Europska federacija novinara (EFJ) pridružila se svojim podružnicama u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Kosovu, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i Srbiji te četirima organizacijama civilnog društva (ECPMF, CPJ, FPU, OBCT) u pisanom obliku kosovskim vlastima kako bi izrazila zabrinutost zbog slučaja novinarke Svetlane Vukmirović, kojoj je od 2018. zabranjen ulazak na Kosovo kako bi u više navrata obavljala svoj posao.

Posljednji slučaj dogodio se 1. maja, kada je Vukmirović – dok je radila za javnu radioteleviziju Radio Televizija Srbije – ponovno dobila zabranu ulaska na teritorij Kosova uz objašnjenje kako se smatra prijetnjom javnom redu, unutarnjoj sigurnosti, javnom zdravstvu ili međunarodnim odnosima.

U tri pisma upućena Ministarstvu unutarnjih poslova, Ministarstvu vanjskih poslova i Instituciji Ombudsmana pozivamo na objašnjenje zašto je ulazak novinarke odbijen i tražimo od vlasti da osiguraju da se potpisani sporazumi između Srbije i Kosova kojima se omogućuje sloboda kretanja poštuju bez iznimke.

Ova tri pisma dostupna su u nastavku:

• Ombudsman
• Ministarstvo vanjskih poslova
• Ministarstvo unutrašnjih poslova

Direktorica EFJ-a Renate Schroeder pisala je o Europskom zakonu o slobodi medija u članku izvorno objavljenom u Social Europe. Pročitajte članak u cijelosti ovdje:

Usred mora dezinformacija na internetu i u svijetu “polikriza”, pouzdano novinarstvo od javnog interesa nikada nije bilo važnije.

Danas je održivost slobodnih medija ugrožena u mnogim zemljama EU. Pluralizma nema, s porastom platformi na informacijske monopole koji ubrzavaju smanjenje prostora za neovisno novinarstvo od javnog interesa. Mediji su sve više zarobljeni i pod kontrolom političara – ili izloženi blaćenju ‘lažnih vijesti’ u stilu bivšeg predsjednika SAD-a, Donalda Trumpa. U međuvremenu, zaštita izvora od strane novinara je napadnuta pojačanim državnim nadzorom.

Ovi zabrinjavajući trendovi dokumentirani su u godišnjim izvještajima Europske komisije o vladavini prava i, konkretnije, Pregledu medijskog pluralizma objavljenom za period od 2013. do 2014., u kojima se daje izvrsna analiza rizika za temeljne medijske vrijednosti. Firentinski centar za medijski pluralizam i slobodu medija, nadležan za monitoring, s pravom je zaključio da su “sazrela vremena da se Europskoj uniji daju novi alati za zaštitu i poticanje novinarstva kao javnog dobra u digitalnom okruženju”.

Rastuće dezinformacije
Europskim aktom o slobodi medija (EMFA), koji je Europska komisija predložila u rujnu prošle godine, pokušava se regulirati informacijski ekosistem. U tome dominiraju vrlo velike internetske platforme , uglavnom američke, i otrovane rastućim dezinformacijama i kampanjama zavjere, prijeteći europskim demokratijama i europskoj integraciji u širem smislu.

Nedavno usvojeni Zakon o digitalnim uslugama i Zakon o digitalnim tržištima imaju za cilj stvaranje sigurnijeg digitalnog prostora, gdje su zaštićena osnovna prava korisnika, te uspostavljanje jednakih uslova za poslovanje. EMFA predlaže novi set pravila za promociju medijskog pluralizma, transparentnosti i nezavisnosti širom EU. Temelji se na Direktivi o audiovizuelnim medijskim uslugama, ali proširuje obim na izdavačke i online medijske pružaoce usluga.

Predložena uredba uključuje, između ostalog, zaštitne mjere protiv političkog miješanja u uređivačke odluke i nadzor novinara. Ona stavlja premiju na nezavisnost i stabilno finansiranje javnih medija, kao i na transparentnost vlasništva nad medijima i raspodelu državnog oglašavanja.

Također se utvrđuju mjere za zaštitu nezavisnosti novinara i otkrivanje sukoba interesa. Na kraju, aktom bi se stvorio novi nezavisni Europski odbor za medijske usluge, sastavljen od nacionalnih medijskih vlasti i zasnovan na radu Europske regulatorne grupe za audiovizuelne medijske usluge (ERGA).

Mnoge izdavačke grupe, posebno iz Njemačke i Francuske, bavile su se agresivnim lobiranjem protiv EMFA. Označavajući ga kao “akt o slobodi medija”, oni tvrde da je tradicija samoregulacije ugrožena i da komisija nema stav o pitanjima medijskog sadržaja. Pokušaji njemačkih članova Evropskog parlamenta – izvjestiteljice vodećeg Odbora za kulturu i obrazovanje, Sabine Verheyen, i njene njemačke sjene, Petre Kammereverth—da oslabe nacrt uredbe pretvarajući ga u direktivu, međutim, nisu uspjeli.

