Novinari iz regije o najtežim trenucima u karijeri

“Jednog popodneva u aprilu 1992. godine pozvao me je Goran Milić iz Sarajeva, tada je on bio glavni urednik Jutela čija se redakcija nalazila u Sarajevu, i rekao mi: ‘Gledaj dnevnik u pola osam – imaćeš šta da vidiš. Šešelj te je stavio na listu izdajnika Srbije'”, započinje svoju priču Omer Karabeg, novinar bh. porijekla, koji je najveću slavu stekao uređujući i vodeći dnevnik na nekadašnjoj Radio-televiziji Beograd.

“Sjeo sam pred televizor u pola osam da odgledam dnevnik, koji inače nisam gledao otkako su me izbacili iz te emisije čiji sam urednik i voditelj bio preko 10 godina. Nakon generalne najave prvi prilog je bio neuobičajeno dugačak izvještaj sa Šešeljeve konferencije za štampu na kojoj je pročitao spisak izdajnika srpskog naroda među kojima je bilo i moje ime. Na spisku su bili novinari Radio-televizije Beograd koji nisu bili Srbi kao i oni koje je tadašnje rukovodstvo na čelu sa generalnim direktorom Miloradom Vučelićem smatralo lošim Srbima”.

To je bio trenutak u kojem Karabeg shvata da je došao kraj njegove novinarske karijere i da hitno mora napustiti Beograd. Prvo odlazi u London, a zatim kod prijatelja u Ameriku.

“Nisam ja odustao od novinarstva nego je kuća, u kojoj sam kao novinar radio dvadeset godina, odustala od mene i proglasila me izdajicom i neprijateljem”.

Kako nije mogao računati da će u Americi pronaći posao u struci, Karabeg je mislio da se više nikada neće vratiti novinarstvu i počeo je razmišljati o drugim opcijama koje su mu bile dostupne.

“I vjerovatno bih se nekako snašao da 1993. nisam dobio poziv da radim u Minhenu u novoosnovanoj redakciji Radija Slobodna Evropa koja se poslije preselila u Prag”.

Karabegovo iskustvo jedno je od brojnih kroz koje su prolazili mnogi novinari iz regije tokom ratova devedesetih godina. Prijetnje kojima su bili izloženi, opasnosti s kojima su se svakodnevno suočavali i stalni politički pritisci, mnoge od njih su udaljili od novinarstva ili ih naveli na ozbiljno promišljanje o promjeni profesije.

U dilemi da odustane od novinarstva bila je i Gordana Knežević, novinarka sa više od 30 godina iskustva rada u regionalnim medijima. U ljeto 1992. godine, radila je u redakciji Oslobođenja. Njen tadašnji glavni urednik Kemal Kurspahić, napravio je ratni raspored – kako bi što manje novinara radilo u zgradi u sarajevskom naselju Nedžarići do koje je bilo opasno dolaziti, napravio je punkt u gradu, priča Knežević. Gubitak kolege bio je jedan od najtežih trenutaka u njenoj cijeloj novinarskoj karijeri.

“Iako je već pred rat trebao ići u penziju, Salko Hondo je svaki dan dolazio na posao. Ne znam gdje je to pronalazio, ali uvijek nam je donosio neke sitnice, ako ništa drugo onda svakom po bombonu – što je u ratu bila rijetkost. Često mi je govorio: ‘Neka ovi mlađi idu na prve linije – ja mogu slikati sve što treba u gradu'”.

U gradu je, međutim, bilo najopasnije raditi.

“Imali smo priču o nekom Sarajliji koji je u svom dvorištu otkrio izvor vode. Naravno, uz tu priču nam je trebala fotografija. Salko je odmah ponudio da on ide da uradi tu fotografiju. Kada se vraćao sa zadatka, kod pijace na Ciglanama je pala granata. Detonacija je odbacila njegov fotoaparat. Sutradan smo u istom broju Oslobođenja objavili Salkovu smrtovnicu i njegovu posljednju fotografiju – nasmijane Sarajlije raduju se novom izvoru vode. Ja sam javila Kurspahiću da više ne mogu da radim novinarski posao. Strašno me pogodila Salkova smrt. Kemo je došao kod mene kući, savjetovao mi je da se dan ili dva odmorim – i da onda dođem na posao”.

