SARAJEVO, 10.12.2018.-Ako je sloboda izražavanja jedan od temelja demokratije te preduslov za njen razvoj, u temelju Bosne i Hercegovine, utisak je, nešto ne štima. Pravo na slobodu izražavanja trebalo bi da bude zagarantovano svakom pojedincu, ali najteže ga je, čini se, praktikovati novinarima, jer im se isto nastoji uskratiti na različite načine.
To najbolje rade pojedinci, institucije ili odrđene interesne grupe koji ne žele čuti kritike na svoj račun, pa posežu za provjerenim metodama – pritisci, prijetnje, ucjene, tužbe, ignorisanje… Sloboda izražavanja, bar kada su u pitanju mediji u istočnoj Hercegovini gotovo da ne postoji. Na testu slobode većina hercegovačkih novinara pada kada i ako se odluči baviti istraživačkim novinarstvom. Onima koji se „drznu“ na to rad je znatno otežan i na svakom mjestu im se nastoji uskratiti njihovo pravo na slobodno izražavanje.
Iako malo, takvih medija, ipak, ima. Opstaju, ponajprije, jer još uvijek postoje odgovorni pojedinci koji vjeruju da je njihov poziv častan i u skladu s tim uvjerenjem djeluju. Medija i samoprozvanih medija samo u Trebinju je oko dvadeset. Zakonska neuređenost u onlajn oblasti dala je slobodu svakome ko poželi da napravi svoj medij i plasira informacije koje želi, pa bi, posmatrajući sa strane, možda neko i pomislio da slobode, ipak, ima. Međutim, informacije koje se plasiraju su gotovo identične, pa je zaključak da pluralizam medija ne znači pluralizam ideja, stavova i pogleda na događaje.
Uniformisano izvještavanje posljedica je ograničenih novinarskih sloboda, gdje je i autocenzura nezaobilazan faktor. Ako je novinar, pak, oslobođen autocenzure, centri moći kojima ne odgovara neki medijski sadržaj, služe se ignorisanjem novinara i medija, otvorenim pritiscima i prijetnjama i, na kraju, sudskim tužbama koje, ionako finansijski nestabilne medije, još više iscrpe.
U misiji ograničavanja slobode izražavanja najlakše je oglušiti se o Zakon o slobodi pristupa informacijama, a državne institucije su majstori u tome. Direktor jednog javnog preduzeća u Trebinju je svojevremeno možda i najbolje ilustrovao odnos institucija i moćnika prema Zakonu o slobodi pristupa inofrmacijama – na upit našeg portala zašto nam nije dostavio tražene informacije u skladu sa zakonom, odgovorio je: „Pa, zakon je tu da bi se kršio“.
Da se zakon često krši zna i novinarka “Direkt” portala Jelena Denda Borjan. Samo u posljednja dva mjeseca novinarima “Direkta” javne institucije su se nekoliko puta ležerno oglušile o zahtjev o pristupu informacijama. Iako je zakon omogućio bilo kom građaninu da zatraži informaciju koja je pod kontrolom nadležnog organa, trebinjska Gradska uprava na upit portala “Direkt” umjesto odgovora dostavila je zahtjev da im pošalju dokaz o registraciji medijske kuće, uz opasku da će tek kada im to dostave “razmotriti da li će odgovoriti na zahtjev”.
“Na memorandumu smo uredno poslali broj sudskog registra naše organizacije pri kojoj djeluje “Direkt” portal, ali ni to, kao ni objašnjenja da zakon omogućuje svima pristup traženim informacijama, nije urodio plodom. Nedavno nam čak ni direktor lokalne radio stanice nije htio dostaviti informacije iako i sam zapošljava novinare. Veoma je teško doći do informacija i pored ovog zakona, jer i kada tužite nekoga zbog nedostavljanja informacija, put do pravde je veoma dug zbog sporosti pravosuđa, pa se rijetki odlučuju da tuže da bi dobili potrebne informacije”, tvrdi Denda Borjan, naglašavajući da je poseban pritisak na novinarima koji rade u malim sredinama.
“Iako postupamo profesionalno, činjenice u tekstu predstavljamo vjerodostojno i pozovemo sagovornike, dobijamo verbalne uvrede i prijetnje tužbama. Nerijetko se dešava da nam političari, o kojima pišemo ono što im ne odgovara, potcrtavaju kako nam poznaju porodicu i slično, što su, takođe, suptilni pritisci na naš rad. Potrebno je poboljšati rad pravosuđa, kako bi oni od kojih tražimo informacije imali u vidu da će biti oštro sankcionisani ako nam ne dostave informacije. Takođe, bilo bi dobro kada bi nadležna osoba koja se ogluši o ZOSPI plaćala kaznu iz svog džepa, jer bi ih to natjeralo na savjesnije pružanje informacija”, smatra Denda Borjan.
Novinarka iz Trebinja Marija Manojlović ističe da je na sceni, bar kada su u pitanju lokalni mediji, trend smanjenja novinarskih sloboda. “Pravo novinara na slobodu izražavanja, ali i pošten i odgovoran odnos prema profesiji svakodnevno se dovodi u pitanje. Pravo da uređuju vijesti sebi daju političari, oglašivači i druge interesne grupe, a, nažalost, često im je to i omogućeno. Novinari u borbi za svoju egzistenciju zaboravljaju temeljne principe na kojima počiva profesija. Oni koji se usude da ne pristanu na cenzuru ili autocenzuru rizikuju uznemiravanja, prijetnje, napade i svoja radna mjesta”,kaže Manojlović.
Naglašava da je veliki problem za novinara ignorisanje zahtjeva za pristup informacijama. “Javne ustanove i institucije se neće ni zabrinuti kada na njihovu adrasu stignu neugodna pitanja, jednostavno ce se oglušiti na Zakon o slobodi pristipa informacijama. Vrlo jednostavno”, zaključuje ona.
Dobar primjer borbe protiv ograničavanja slobode izražavanja na medijskoj sceni BiH daje Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) koji je dobio devet presuda protiv institucija zbog nedostavljanja traženih informacija.
Ovaj tekst je originalno objavljen u trećem izdanju specijalnog serijala BHN online biltena koji se realizira u okviru zajedničkog projekta EU i Vijeća Evrope – Jačanje pravosudne ekspertize o slobodi govora u medijima jugoistočne evrope (JUFREX). Bilten možete preuzeti ovdje.