Intruzivni nadzor
Međutim, Vijeće EU pod švedskim predsjedavanjem u prvoj polovini ove godine doživelo je reakciju na slobodu medija i zaštitu izvora novinara, dozvoljavajući uvođenje “nametljivog softvera za nadzor” protiv provajdera medijskih usluga na širokim osnovama “nacionalne bezbijednosti”. Osamdeset organizacija za slobodu medija i ljudska prava, uključujući izdavače, televizijske kuće i sindikate, poslalo je otvoreno pismo članovima Odbora Europskog parlamenta za građanske slobode, pravosuđe i unutarnje poslove, koji vodi u ovom članku EMFA-e, kako bi došli do znatno jačeg stajališta. Novinari u glavnim gradovima Europe probudili su se (i pisali o) potencijalnoj šteti dopuštanja državama da špijuniraju novinare iz razloga “nacionalne bezbijednosti”.

Samo pomislite: vlade predlažu legalizaciju špijuniranja europskih novinara upravo u vrijeme kada Medijski pluralizam pokazuje njihovu iznimnu ranjivost u smislu digitalne sigurnosti. Lobiranje mnogih nevladinih organizacija, uključujući Europsku federaciju novinara, dovelo je do jačanja položaja u Europskom parlamentu bez izuzeća od nacionalne sigurnosti. Ali, apsolutna zabrana raspoređivanja protiv novinara špijunskog softvera i sličnih nametljivih tehnologija nije među amandmanima koje je usvojio odbor za građanske slobode.

EFJ i šira “koalicija EMFA” pojačat će svoje lobiranje prije konačnog glasovanja na plenarnoj sjednici kako bi ustrajali na apsolutnoj zabrani upotrebe špijunskog softvera protiv novinara. Takve tehnologije dobivaju neprovjeren i neograničen pristup komunikaciji, fotografijama, kontaktima i podacima o ponašanju na internetu pojedinca, ugrožavajući povjerljivost njihovih izvora i pristup građana kvalitetnom novinarstvu.

Pregovori o trijalogu
Parlamentarni odbor za kulturu poboljšao je nacrt teksta povjerenstva dodavanjem dodatnih obvezujućih pravila o transparentnosti vlasništva nad medijima, neovisnosti javnih medija i njihovoj financijskoj stabilnosti. Također je europskim odborom dodijelila dodatne zadaće.

Sada je plan da odbor za kulturu usvoji kompromisni tekst 7. Time bi se omogućilo da se pregovori o “trijalogu” između komisije, parlamenta i Vijeća održe u okviru aktualnog španjolskog predsjedništva, a završetak tijekom belgijskog predsjedništva bio bi prije parlamentarnih izbora sljedeće godine.

EFJ i njeni partneri nastavit će se boriti za ambiciozniji čin dostojan njegova imena. Ali to je teška bitka: previše aktera nije zainteresirano za obvezujuća pravila o osjetljivim pitanjima kao što su urednička neovisnost, transparentnost i zaštita novinara.

Medijski moguli
Stavimo ovo u kontekst. Regulacija za održavanje slobode i pluralizma medija projekt je koji se u EU-u polako i stalno razvija. Počelo je s Direktivom o televiziji bez granica 1989., nakon čega je uslijedila zelena knjiga o koncentraciji medija 1992. godine.

Iako se koncentracija medija tada već smatrala visokorizičnom, međutim, zakon nije usvojen. Agresivno lobiranje tadašnjih medijskih mogula – Ruperta Murdocha, Lea Kircha i Silvija Berlusconija – uvjerilo je Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačku i Italiju da glasaju protiv.

Danas živimo u vremenima neviđenih pritisaka na novinarstvo od javnog interesa. Tim se aktom neće riješiti svi brojni izazovi koji predstoje, ali bi se, zajedno s drugim inicijativama EU-a, to bio mali, ali važan korak u pravom smjeru.

Izvor: EFJ

Incidenti nepoštovanja novinarskog rada se umnožavaju u Srbiji. Predsjednica EFJ-a Maja Sever osudila je ove napade. Ona je pozvala vlasti da poštuju ulogu i misiju štampe u demokratskom društvu.

Predsednica Vlade Srbije Ana Brnabić predstavila je 27. jula u Naučno-tehnološkom parku Beograd program EU Digitalna Europa, u prisustvu ministra informisanja Mihaila Jovanovića i šefa Delegacije EU u Srbiji Emanuele Giaufret. Novinari su bili pozvani na događaj. Međutim, novinari su bili zaključani u prostoriji iz koje nisu mogli da postavljaju pitanja i iz koje su mogli da izađu tek nakon odlaska zvaničnih predstavnika.

Ovaj incident se dogodio u pozadini sve češćih napada na novinare, posebno napada koje su inicirali ili prenijeli visokorangirani političari: kampanje uvreda ili uznemiravanja na internetu, omalovažavajući komentari, proizvoljna ograničenja pristupa konferencijama za štampu itd.

Vladan Sekulić, član Glavnog odbora Srpske napredne stranke (SNS), vladajuće političke stranke od 2012. godine, objavio je 10. jula video na Instagramu na kome su bili novinari i voditelji dnevnih novina N1, Nova S i Nova. Ovu praksu uznemiravanja podržao je 11. jula još jedan visoki stranački funkcioner Vladimir Đukanović.

Timu N1 25. jula nije bilo dozvoljeno da prisustvuje konferenciji za novinare Vlade Srbije zbog nedostatka prostora, uprkos tome što je dan ranije dobili poziv. Timovima N1 u prošlosti je odbijena dozvola za javljanje sa javnih mjesta kao što su aerodromi, pijace na otvorenom, općinski bazeni, riječne plaže i druge lokacije.