Imati dovoljno profesionalne odgovornosti i hrabrosti da se uhvati u koštac s osjetljivim temama i izvještava o njima na način koji se moćnicima i kriminalcima ne sviđa, često podrazumijeva i život u strahu, ne samo od prisilne cenzure, nego i od gubitka života. Srbijanski novinar, Dejan Anastasijević, iskusio je šta znači realizovana prijetnja, kada je, prije deset godina, na prozoru njegovog stana eksplodirala bomba kašikara. Novinar je tada poručio kako bombaški napad na njegov stan nije samo napad na njega, “već čin terorizma uperen protiv društva i države”, i dodao kako je riječ o napadu “na profesiju i sve ljude koji slično misle”. Ipak, taj atentat Anastasijević ne izdvaja kao najteži u svojoj karijeri.

“Bilo je više takvih trenutaka, ali najgori je bio u selu Likošane na Kosovu s početka 1998., kada je srpska policija potpuno bez razloga pobila 25 ljudi, uključujući celu porodicu Ahmeti, deset članova. Posle Vukovara i Bosne, mislio sam da ne mogu više, ali eto, ispratio sam sve do kraja”, kaže Anastasijević.

Bh. novinar Marko Divković kaže nam da je u njegovoj profesionalnoj novinarskoj karijeri bilo mnogo teških trenutaka i uvijek su se odnosili na ljudske nesreće.

“Prvi put je to bilo 26. avgusta 1990. godine, kada sam izvještavao o rudarkoj katastrofi u rudniku Dobrnja-jug kod Tuzle, kada je poginulo 180 rudara”. Tri godine kasnije, Divković je bio svjedok dolaska prvog konvoja Srebreničana u Tuzlu.

“Sve ovo izdvojeno iz podužeg spiska takvih trenutaka, doživljavao sam kao paklene dane. Ne znam zašto, da li zato što sam se u privatnom životu bavio opasnim disciplinama, civilno i vojno padobransvo, nikada nisam razmišljao o napuštanju novinarstva”.

Mobing na radnom mjestu i uvrede kojima je bila izložena, bili su trenuci u kojima je dugogodišnja banjalučka novinarka Milkica Milojević razmišljala o napuštanju profesije.

“Najteže mi je bilo kada sam bila izložena žestokom mobingu glavnog urednika, a niko od kolega nije stao uz mene. Pomišljala sam da odem, ali je u meni proradio profesionalni i ljudski prkos. Nisam mogla dopustiti da sila i bezobrazluk pobede bez borbe. I izborila sam se. Jedan od trenutaka koji, takođe, pamtim ostavio mi je gorak ukus u ustima. Stajali smo mi, novinari i novinarke, bilo nas je bogami dvadesetak, i mladi i mi malo stariji, i prišla nam je koleginica, portprolka, koja je ranije bila novinarka i to izuzetno dobra. Rekla sam joj da ima lep sat, a ona mi je odgovorila, pred svima: ‘To mi je mama kupila kad sam napustila novinarstvo, da me počasti što sam se izvukla iz toga'”, priča Milojević.

Hrvatski novinar Zoran Daskalović kaže da nikada nije ramišljao da napusti novinarstvo, ali je često na razne načine bio primoran da to učini kako bi osigurao egzistenciju za sebe i svoju porodicu.

“Uostalom, kao što i danas kad sam po treći puta ‘upisan’ među nezaposlene ne odustajem od novinarstva, premda su egzistencijalne muke vjerojatno jedini razlog koji me mogu barem privremeno izbaciti iz novinarstva, ali do sada sam uvijek pronašao način da u njemu ostanem”.

Zbog nepovoljnih radnih uslova razmišljanje o napuštanju profesije za mnoge novinare u regiji postane dio svakodnevnice. Na pitanje o najtežim trenucima u profesiji, crnogorska novinarka Mila Radulović ne može izdvojiti jedan.

“Nažalost taj trenutak nije prošao već se pretvorio u gotovo svakodnevno razmišljanje da odustanem od posla. Veliki stres kojim smo svakodnevno izloženi i nezainteresovanost kolega da se angažuju da radimo na popravljanju našeg statusa i zarada, kao i degradacija profesije, svakodnevno me teraju da preispitam posao kojim se bavim. Novinari sve više, i mediji naravno, pristaju da budu nečije oruđe što se odražava na obesmišljavanju novinarstva. Postajemo deo taloga društva, umjesto elite koja smo nekad bili”, zaključuje Radulović.