SARAJEVO, 31.01.2018.-Medijsko tržište u Bosni i Hercegovini se može posmatrati dvostruko: sa jedne strane, ono „na papiru“ izgleda zadovoljavajuće, jer broj medija je izrazito veliki za jednu malu zemlju u tranziciji; sa druge strane, isto medijsko tržište je u haotičnom stanju ako se uzmu u obzir problematika javnih sevisa, politički uticaji na medije i ekonomski pritisci koji su postali svakodnevnica.

Novinar je u takvom sistemu najčešće u poziciji gdje treba balansirati između kakve takve egzistencije koju mu novinarska plata nudi i novinarskih etičkih i profesionalnih načela. Upravo o tome ćemo govoriti u ovom tekstu, odnosno ispitaćemo kakav je položaj novinara u odnosu na finansijske, profesionalne i etičke standarde.

Krenimo od javnih servisa, čiji rad je regulisan zakonima i koji imaju posebne obaveze prema publici u Bosni i Hercegovini. Kada je u pitanju BHT, svjedoci smo svakodnevnih problema ove medijske kuće koja obavlja funkciju javnog servisa na nivou BiH (a ne entiteta), zbog čega je od posebne važnosti za demokratiju i ustavni poredak. Još uvijek se ne zna da li će i koliko opstati, što novinare stavlja u poziciju svakodnevne brige o tome da li će sutradan moći doći na posao. Entitetski javni servisi još uvijek nisu pod takvim opasnostima, ali postoje indikacije o potencijalnim problemima. Na primjer, nedavno je ponovo u javnost izašlo pismo nezadovoljnih radnika RTRS-a, gdje se iznose ozbiljni problemi: od neplaćenih poreza i doprinosa, preko nemogućnosti ostvarenja zdravstvenog osiguranja, do podataka o prekomjernom broju zaposlenih.

Međutim, pored ovih uslovno rečeno kontekstualnih faktora, ipak treba ukazati na profesionalni status novinara u BiH. Svjedoci smo da FTV i RTRS često narušavaju novinarska pravila nepristranosti, što se najbolje reflektuje kroz priloge koji se emituju u centralnim informativnim emisijama. Novinari često samo predstavljaju držače mikrofona za vladajuće koalicije u entitetima, bez balansiranih i profesionalnih analiza koje bi bile u javnom interesu. Naravno, imajući u vidu kompletan lanac medijske produkcije, novinar jeste u poziciji primarnog prikupljanja podataka i informacija, ali kompletan ton i boju priče ipak određuju urednici/generalni direktori. Uporedna analiza Dnevnika 2 RTRS-a i BN-a u vrijeme predizborne kampanje 2014. godine (Zbornik Medijska slika: istraživanja o odgovornom novi- narstvu) govori nam da ove dvije nauticajnije televizije na području Repub- like Srpske ispoljavaju značajnu pristrasnost i neuravnoteženost. U takvim okolnostima, pogotovo kada je riječ o javnim servisima oba entiteta, treba imati u vidu da novinari trpe višestruke pritiske u produkcionom lancu.

Da li to znači da novinari nisu nikako odgovorni? Kategorično tvrdimo da novinari snose dio odgovornosti za takvu situaciju, jer do sada nije zabilježen pokušaj da se nešto promijeni na bolje. Ruku na srce, ne treba generalizovati, na javnim servisima zaista postoje emisije koje su rađene po svim pravilima novinarskih standarda, ali su problemi najviše uočljivi u dnevnicima i vijestima. Ipak najviše publike je uz male ekrane između 19 i 20 sati, tako da se kompletan korektno urađen program može poništiti jednim lošim dnevnikom. Isto tako, istraživanja koja se rade sa ciljem da se otkriju (ne)skriveni mehanizmi uticaja na novinare su uglavnom bezuspješna, jer je potpuno logično da rijetko ko želi priznati da je pod autocenzurom ili da svoj posao ne radi kako treba. Često možemo čuti kako se koriste opravdanja „možda ne radi- mo najbolje, ali i drugi su još gori“, ali to nije dovoljno validan argument. Ukoliko se novinari žele izboriti za bolji položaj i status na javnim servisima, ta promjena mora biti zajednička, koncenzualna, a ne sporadična i spontana.