Predsednica EFJ je 31. jula, s obzirom na umnožavanje incidenata, pozvala premijerku Brnabić da preispita svoj odnos prema srpskim novinarima. Ona je govorila i o video snimcima objavljenim na društvenim mrežama na kojima ciljaju novinari Nove, N1 i Danasa. “Moram priznati da sam se šokirala kada sam vidjela te snimke. Ne razumijem kako neko može da uradi tako nešto. To što je to urađeno poluamaterski ne znači da te prijetnje nisu opasne”, rekla je ona na TV Nova. Maja Sever je također naglasila ozbiljnu odgovornost političara i državnih službenika koji emituju ili prenose takve video snimke, pozivajući Vladu da javno osudi ove napade.

Od svog pokretanja 2015. godine, Platforma Saveta Evrope za zaštitu novinarstva zabeležila je 74 teška kršenja slobode medija u Srbiji. Riješeno je jedva 9 slučajeva (12%), a 31 upozorenje (42%) do danas ostaje neodgovoreno od strane srpskih vlasti.

Izvor: EFJ

Osobe starije od 60 godina imaju nedovoljno znanja i vještina za korištenje interneta.

foto: Unsplash / Ilustracija

Osobe starije životne dobi nerijetko su, nepravedno i neopravdano, zanemarene u edukacijama o medijskoj pismenosti iako svakodnevno koriste društvene mreže i provode vrijeme na internetu.

Edukacije na kojima bi mogli učiti o pravilnom i sigurnom korištenju interneta i pratiti tehnološki razvoj, većinom su usmjerene ka mlađim generacijama. Razlog tome je što mlađa populacija građana više koristi online medije i društvene mreže, za razliku od osoba starijih od 60 godina koji najviše gledaju televiziju.

Podaci iz istraživanja „Medijske navike odraslih u Bosni i Hercegovini (BiH)“ pokazuju da četiri od deset osoba starijih od 65 godina koristi društvene mreže, a omiljena platforma im je Facebook (75 posto). Takođe, isti podaci pokazuju i da više od polovine ispitanih ne provjerava informacije na internetu (66 posto), što pokazuje da je neophodan strateški pristup podizanja medijske i informacijske pismenosti za ovu kategoriju društva.

U mnogim prednostima korištenja interneta, poput povezivanja sa porodicom i prijateljima, brzog prenosa i dobijanja informacija, plaćanja računa, ili pak manjeg rizika od demencije, kako je pokazalo istraživanje objavljeno u časopisu Journal of the American Geriatrics Society, internet ima i svoje mane. Lažne vijesti, teorije zavjere, prevare, krađa identiteta, neke su od sveprisutnih opasnosti koje donosi internet.

Da bi izbjegli takve opasnosti, starije osobe ponekad uopšte ne žele koristiti internet što im, kako u razgovoru za Mediacentar Sarajevo govori novinarka i istraživačica Lidija Pisker, uskraćuje brojne prednosti koje internet pruža.

Takođe, istraživanja su identifikovala starije osobe kao demografsku grupu koja je posebno podložna lažnim vijestima na internetu, kao i da imaju skoro četiri puta veću vjerovatnoću da će dijeliti lažne vijesti na Facebooku nego mlađe generacije.

U susjednoj Hrvatskoj je Agencija za elektroničke medije, zbog, kako se između ostalog navodi, još uvijek neregulisanih odnosa na medijskom i komunikacijskom području, kada svako od nas može, daleko lakše i brže nego prije, postati žrtvom lažnih ili namjerno manipulisanih informacija, tačnije dezinformacija, predstavila priručnik o internetu i društvenim mrežama za treću životnu dob nazvan „Vodič za srebrne surfere“. Ovaj priručnik su, između ostalog, kao obavezno štivo koristili učesnici projekta „Medijska pismenost 60+“ kojeg je vodila Lidija Pisker.

„Korištenje interneta više nije pitanje odluke nego potrebe“, kaže ona, koja je u inervjuu za Mediacentar predstavila projekt kojem je cilj, kako naglašava, da osobe starije dobi budu sposobne ne samo prepoznati opasnosti od prevara, dezinformacija, krađe identiteta, nego i da uživaju u svim prednostima interneta i da se ne ustručavaju koristiti ga.

Autorica ste projekta „Medijska pismenost 60+“, kojem je cilj izgradnja kritičkog odnosa spram internetskih sadržaja među starijim osobama iz BiH i regiona. Zašto je važno da osobe od 60+ godina budu medijski pismene i da li ste na osnovu projekta uvidjeli koliko je bitno imati ovakve i slične projekte?

Istraživanja pokazuju da starijim osobama u većem postotku nego mlađima nedostaje znanja o sigurnom korištenju interneta i vještom korištenju društvenih mreža. Nedostatak vještina medijske pismenosti ogleda se u neprepoznavanju nepouzdanih medija, te nekritičkom odnosu prema manipulativnim medijskim sadržajima koje starije osobe dijele na društvenim mrežama te na taj način često nesvjesno šire dezinformacije i govor mržnje. Osim toga, propagandni medijski sadržaji često proizvode osjećaj straha i panike kod starijih osoba, što može pridonijeti socijalnoj izolaciji ove grupe. I pored toga, brojni programi medijskog opismenjavanja u BiH i regionu fokusiraju se na mlađe generacije, dok potrebe starijih osoba da budu obučene o medijskoj pismenosti ostaju nezadovoljene.

Istraživanja pokazuju da osobe starije životne dobi više koriste tradicionalne medije, kao i da se polovina ove populacije stanovništva nalazi u digitalnom jazu. Da li je važno da osobe od 60+ budu uključene u procese u tehnologiji i ako da, zbog čega?

