije, kao i autocenzura su prisutni i na tako profilisanim medijima. Rješavanje ovog problema je moguće samo otopljavanjem ukupnih etnonacionalnih i političkih suprostavljanja u BiH. U tom pravcu trenutno ne ide.
Jedno od zapadnih rješenja za brorbu protiv klijentelizma je konstruktivna edukacija studenata novinarstva koji bi sa više svjesnosti i odgovornosti nakon fakulteta ušli u profesiju. No, evo nekoliko elemnata kvantitativne situacije sa ovim vidom obrazovanja koji su objavljeni u analizi Medijskih inicijativa koja govori o obrazovanju novinara u BiH. Nakon rata je došlo do ekspanzije odsjeka na fakultetima koji obrazuju novinare. Najveći je Odsjek žurnalistike FPN u Sarajevu, koji upisuje svake godine 120 studentata, od čega je 40 onih koji se školuju uz rad. Katedra za žurnalistiku Filozofskog fakulteta u Istočnom Sarajevu upisuje godišnje 30 studenata, Katedra za novinarstvo i komunikologiju FPN u Banja Luci 50, Odsjek za žurnalistiku Filozofskog fakulteta u Tuzli 45. Mostar je jedini grad u BiH koji ima dva univerziteta, što je rezultat duboke podijeljenosti grada između Hrvata i Bošnjaka koji su tamo većinski narodi. Tako Odsjek za novinarstvo Filozofskog fakulteta u Mostaru upisuje 40, a Odsjek komunikologije Fakulteta humanističkih nauka u Mostaru 70 studenata.
Dalje se u analizi navodi da postoje i dva privatna fakulteta – Komunikološki fakultet u Banja Luci, koji upisuje 100 studenata na odjel komunikologije te Katedra za informatiku i komunikologiju Fakulteta društvenih znanosti u Međugorju, koja ima malu grupu do 10 strudenata. Ovoliki broj žurnalističkih fakulteta odnosno odsjeka novinarstva nije rezultat stvarnih potreba medija i komunikacijskih institucija, već je posljedica atomizacije države na entitete i kantone, ali još više je posljedica etničke isparcelisanosti države. Može se reći da svaka vlast odnosno etnička politička struktura školuje za sebe „svoje“ novinare.
Dakle, svake godine u BiH se upiše ukupno 465 budućih novinara odnosno onih koji trebaju da postanu profesionalni komunikatori. Godišnje diplomira, kako na kojem fakultetu, od 30 do 70 posto apsolvenata što je ukupna brojka oko 200 studenata. Po procjenama Media plan instituta, još toliko studenata sa drugih fakulteta se odluči da se isproba u novinarskim i PR vodama, tako da je na tržištu formalno svake godine 400 onih koji traže, ili koji bi mogli obavljati posao profesionalnih komunikatora. U tolikoj konkurenciji vrlo je teško naći posao. Ovi mladi ljudi, i ako ga nađu, pristaće bez obzira kakvo obrazovanje imali, na političke kompromise u redakcijama, ili služenje političkim ciljevima medija. Obzirom da će imati male plate (samo tri medija, i to strana, imaju natprosječne plate u BiH (dakle, više od 827 KM). U ovo se ne računaju glavni urednici. Mnogi od njih će biti spremni da za sto maraka bar malo friziraju tekst u cilju promocije neke kompanije odnosno aktivnosti njenog PR-a.
Zaključak može biti da se napredak na ovom polju može ostvariti uz više tolerancije i više novca (često jedno uzrokuje ili generiše drugo). Trenutno nismo na liniji povećanja ni jednog ni drugog. Ali gore od toga može biti samo da se prestanemo za to boriti.
Ovaj tekst je originalno objavljen u prvom izdanju specijalnog biltena Udruženja BH Novinari, koji se realizira u okviru projekta “Mediji i javni ugled”, kao doprinos javnoj raspravi o temi transparentnosti medijskog vlasništva i zagovaranju donošenja zakona za unapređenje medijskog prostora i tržišta informacija u BiH. Bilten možete preuzeti ovdje