Kada su u pitanju komercijalni mediji, njihova pozicija je ipak nešto drugačija, budući da su mediji (ako nisu javni servisi) preduzeća čiji je jedan od motiva i profit. Takođe, treba uzeti u obzir činjenicu da su se u BiH u posljednih nekoliko godina pojavila dva velika igrača: ispostave dva medijska konglomerata (N1 i Al Jazeera Balkans). Pozicija novinara u tim medijima je znatno bolja, o čemu svjedoče i zaposleni novinari AJB-a. Redovnije plate, sloboda u radu, pisana uređivačka politika, veća sigurnost su karakteristike koje su sigurno važnije za novinare od činjenice da su u pitanju mediji sa stranim kapitalom. Mnogi će reći da novinari koji rade za inostrane medije na neki način rade pod nečijim uticajem. Međutim, koji novinari ne rade? Ako prihvatimo stav da je većina medija pod nečijim pritiskom, u tom slučaju su novinari koji rade za N1 i AJB svakako u boljoj poziciji.

Štampani mediji u BiH su u nezavidnoj poziciji, jer štampa kao medij generalno gubi na uticaju, što često rezultira malim platama, velikim brojem „honoraraca“ i slično. Novinarski profesionalizam je regulisan Kodeksom za štampane i online medije, ali bez velikih posljedica, budući da je u pitanju samoregulatorno tijelo koje nema mogućnost velikih sankcija. Štampani mediji su zadržali epitet medija koji važi kao najbolji za „kaljenje“ novinarskog zanata, pa je vjerovatno i dalje najbolje mjesto za početak novinarske karijere mladih novinara. Međutim, dugi volonterski odnosi, mali honorari, strogi vremenski rokovi i već pomenuti politički i ekonomski pritisci doprinose lošem položaju novinara. Ipak, još uvijek postoje nedeljnici koji podrobnije obrađuju društvene teme i stoje kao dokaz profesionalizma novinara.

Na kraju ćemo spomenuti nekoliko karakteristika položaja novinara u haotičnom online univerzumu. Još uvijek ne postoji zakonska regulativa koja bi na neki način definisala šta je potrebno da se javno glasilo na internetu proglasi „novinarskim portalom“. Blogovi, dnevnici, portali sa lažnim vijestima, portali sa očiglednim huškačkim namjerama – sve su to oblici medijskog izražavanja koji se mogu upotrebiti i zloupotrebiti. Ako govorimo o „pravim“ medijskim portalima (klix, nezavisne, buka, avaz i sl) – portalima koji imaju transparentne podatke o vlasništvu – možemo zaključiti da je položaj novinara ipak nešto povoljniji. Koliko god bili uticajni, a samim tim i poželjna meta onih kojima je potreban taj uticaj na publiku, novinarstvo na portalima ipak zadržava određeni profesionalizam. To, ipak, ne treba miješati sa portalima čija je jedina namjera beskrupulozna propaganda ili širenje zabave i lažnih vijesti. Takvi oblici „medijskog“ ne zaslužuju da budu pominjani u kontekstu položaja novinara, jer tu ne rade novinari, nego neko drugi (koji svakako ne rade u javnom interesu).

Možemo reći da je položaj novinara u BiH nepovoljan iz više perspektiva. Prvo, kao što smo vidjeli, oni su pod konstantnim pritiscima politike, ekonomije ili nekih drugih interesa. Drugo, novinari imaju prilično široku definiciju profesije, jer još uvijek se novinarstvom može baviti svako, a razvojem interneta, svaki pojedinac je potencijalno i „glasilo“ u pravom smislu riječi. Treće, medijsko tržište ima svojih problema koji se odražavaju na njihov položaj: netransparentnost vlasništva, slaba ekonomska sposobnost medija, politički uticaji na urednike/vlasnike, medijska zasićenost i slično. Ipak, ne treba biti pesimista, jer profesionalni novinari u pravom smislu, oni koji rade tvrdoglavo u javnom interesu, su dokaz da dosta toga zavisi i od njih samih.

Ovaj tekst je originalno objavljen u trećem izdanju specijalnog biltena Udruženja BH Novinari, koji se realizira u okviru projekta “Mediji i javni ugled”, kao doprinos javnoj raspravi o temi transparentnosti medijskog vlasništva i zagovaranju donošenja zakona za unapređenje medijskog prostora i tržišta informacija u BiH. Bilten možete preuzeti ovdje.

SARAJEVO, 26.01.2018.-Unutar medijske zajednice pozdravljena je inicijativa donošenja zakonskog rješenja kojim bi se osigurala transparentnost medijskog vlasništva i finansiranja, te uredio oglašivački prostor. Rezultat je to prve stručne debate pod nazivom “U potrazi za boljom regulacijom transparentnosti vlasništva i finansiranja medija iz javnih budžeta” koja je održana 26. januara 2018. u okviru projekta “Mediji i javni ugled”, podržanog od strane EU.