U digitalnom dobu korištenje interneta postaje neizbježno. I starije osobe, kao i svi drugi, trebaju znati kako, na primjer, kupovati putem interneta, plaćati račune, komunicirati s porodicama i tražiti informacije da bi mogli imati kvalitetan život. Da sami, ne oslanjajući se na svoju djecu, unučad ili komšije, mogu pročitati vijesti, zakazati pregled kod doktora, organizovati putovanje ili provjeriti vremensku prognozu. Korištenje interneta više nije pitanje odluke nego potrebe. To je i velikom broju starijih soba postalo jasnije u toku pandemije Covid-19, kad se svakodnevni život preselio na internet, a svi oni koji ga nisu koristili su ostali isključeni.

Koliko osobe starije životne dobi znaju prepoznati clickbait, kredibilnu informaciju, ali i internet prevare? Jesu li svjesni opasnosti na internetu, na primjer krađe podataka na društvenim mrežama?

Osobe starije životne dobi su jedna od grupa koja je pod najvećim rizikom od digitalne isključenosti upravo zbog njihovog generalno nedovoljnog nivoa znanja i vještina za korištenje interneta. Izvještaji udruženja za zaštitu potrošača koje sam čitala u zadnje vrijeme sugerišu da su starije osobe izložene povećanom riziku od online prevara jer im fali iskustva i samopouzdanja za korištenje svih prednosti interneta. Dakle, rekla bih da su starije osobe generalno svjesne opasnosti, ali da ne znaju kako da se od te opasnosti zaštite. Često se desi da, u strahu da ne budu prevarene, uopšte ne žele koristiti internet i time si uskraćuju brojne prednosti koje internet pruža. Zato ovaj projekat i jeste tako važan, jer mu je cilj da osobe starije dobi budu sposobne ne samo prepoznati opasnosti od prevara, dezinformacija, krađe identiteta, i slično, nego i da uživaju u svim prednostima interneta i da se ne ustručavaju koristiti ga.

Koji segment biste mogli izdvojiti u kojem osobe 60+ imaju najmanje znanja? Takođe, na osnovu razgovora sa njima, na koje poteškoće na internetu su nailazili i šta je prema njihovom mišljenju najvažnije za naučiti?

Prije nego što odgovorim na ovo pitanje, željela bih napomenuti da sposobnosti i znanja osoba starijih od 60 godina jako variraju, i ne može se dati precizan generalni sud. Ali moj projekat je pošao od podataka da značajan postotak osoba starijih od 60 godina ima manje iskustva s tehnologijom i internetom u odnosu na mlađe generacije. Ono što sam utvrdila kroz anketu i razgovore s ovom populacijom je da je za njih jako važno da razumiju koncept sigurnosti na internetu i u teoriji i u praksi. Drugim riječima, da razumiju šta se krije iza lažnih Viber nagradnih igri ili zahtjeva za prijateljstvo koje na Facebooku dobijaju od nepoznatih ljudi, te da znaju kako prepoznati i izbjeći online prijetnje, kako se zaštititi od krađe identiteta i kako obavljati online kupovinu i plaćati račune.

Da li osobe starije od 60 godina vjeruju više medijima ili društvenim mrežama i šta navode kao razlog zbog čega je to tako?

Stavovi se razlikuju i sve ovisi o ličnim preferencama. Generalno govoreći, starije osobe više naginju ka tradicionalnim medijima, koje smatraju i više se oslanjaju na medije na koje su naviknute od djetinjstva. Ipak, društvene mreže su sve popularnije kako među mlađim generacijama, tako i među starijim osobama. Neke starije osobe su vrlo aktivne na društvenim mrežama i koriste ih za praćenje vijesti i informacija.

Koliko su svjesni reklama za npr. lažne lijekove, ili koliko su svjesni lažnih vijesti, i poznaju li načine provjere tačnosti informacija na internetu?

Jedno od pitanja u mojoj anketi bilo je „Provjeravate li istinost informacija na koje nailazite na internetu?“, na što je 73 posto ispitanika i ispitanica odgovorilo sa „Da“, a 27 posto sa „Ne“. Zvuči ohrabrujuće, zar ne? Međutim, na pitanje poslije ovog, tj. o načinima na koje provjeravaju informacije, uslijedili su odgovori da, na primjer, informacije traže u enciklopedijama, pitaju za mišljenje svoju djecu ili im je način provjere informacija čitanje komentara ispod informacije koja bude objavljena na društvenim mrežama. To, mislim, samo za sebe dovoljno govori o generalnom nivou znanja o načinima provjere informacija na internetu.

U okviru projekta „Medijska pismenost 60+“ provedeno je mini istraživanje o digitalnim medijskim navikama osoba koje imaju 60 i više godina. Možete li nam reći više o tome, do kakvih ste podataka došli?

Upitnik je prethodio samoj obrazovnoj kampanji. Anketa je bila dostupna na internetu tokom prve dvije sedmice aprila ove godine. Prikupila sam 141 odgovor od osoba koje imaju više od 60 godina, i na osnovu tih odgovora sam kreirala sadržaje kampanje. Zanimljivo je, na primjer, da je 73 posto ispitanika i ispitanica kao jedan od izvora informacija na internetu naveo objave na društvenim mrežama, što ukazuje na to da ne postoji dovoljno izgrađen kritički odnos prema sadržajima na društvenim mrežama. Zanimljivo je takođe i da je zdravlje tema o kojoj se najčešće informišu na internetu.

