Razgovarala: Marijana Camović Veličković
Podgorica, 10.02.2026. – Politički uticaj na crnogorski javni servis vidljiv je i višeslojan i manifestuje se suptilno kroz kroz kadrovska rješenja, uređivačke prioritete, selekciju tema ili onoga što njima nije tema, izbor sagovornika i tonalitet izvještavanja, ocijenio je medijski stručnjak i profesor Univerzitea Crne Gore dr Vuk Vuković.
On je u intervjuu za Safejournalist.net, komentarišući stanje u crnogorskim medijima koji se finansiraju javnim novcem, naročito Radio i Televiziji Crne Gore (RTCG), kazao da je posebno problematična činjenica da je na čelu RTCG osoba čiji je izbor u više navrata sudski osporavan, što dodatno delegitimiše upravljačku strukturu i otvara prostor za političku trgovinu ali i da su lokalni javni emiteri i dalje pod jakim uticajem osnivača što ih ometa da rade u javnom interesu.
– Da li smatrate da je ostvarena nezavisnost javnog servisa u smislu u kojem to Zakon garantuje i zašto?
Formalno-posmatrano, Zakon postavlja relativno solidan okvir za institucionalnu, uređivačku i finansijsku nezavisnost javnog servisa. Međutim, praksa negira mogućnosti koje je Zakon uspostavio – pa dok ne riješi pitanje nezakonitog izbora privremenog generalnog direktora ne možemo govoriti o nezavisnosti, pa samim tim ni o principima javnog servira. Sistematsko derogiranje zakona kroz otvoreno ignorisanje sudskih odluka govori o nesposobnosti institucije da se odupre političkom pritisku u ključnim tačkama odlučivanja – prije svega u izboru generalnog direktora, a posljedično i u uređivačkoj politici informativnog programa. Na tim nivoima, nezavisnost je ozbiljno kompromitovana.
– Kako komentarišete program svih medija javnog servisa i da li smatrate da je novčani iznos koji država opredjeljuje za taj program u skladu sa proizvodom koji se na kraju dobije (value for money)?
Odgovor na ovo pitanje krije se kroz metodološku iluziju koju nam RTCG servisa s vremena na vrijeme, a tiče se navodno značajne gledanosti programa javnog servisa. Iako smo u 2026. godini, menadžment pokušava da nam kao jedinicu mjerenja kvaliteta javnog servisa ponudi “gledanost”, a ne “povjerenje” – a to nam govori i kako menadžment vidi RTCG – pogrešno, prevaziđeno, populistički.
U tom smislu je teško govoriti o opravdanosti iznosa sredstava koje država opredjeljuje za RTCG. Problem nije samo u visini budžeta, već u njegovoj upotrebi: programska ponuda RTCG je neujednačena, konceptualno nedovoljno profilisana i u velikoj mjeri ispod produkcionih, sadržajnih i društvenih standarda koje bi javni servis trebalo da ispunjava. Posebno se to odnosi na informativni, dokumentarni i obrazovni/naučni segment, gdje dominira forma bez suštine, te sadržaji koji rijetko pokazuju istraživačku dubinu ili profesionalnu hrabrost.
– Javnom servisu se, osim što sa njim nezakonito upravlja osoba koja je na mjestu generalnog direktora, spočitava i politički uticaj i trgovina te vrste. Da li Vi vidite taj uticaj i u kojim segmentima?
Politički uticaj je vidljiv i višeslojan. On se ne manifestuje isključivo kroz otvorenu cenzuru, čak ni kroz pluralizam mišljenja, već suptilnije – kroz kadrovska rješenja, uređivačke prioritete, selekciju tema (i selekciju ne-tema), izbor sagovornika i tonalitet izvještavanja. Posebno je problematična činjenica da je na čelu RTCG osoba čiji je izbor u više navrata sudski osporavan, što dodatno delegitimiše upravljačku strukturu i otvara prostor za političku trgovinu. Kada se nezakonitost normalizuje na vrhu sistema, ona neminovno opterećuje cijelu instituciju.
– Institut ombudsmana je Zakonom o RTCG uspostavljen još 2020. godine. Da li se vidi njegov uticaj i eventualni pozitivi pomak kada je u pitanju samoregulacija u RTCG?
