PODGORICA, 07.10.2021. – Novinarka lista Vijesti Jelena Jovanović u avgustu ove godine dobila je 24-časovnu policijsku pratnju. Ona je podnijela krivičnu prijavu protiv osumnjičenog za dva ubistva i njegove advokatice, nakon što je na službenu e-mail adresu dobila pismo, koje je nazvano “reagovanjem”, a u kom je navedena informacija gdje stanuje. Jovanović je navode iz “reagovanja” protumačila kao ozbiljne prijetnje i pokušaj zastrašivanja i diskreditacije.
Uprkos svemu, ova novinarka ne odustaje od, kako kaže, maksimalnog predavanja novinarstvu. U intervjuu za Safe Journalists, Jovanović poručuje da država malo čini da zaštiti novinare, te da medijsku zajednicu međusobna podijeljenost može dovesti u još gori položaj.
SMCG: Kako izgleda život uz policijsku pratnju?
Jelena Jovanović: Ovo nije prvi put da imam dvadesetčetvoročasovnu policijsku zaštitu, pa mi je mnogo manje vremena trebalo da se naviknem na potpuno izmijenjen način života, koji podrazumjeva da ni u jednom trenutku, van svoje kuće i van redakcije, ne mogu biti sama i slobodna. Naravno, na ništa od toga se nije lako navići, jer jednostavno nije prirodno. Sam osjećaj da nisam slobodna da sama, s porodicom, partnerom, društvom…odem gdje hoću, makar to bila i šetnja do grada, u meni budi bijes. Ljutim se na sebe i cjelokupno društvo zbog činjenice da smo dozvolili da neko ko samo radi svoj posao mora da strepi za svoj život. Ipak, prvi put kada mi je 2018. godine dodijeljeno policijsko obezbjeđenje, naučila sam da je lakše kada to prihvatim. Inače, policijska pratnja podrazumjeva da su oni, jednostavno, sada dio mog života – skupa idemo na posao, na teren, na planinarenje, na čestitke, sahrane, u kafanu, bioskop, rođendane, skupa šetamo…S tim što me, ukoliko nisam na javnom mjestu (kafići, plaža, planina…), kada dođem do lokacije na kojoj ću boraviti, čekaju ispred prostorije u kojoj boravim. Zabranjeno mi je da koristim moj automobil, što znači da ni u jednom trenutku, kada sam van „sigurne“ lokacije, ne mogu biti sama, pa makar to značilo da sama odem do trafike po cigarete ili kod frizera. To u značajnoj mjeri otežava i život i rad, jer pojedini izvori iz bezbjednosnih službi ne žele da se viđaju sa mnom dok god imam obezbjeđenje, ali se nekako snalazim da i taj problem prevaziđem.
SMCG: Kako se policija ophodi prema Vama? Da li imate povjerenja u njih?
Jelena Jovanović: Službenici Uprave policije koji su mi dodijeljeni su izuzetno profesionalni i prema meni se ophode s puno poštovanja i razumjevanja. I prošlog puta, kada je pet službenika bilo u ekipi koja me je čuvala, i sada, imala sam sreću da to budu zaista divni ljudi, koji znaju svoj posao. Zaista vjerujem da bi, u slučaju da neko krene da me ugrozi, oni zaštitili moj život.
SMCG: Doživjeli ste više prijetnji i napada. Koji slučaj je za Vas bio najstresniji i zašto?
Jelena Jovanović: Najstresniji, najtraumatičniji i daleko najteži slučaj je ubistvo mog sagovornika za stolom, kada ja nijesam bila direktna meta napada, ali je to ostavilo značajne posljedice na mene u smislu traume i dugotrajnog oporavka, koji još traje. Od ostalih napada i prijetnji, kojima više ne znam ni broja, čak ne mogu da se sjetim ni koji bih izdvojila, jer su svi na svoj način bili traumatični. Najveći osjećaj ugroženosti kod mene, ako se to uopšte može stepenovati, izazvale su posljednje prijetnje, jer stižu od osobe koju tužilaštvo sumnjiči za dva ubistva, pa i za ubistvo čiji sam svjedok, a koji se povezuje sa ozloglašenim kavačkim kriminalnim klanom, čije svireposti smo svi svjedoci. S druge strane, najnemoćnije sam se osjećala kada je jedan od pripadnika škaljarskog kriminalnog klana došao u redakciju da mi prijeti. Tada sam shvatila da oni ne biraju ni vrijeme ni mjesto i da novinari u Crnoj Gori ni na jednom mjestu nijesu u potpunosti zaštićeni.
SMCG: Zbog čega ste meta napada?