Kako reaguju na dezinformacije, misinformacije i propagandni sadržaj? Kako takav sadržaj utiče na njihov život?

Nedostatak digitalnih vještina ili vještina kritičkog razmišljanja može dovesti do osjećaja nesigurnosti, zbunjenosti i nedostatka povjerenja u informacije koje dolaze putem medija, ne samo među starijim osobama nego i generalno govoreći. Nadalje, dezinformacije u vezi sa zdravljem, kao što su lažni lijekovi ili alternativni zdravstveni tretmani, mogu predstavljati zdravstvene rizike. Ako povjerujete u takav sadržaj i slijedite ga umjesto da se oslonite na provjerene medicinske izvore, vaše zdravlje će nastradati. Ovakvo ponašanje nije, naravno, specifično samo za osobe starije dobi, nego za bilo koga kome nedostaju vještine kritičkog razmišljanja i sposobnost prepoznavanja dezinformacija.

U susjednoj Hrvatskoj postoji priručnik o internetu i društvenim mrežama za osobe treće životne dobi. Koliko su upoznate osobe koje su učestvovale u ovom projektu o postojanju takvih priručnika i koliko bi bilo važno jedan takav napraviti i u Bosni i Hercegovini?

Priručnik iz Hrvatske je bio obavezno štivo za „influensere“ u toku projekta, uz brojne druge dokumente i stranice koje su im bile izvor informacija. „Influenseri 60+“, kako sam ih nazvala, su tri osobe starije dobi koje su u toku trajanja projekta istraživale ovu temu, čitale o raznim aspektima medijske pismenosti, nalazile primjere s kojima se osobe starije dobi mogu lako povezati, te snimali kratka videa o temama koje sam kroz anketu i kroz razgovore s ciljnom grupom utvrdila kao najvažnije, kao što su npr. prevare na internetu, lažni profili na Facebooku i lažni savjeti o zdravlju. Pokazalo se da su ova videa imala najveći doseg – jedan od njih o online prevarama imao je čak 50.000 pregleda – te mislim da su ovakvi formati zgodniji jer mogu obuhvatiti veći broj ljudi i prilagođeniji su starijim osobama, koje često zamara čitanje dužih tekstova na malim ekranima na telefonima.

Šta bi bila Vaša preporuka osobama starije životne dobi koju biste izdvojili u smislu kako da bolje razumiju medijski sadržaj i da sigurnije koriste internet?

Moja poruka bi bila više usmjerena na donatore i organizacije koje se bave medijskom pismenošću, koji ovu grupu nepravedno zanemaruju: Kreirajte programe za osobe starije dobi. Svi materijali koje sam kreirala u okviru projekta trajno će ostati na Facebook stranici „Medijska pismenost 60+“. Bilo bi sjajno ako bi bili korišteni u budućim obrazovnim projektima i kampanjama medijske pismenosti koji će, nadam se, biti više usmjereni i na ovu grupu. U toku projekta sam, osim od penzionerskih domova, dobijala pozive i od udruženja osoba sa oštećenjima sluha, koji su mi rekli da su sadržaji kampanje i njima jako korisni.

Izvor: Media Centar

Prošle su dvije godine od izvještaj o javnoj istrazi o okolnostima smrti ubijene novinarke Daphne Caruane Galizie, a Vlada još nije predstavila alternativne prijedloge onima koje je srušila u vezi s korupcijom i organiziranim kriminalom, saopćila je Fondacija Daphne Caruana Galizia.

Javna istraga zaključila je da država mora snositi odgovornost za ubistvo Caruane Galizije nakon što je stvorena kultura nekažnjivosti koja se infiltrirala u institucije zemlje.

U svom izvještaju na 437 stranica, istraga je zaključila da, iako nema dokaza da je država aktivno uključena u ubistvo, kultura nekažnjivosti stvorena je iz najviših ešalona moći unutar ureda bivšeg premijera Josepha Muscata u Castilleu.

U osuđujućem zaključku, izvještaj navodi da je nekažnjivost “generirana na najvišim nivoima u srcu administracije u Kastilji i poput hobotnice se proširila na druge institucije kao što su regulatorne institucije i policija što je dovelo do kolapsa vladavine prava”.

Fondacija Daphne Caruana Galizia navodi da je ohrabrujuće vidjeti jedinstveni poziv na javnu istragu kako bi se osigurala državna odgovornost i potpuna pravda za neprirodnu smrt Jeana Paula Sofije.

– Javna istraga jedini je način da država nauči kako spriječiti buduće smrti, ali ako naučene lekcije žele spasiti živote drugih, država mora slijediti brzu i cjelovitu promjenu – stoji u saopćenju.

Fondacija je primijetila da unatoč oštrim zaključcima u istražnom izvještaju, Malta još uvijek nije ispravila sistemske propuste koji su omogućili naručeno ubistvo novinara.

Vlada je do danas provela samo uspostavu Odbora stručnjaka koji će je savjetovati o reformama. Projektni zadatak odbora zadužio ga je za reviziju zakona za zaštitu novinarstva, ali ga je prisiljavao da zanemari druge preporuke koje je iznio istražni odbor.

Projektni zadatak koji je izradila vlada isključio je mjere za rješavanje problema nekažnjivosti, korupcije i zloupotrebe ovlasti iz zadatka Odbora, iako napori da se zaštiti novinarstvo neće uspjeti bez jednakog napora u borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala, naveli su iz Fondacije.