Institut ombudsmana je potpuno nevidljiv ili, da budem precizniji – u praksi ima ograničen i marginalan uticaj. Dodatno, događajima i reagovanjima ombudsmana u 2025. godini, ovaj institut je i dodatno kompromitovan. Apsolutno ne možemo govoriti o značajnom pozitivnom pomaku u samoregulaciji RTCG, jer ombudsman nije integrisan kao suštinski korektiv uredničke i profesionalne prakse, već više kao formalni dodatak bez realne moći. Iz dosadašnjeg djelovanja ombudsmana lako je zaključiti da je osnovni princip, od kojeg ovaj institut mora da pođe – integritet što, čini mi se, trenutno nedostaje.
– Tri aktivna člana Savjeta RTCG su prvostepeno osuđena zbog zloupotrebe službenog položaja ali i dalje obnašaju tu javnu funkciju. Kako to komentarišete?
Riječ je o ozbiljnom institucionalnom i etičkom problemu. Na institucionalnom nivou, to direktno urušava kredibilitet Savjeta kao tijela koje treba da štiti javni interes, zakonitost i profesionalne standarde. Na ličnom nivou, to je pitanje moralnih kriterijuma, odnosno – nedostatka moralnih kriterijuma.
– Kako komentarišete način na koji se izbjegavala primjena Zakona o audiovizuelnim medijskim uslugama ali i Zakona o RTCG u jednom kraćem periodu, a kad je u pitanju izbor članova savjeta?
Potpuno je jasno da je riječ o ad hoc strategiji političkih struktura kojima nisu bila po volji personalna rješenja. Period u kojem su se izbjegavali ili selektivno primjenjivali Zakon o AVMU i Zakon o RTCG jasno pokazuje da problem nije u „nedorečenim zakonima“, već u političkoj volji da se oni poštuju. Time je dugoročno narušeno, ionako poljuljano, povjerenje u regulatorni sistem i obesmišljena ideja depolitizovanog upravljanja nezavisnim institucijama.
– Ako se izuzme dio koji se odnosi na izbor članova savjeta gdje su kršeni zakoni, kako komentarišete primjenu seta medijskih zakona koji su donijeti 2024. godine i da li su postigli očekivani efekat? Naročito u smislu promjena koje su se desile u odnosu na rad AMU ali i, npr, izbora generalnog direktora RTCG (prvostepeno u dva slučaja opet nezakonit izbor).
Čak i kad se izuzmu nezakonitosti vezane za izbor ova dva Savjeta, primjena medijskih zakona dala je ograničene i parcijalne efekte. Rad AMU se, generalno, mora pohvaliti, pogotovo kada je riječ o određenom administrativnom i proceduralnom napretku, ali mi se čini da izostaje suštinsko jačanje regulatorne autonomije i dosljednosti. Podjednako nedostaju metodološki ozbiljne i zahtjevne studije koje AMU ima kapacitet da radi, ali ostaje po površini, bez dubinskog, refleksivnog sagledavanja medija u Crnoj Gori. Kada je riječ o RTCG, ponovljeni nezakoniti izbori generalnog direktora jasno ukazuju da zakonske promjene same po sebi nijesu dovoljne ako ih ne prati institucionalna odgovornost i poštovanje sudske prakse. To je osnov da bismo uopšte mogli da razgovaramo o efektima medijskih zakona.
– Imajući u vidu postojanje velikog broja lokalnih javnih emitera i činjenicu da je Zakon o AVMU donekle izmijenio način njihovog rada, kako komentarišete njihov rad, način na koji posluju i praktikuju novinarstvo i da li ostvaruju svoju javnu ulogu zbog koje su i osnovani. Šta bi u tom smislu trebalo promijeniti?
Lokalni javni emiteri su RTCG u malom. Sve što vidimo na nacionalnom javnom emiteru, u većoj ili manjom mjeri je vidljivo i kod lokalnih javnih emitera.
Iako je Zakon o AVMU djelimično izmijenio njihov način rada, pogotovo u domenu sigurnosti finansiranja, suštinski problemi ostaju: slaba profesionalna produkcija, ograničeni kadrovski kapaciteti, izražen klijentelizam, auto-cenzura… U takvim uslovima, lokalni emiteri rijetko ostvaruju svoju javnu ulogu – da informišu građane u interesu zajednice, kontrolišu lokalnu vlast i njeguju pluralizam. Naglašavam: kontrolišu lokalnu vlast!
Nažalost, čini mi se da i dalje treba raditi na razvijanju svijesti da lokalni javni emiteri nisu u opštinskom, već u javnom vlasništvu, te da ne treba da se bave PR poslovima u funkciji promocije lokalne vlasti, već kritičkim odnosom prema svim tim informacijama. Bez toga, lokalni javni emiteri ostaju produžena ruka lokalnih administracija, a ne servis građana.