Jelena Jovanović: To je pitanje koje i sebi često postavljam. Sveukupna klima u državi, koja traje godinama, dovela je do toga da su novinari laka meta za uvrede, prijetnje, napade…Takvu klimu dodatno su usložnjavali zvaničnici, koji su nas često targetirali kao neprijatelje, a nerijetko i „prljavi“ policajci koji su dijelili s kriminalcima informacije o tome koji novinar se za koji slučaj interesuje, a prema mojim informacijama i spletkarili, ne bi li sakrili uvezanost s mafijom. Takođe, nedavno me je zastupnik jednog od klanova obavijestio da je, kada su pokušali da demantuju tekst u drugom mediju, „novinarka“ tog medija pripadniku klana, koji je sada na potjernici „sugerisala“ da bi bilo dobro da i moje tekstove demantuju, jer ja „pišem mnogo gore stvari o njima“. Osim što je, po mojoj ocjeni to nedopustivo, i te kako je crtanje mete, nažalost, ovog puta kao i prije par godina, dolazi iz našeg esnafa, što me je zaista pogodilo. Nakon ovoliko godina, vjerujem da je to slučaj i sa ostalima, oni koji se plaše istine, kada su vidjeli da nisam ustuknula pred ogovaranjima, pogovaranjima, besprizornim komentarima ispod mojih tekstova, uvredama…suptilnim nuđenjem „boljeg posla“ da ne bih više pisala, prešli su na sljedeći nivo – prijetnje. S druge strane, postoje i oni kojima je prijetnja i/ili napad prva i jedina opcija, jer je njihova svijest iskrivljena kriminalom koji žive, a za koji su donedavno imali podršku onih koji je trebalo da ih sankcionišu.
SMCG: Jeste li sve prijetnje koje ste dobili prijavili? Kako ste zadovoljni odgovorom institucija?
Jelena Jovanović: Nisam prijavila sve prijetnje, naročito ne one „suptilne“ na društvenim mrežama, ali ni ona dobacivanja u kafiću, na ulici, provokacije… Nisam prijavljivala ni prijetnje majki koje ne krive svoju djecu zbog krivičnih djela, niti policiju koja ih je procesuirala, ali dođu da prijete meni, jer sam objavila njihova imena… Smatrala sam da to nije vrijedno pažnje, a i sada vjerujem da sam ispravno postupala. Prijavljivala sam ozbiljne prijetnje i u svim slučajevima do sada institucije su imale adekvatan odgovor. Jedino neistraženo što je ostalo i gdje smatram da je tužilaštvo zakazalo, jesu prijetnje zbog tekstova o potencijalnom zaštićenom svjedoku za ubistvo Duška Jovanovića. Da je tužilaštvo tada prepoznalo ozbiljnost prijetnji, danas bi, makar u našim redovima, bilo značajno manje onih koji brukaju našu profesiju radeći u korist mafije.
SMCG: Koliku podršku imate?
Jelena Jovanović: Imam izuzetnu podršku porodice, prijatelja, kolega iz matične redakcije, ali i drugih, novinarskih udruženja, Sindikata medija, Komisije za praćenje istraga napada na novinare i imovinu medija i svih časnih ljudi, koji je iskazuju svakom prilikom. Upravo zbog toga, nikada nisam pomislila da odustanem od traganja za istinom.
SMCG: Kakvo je Vaše viđenje uslova u kojima novinari u Crnoj Gori danas rade? Mislimo, najprije, na bezbjednost, ali i na socio-ekonomske uslove.
Jelena Jovanović: Bezbjednost svih časnih novinara u Crnoj Gori je ugrožena, jer je pitanje dana kada će nekome da zasmeta naš rad. Na žalost, osim izjava datih kada se nešto desi, država ne čini ništa da nas zaštiti, osim što, kada voda dođe do poda, novinarima dodijeli obezbjeđenje. Socio-ekonomski uslovi su katastrofalni. Mislim da u tome ima i naše krivice, jer nijesmo solidarni ni po pitanju rješavanja osnovnih uslova u kojima radimo.
SMCG: Jeste li nekad pomislili da odustanete od novinarstva? Plašite li se?
Jelena Jovanović: Nisam. Na to me nisu natjerale prijetnje, napadi, uvrede, neadekvatna nagrada za moj trud, u vidu mjesečne plate…
Plašim se da ne bude gore od ovoga, jer upravo međusobna podijeljenost medijskih poslenika sve nas može dovesti u još gori položaj od onog u kom smo sad. A i on je očajan.
Kada je u pitanju moj život, ne mogu reći da ne strahujem od toga da će neko od onih koji mi prijete zaista preduzeti sledeći korak, ali istovremeno, potiskujem ta osjećanja, jer život u strahu, kao i sam strah, parališu čovjeka, a nisam navikla da živim tako. Čvrsto vjerujem da će me i posljednji događaji ojačati, kao i svi prethodni, i da će oni koji prijete novinarima, napadaju ih, zastrašuju…za to biti adekvatno kažnjeni.