Malteška novinarka i blogerica Daphne Caruana Galizia, čije su optužbe o korupciji vlade dovele do prijevremenih izbora, poginula je u eksploziji bombe postavljene ispod njenog automobila 2017. godine. Caruana Galizia, 53, sarađivala je s više malteških medija, a prije svega je bila poznata po blogu u kojem je otkrila više korupcijskih afera.

Izvor: NewsBook/Analiziraj.ba

Sarajevo, 28.7.2023. – Upravni odbor Udruženja/udruge BH novinari poziva Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (BiH) da u okviru svojih nadležnosti HITNO i bez ikakvih rezervi reaguje na širenje govora mržnje i pozive na nasilje prema novinarima Slađanu Tomiću i Danijalu Hadžoviću iza kojih stoje Jasmin Mulahusić i njegovi pratioci na društvenoj mreži Facebook.

Jasmin Mulahusić, državljanin Luksemburga porijeklom iz BiH, u svojoj posljednjoj objavi na Facebook-u ponovo je etiketirao i targetirao novinare Slađana Tomića i Danijala Hadžovića, iskazujući uvjerenje kako je „samo pitanje vremena“ kada će neko „sresti Slađana i Danijala i fino popričati s njima“.  Također, Mulahusić je iznio niz neistina i huškačkih manipulacija o povezanosti porodice novinara Tomića sa Vojskom Republike Srpske i najtežim zločinima počinjenim tokom opsade Sarajeva.

Upravni Odbor BH novinara podsjeća kako Jasmin Mulahusić već godinama verbalno zlostavlja, prijeti i izlaže sigurnosnim rizicima Slađana Tomića i druge novinare/ke u BiH, a da Tužilaštvo BiH, policija i pravosudne instance općenito nisu našle adekvatan pravni i institucionalni odgovor za sankcioniranje Mulahusića i njegovih „FB ratnika“, niti su poduzeli adekvatne mjere zaštite prava i sigurnosti novinara/ki.

Za Upravni odbor BH novinara je nedopustivo i indikativno da se istraga protiv Jasmina Mulahusića vodi više od tri godine bez rezultata, iako su BH novinari, mnogi mediji  i novinari/ke dostavili desetine krivičnih prijava sa dokazima o prijetnjama, pozivanju na nasilje, uvredama na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, govoru mržnje i drugim krivičnim djelima opasnim po život i profesionalnu sigurnost medijskih djelatnika/ca.

Mi u BH novinarima nemamo niti jedan razuman i pravno utemeljen odgovor na evidentnu neefikasnost bh. pravosuđa u ovom slučaju, osim da Jasmina Mulahusića od podizanja optužnice i suđenja u BiH štite politički moćnici i njihovi reprezenti u pravosudnim institucijama!

Zbog svega navedenog, Upravni odbor BH novinara još jednom javno zahtijeva od Tužilaštva BiH da se URGENTNO posveti rješavanju „predmeta Mulahusić“ i javnost obavijesti o svom radu. Naglašavamo još jednom kako je riječ o osobi koju je Tužilaštvo BiH ranije dovodilo u vezu s terorističkim aktivnostima, te koja ima veliki broj pratilaca na društvenim mrežama, što dodatno doprinosi širenju mrzilačkih sadržaja nevjerovarnom brzinom.

Istovremeno, BH novinari pozivaju i nadležne policijske organe da poduzmu adekvatne mjere zaštite kolega Slađana Tomića i Danijala Hadžovića radi prevencije novih sigurnosnih prijetnji.

Upravni odbor Udruženja/Udruge BH novinari

Svaki novinar zna barem za tri slučaja koja su ostala „ispod radara“. Kolege ih nisu prijavile čak ni uredniku ili strukovnom udruženju jer misle da su napadi sastavni dio novinarstva, ne vjeruju da će institucije uraditi bilo šta po tom pitanju, ne žele da budu percipirani kao žrtve ili ne žele da ih prijavljivanje napada i sve što slijedi ometa u redovnom poslu. Ovi razlozi su zaista (i nažalost) vrlo legitimni i razumni. Novinarima su prozivke, prijetnje, zastrašivanja pa čak i fizički nasrtaji postali dio svakodnevnice i stvarnost koju žive. Rijetki su slučajevi koji uopšte dospiju do suda, a kamoli rezultiraju zadovoljavajućom presudom. Kada prijavite napad, bivate ogoljeni u javnosti i uporno predstavljani kao bespomoćna žrtva. Odjednom više nisu bitni tekstovi ni prilozi koje ste objavljivali, nagrade koje ste dobijali, promjene koje ste izazvali u svojoj zajednici, inovacije koje ste kreirali. Sve to se stavlja u stranu i bivate percipirani isključivo kao žrtva, stavlja vam se etiketa koje se teško rješavate. A sve ovo, procedure odlaska u policiju, komunikacija sa advokatima i međunarodnim organizacijama, sastanci sa predstavnicima različitih strukovnih udruženja, odgovaranje na brojna novinarska pitanja, svakodnevna gostovanja u medijima… jednostavno remete vaš život i odvlače vas od osnovnog posla – izvještavanja. To vas u konačnici dovodi u lošiju finansijsku situaciju jer manje rada znači i manje novca, posebno ako ste slobodni novinar/snimatelj/fotograf.

U takvim okolnostima vas najčešće vodi misao da je prijavljivanje napada jedina ispravna odluka, odgovorno ponašanje prema sebi i drugim kolegama, utiranje prtine za one koji će tek doći iza vas, kako bi dobili barem djelimično funkcionalan sistem. Međutim, česti su i momenti kada ne možete sami sebi da objasnite zašto vi to radite i za čiju dobrobit. Kada ste toliko izmrcvareni, ne vidite kraj agoniji niti se naziru rezultati vaše borbe. Jer prijavljivanje napada u ovoj zemlji zaista jeste borba, na svim mogućim frontovima.

Prema podacima BH novinara i Linije za pomoć novinarima, koja djeluje u sklopu udruženja, u čak 70 odsto slučajeva iza napada i prijetnji stoje političari, osobe na javnim funkcijama u zakonodavnim i izvršnim organima vlasti, kao i menadžeri u javnim preduzećima.

„U online nasilju prednjače osobe bliske političkim strankama i lideri političkih stranaka koji sve više koriste svoje profile na društvenim mrežama kao sredstvo brutalnih prijetnji novinarima i novinarkama,  ponavljanja napada i targetiranja samo  određenih novinara i novinarki. Ovdje treba dodati i targetiranje BH novinara i vodećih ljudi u udruženju kao metu političkih pritisaka i prijetnji smrću, koji se dešavaju uglavnom poslije javnih reakcija na konkretne napade na novinare i medije“, ističe Borka Rudić iz BH novinara.

Stoga ne trebaju ni da čude jako rijetke, skoro nikakve reakcije političara na napade na novinare. Tako se nakon brutalnog napada iz mržnje u martu ove godine na grupu od petnaestak LGBTIQ aktivista, a u kome je fizički povrijeđeno dvoje novinara, oglasilo manje od deset političara. Neki od njih su Saša Magazinović, Ćamil Duraković i Vojin Mijatović. Za to vrijeme opozicija u Republici Srpskoj se pravila da se ništa ne dešava, vjerovatno jer je njihov saborac Draško Stanivuković danima prije napada podgrijavao atmosferu svojim homofobnim izjavama. Od vladajuće koalicije se podrška i osuda nisu ni očekivale, posebno jer je u huškanju na LGBTIQ zajednicu učestvovao Milorad Dodik lično, uz asistenciju javnog servisa.

Krađa laptopa i oštećenje automobila

I to nije usamljen primjer nereagovanja. Prije nekoliko dana, u Sarajevu je neko provalio u stan urednika i novinarke online magazina Žurnal, Eldina Karića i Žane Karić Gauk. Na dan kad je njihov medij slavio 14 godina rada i kad su dodjeljivali novinarsku nagradu kolegama iz drugih redakcija, neko je ušao u njihov dom i ukrao njihove računare. Ostale vrijedne stvari nije dirao. Oni na to gledaju kao na poruku sistema, koji pokušava da ih zastrašuje. Podrška je došla od novinarske zajednice, kako BiH tako i regiona. Fizičku zaštitu dobili su od Internewsa i USAID-a, a ne institucija.

„Čelnici grada i opštine u kojoj živimo ignorisali su slučaj, kao i ostali političari na drugim nivoima vlasti. Jedini koji su se oglasili ovim povodom bili su ministar saobraćaja i komunikacija Edin Forto i zamjenica ministra za ljudska prava Duška Jurišić“, govori Žana Karić Gauk.

Ona ističe da ih ovaj napad nije uplašio, jer pod pritiskom rade već godinama. Cijeloj redakciji Žurnala konstantno prijete.

„Ovo jeste korak dalje u zastrašivanju i slanje poruke svim novinarima da nigdje nisu sigurni, ako se poslom bave kako profesija nalaže. Ipak, misija Žurnala će ostati ista – beskompromisna borba protiv kriminala i korupcije u zemlji koju su zarobili pljačkaši u foteljama“, naglašava ona.

Sam napad nekada nije najgori dio, već on tek slijedi – pokušavanje da se vrati uobičajenom načinu života, bez obzira na ono što se desilo. Početkom marta ove godine, u Banjaluci je jedan muškarac izgrebao automobile portala Buka, urednika portala Buka, Aleksandra Trifunovića, i novinara EuroBlica, Nikole Morače. Šteta na tri automobila se mjeri hiljadama konvertibilnih maraka. Počinilac je komšija Trifunovića i Morače, kog oni sreću skoro svakog dana.

Tokom svoje karijere duge 25 godina, Aleksandar Trifunović je bio meta većeg broja napada, prijetnji, zatrašivanja, pritisaka. Nakon napada na njegovu imovinu, nekoliko puta je javno isticao da se radi o najtežem napadu do sada, jer je on obuhvatio i njegovu porodicu. Nakon toga, pitanje sigurnosti postalo je njegova svakodnevnica.

„Stanje permanentne ugroženosti, ma koliko se trudili da ne dođe do toga, uvodi te u anksiozna i paranoična stanja. Pretpostavke šta ti se može desiti pojačane su prozivkama od strane najviših organa vlasti, koji te prozivaju, kao u mom slučaju Milorad Dodik, i targetiraju na način koji svakom ko želi da ti naudi nudi tu mogućnost na tacni, bez naplate. Dakle, sistem i ne krije da nije zainteresovan da te štiti“, ističe Trifunović.

Nakon što sistem propusti da spriječi napade, ali i adekvatno kazni počinioce i zaštiti žrtvu, postavlja se vrlo logično pitanje da li treba čekati na takav sistem ili se štititi sam. Kako god znaš i umiješ.

„I onda dolaziš do tog tragičnog osjećaja usamljenosti i ugroženosti gdje je svaka opcija samoodbrane, koje bi se inače grozio, dozvoljena. Nezdravo i nasilno okruženje jednostavno ne doprinosi gandijevskim pogledima na ostvarivanje svojih prava i sloboda, a s druge strane imam osjećaj da bi ovo društvo aplaudiralo da mi se nešto desi, kao što po mrežama pojedinci javno likuju kad god je bio neki napad na mene“, govori Aleksandar Trifunović.

Porast nasilja nad novinarima

Skoro dvije decenije postoji Linija za pomoć novinarima u BiH, koja vodi bazu podataka o napadima i prijetnjama novinarima, kršenjima njihovih prava i medijskih sloboda. Prvih 15 godina, bilježeno je između 45 i 65 slučajeva godišnje, uz dodatnih još  200 – 250 različitih zahtjeva i poziva medija i novinara za pravne savjete, konsultacije i/ili druge vidove profesionalne podrške. Tokom posljednjih pet godina povećao se broj prijavljenih napada, otvorenih prijetnji smrću, govora mržnje, kao i rodno zasnovanog nasilja prema novinarkama, posebno u online sferi. Od 2019. godine do danas, Linija je zabilježila 340 napada na novinare.

„Najveći broj kršenja prava novinara odnosi se na prijetnje, političke pritiske, prijetnje smrću, online nasilje prema novinarkama, govor mržnje, tužbe za klevetu, mobing unutar medijskih redakcija itd. Pedeset tri odsto registrovanih slučajeva su prema novinarkama sa snažno izraženim elementima rodno zasnovanog nasilja, mizoginije kao i diskriminacije i uvreda na spolnoj osnovi.  Od 2019. vodimo posebnu bazu napada na novinarke i imamo evidentiranih 110 slučajeva napada, prijetnji i uvreda koje se odnose na novinarke“, navodi Borka Rudić iz BH novinara.

Analiza rađena početkom ove godine pokazala je da je političko i institucionalno nasilje prema novinarima i medijima poraslo za 40 odsto, dok je broj prijetnji smrću, govora mržnje i huškanja veći za čak 137 odsto.

„Nas jako zabrinjava visok stupanj nekažnjivosti napada i prijetnji, posebno onih koji imaju element krivičnih djela. U 2021. godini samo je 11 slučajeva riješeno u korist novinara i novinarki pred pravosudnim institucijama i dva ministarstva na državnom nivou. U 2022. taj broj je bio još manji – devet slučajeva u korist novinara. Ove godine imamo riješenih osam slučajeva do sada, od toga tri pred pravosudnim institucijama, a ostali su riješeni angažmanom FMHL i njenih advokata“, navodi Borka Rudić.

Linija za pomoć novinarima nudi besplatnu pravnu pomoć, što znači plaćanje troškova advokata koji zastupaju napadnute novinare. Novinari u nekim predmetima dobiju odštetu na kraju sudskog procesa, što se do sada dešavalo u procesima nezakonitih imenovanja u javnim medijima i nekoliko slučajeva klevete, zatim za prijetnje na YouTube kanalu i na Facebooku. Ipak, iznosi nisu toliki da imaju vaspitni karakter za počinioca, pa je samim tim teško govoriti o sprečavanju narednih slučajeva.

„Zbog toga BH novinari insistiraju da se mijenja krivično zakonodavstvo i da se novinari uvedu u zakone kao osobe koje rade posao od javnog interesa i čija se sigurnost treba štititi po službenoj dužnosti. Inicijativa je usvojena u Parlamentu BiH u 2022., nadam se da će se Ministarstvo pravde uključiti na efikasniji način i dati prijedloge. BH novinari imaju napisane amandmane za sve nivoe zakonodavne vlasti – možemo ih odmah ustupiti nadležnim tijelima. Jer, prije koju godinu, efikasnost pravosuđa je bila samo 33 odsto u smislu rješavanja napada i prijetnji novinarima i novinarkama; prošle godine je taj procenat bio još i manji – 25,4 odsto“, napominje Borka Rudić.

Pomak je vidljiv u preporuci Visokog sudskog i tužilačkog vijeća iz maja ove godine, da sva tužilaštva u državi imenuju press-tužioce, osobe za kontakt sa novinarima i medijima. Do sada su press-tužioce imenovala tužilaštva u Hercegovačko-neretvanskom, Unsko-sanskom i Sarajevskom kantonu, kao i Tužilaštvo BiH. Pored imenovanja, u pojedinim tužilaštvima odluke sadrže i odredbe o provođenju istraga napada na novinare i medije po službenoj dužnosti te kreiranje baze podataka o napadima i sigurnosnim rizicima za medijske profesionalce.

Iz BH novinara ističu da više od godinu dana sarađuju sa press-tužiocem iz Sarajeva, kao i da očekuju pozitivne rezultate u većem broju završenih istraga koje se odnose na prijetnje i napade na novinare, posebno u online sferi, a koje bi trebale rezultirati podizanjem optužnica. Trenutno nemaju informacije o reakciji tužilaštava u Republici Srpskoj, koja bi takođe trebala da ispoštuju preporuku VSTV-a i imenuju press-tužioce.

Izvor: analiziraj.ba