Vladimir Pandurević, voditelj projekta iz Delegacije Evropske unije u Bosni i Hercegovini, rekao je kako „javni interes u medijima nije definisan nijednim strateškim dokumentom i stoga su rezultati projekta Mediji i javni ugled jako važni“.

Generalna tajnica Udruženja BH novinari Borka Rudić ocijenila je kako su posljedice neregulisanja ove oblasti „urušavanje novinarske etike i kvalitete novinarstva kao i slabljenje funkcije javnog interesa samih medijskih kuća“.

Politička savjetnica u Uredu specijalnog predstavnika EU Jasna Jelisić podsjetila je na posljednje izvještaje Evropske komisije o napretku BiH u kojima je pitanje transparentnosti u medijskom sektoru tretirano kao jedno od ključnih. „Izjveštaji su između ostalog dali i preporuke vlastima u Bosni i Hercegovini da ovo pitanje što prije razmatraju, a u nekoliko navrata je naglašeno da će ovo pitanje biti i predmet razmatranja prilikom davanja Mišljenja Evropske komisije na aplikaciju BiH za članstvo u EU.“.

Profesorica Fakulteta političkih nauka Lejla Turčilo naglasila je da je potrebno vratiti vezu između kvalitetnih medija i građana koji ih znaju prepoznati. „Pravo je građana da imaju pristup tačnim, objektivnim i fer informacijama, ali i da poznaju mehanizme uticaja onih kojih kreiraju takve informacije“, rekla je Turčilo.

SARAJEVO, 25.01.2018. – Roster medijskih profesionalaca posvećenih podizanju javne svijesti o rodno zasnovanom nasilju, kroz primjenu profesionalnih standarda u izvještavanju o ovom društvenom problemu formiran je danas u Sarajevu.

Roster je okupio 30 novinara i novinarki javnih i privatnih medija iz Sarajeva, Banjaluke, Doboj Juga, Milića, Doboja, Brčkog, Zenice, Sokoca, Pala, Sanskog Mosta, Bugojna, Mostara, Bihaća, Bijeljine i Livna, koji će u narednom periodu definisati i potpisati zajedničku deklaraciju sa ciljem objektivnog, etičkog i profesionalnog izvještavanja o rodno zasnovanom nasilju.

Formiranje Rostera rezultat je višemjesečnih aktivnosti i kampanje projekata pod pokroviteljstvom UN Women ureda u BiH. “Pokušavamo pomoći vlastima u BiH da ispune svoje međunarodne obaveze koje proizilaze iz Istambulske konvencije i drugih međunarodnih akata. To su oni standardi prema kojima vlasti imaju obavezu da aktivno djeluju na suzbijanju svih vrsta nasilja”, rekao je predstavnik UN Women ureda u BiH David Saunders te dodao kako Rosterpredstavlja veliku priliku da se javno doprinese samom procesu prevencije nasilja.

Fatima Bećirović iz Gender centra FBiH predstavila je neka od iskustava i zapažanja u vezi sa rodno zasnovanim nasiljem iz perspektive institucije koju predstavlja. “Sistem podrške osobama koje prežive nasilje nije ujednačen na cijeloj teritoriji BiH. Svaka žrtva nasilja treba da ima jednak pristup zaštiti u cijeloj zemlji, a svakog počinitelja nasilja potrebno je na adekvatan način sankcionisati”, poručila je Bećirović.

Sudionici/e današnje diskusije istakli su potrebu aktualiziranja ovog društvenog problema u lokalnim zajednicama kroz izvještavanje lokalnih medija, kao i da je problemu potrebno pristupiti iz različitih perspektiva. Rečeno je i da je bitan kontinuitet u medijskom izvještavanju o slučajevima nasilja i kako ovakve priče treba pratiti od početka do kraja te izbjegavati dnevno-senzacionalističko izvještavanje.

Susret je održan u okviru projekta „Isključimo nasilje – Mediji protiv nasilja nad ženama“ koji realizira Udruženje/udruga BH novinari uz podršku UN Women ureda u Bosni i Hercegovini i Švedske međunarodne agencije za razvoj i saradnju (Sida).

SARAJEVO, 22.01.2018.-Bilo bi dobro da se o pravima novinara u 21. vijeku govori jedino u smislu dokidanja cenzure i autocenzure, o rastućoj slobodi nepristrasnog izvještavanja i drugim bajkama. Nažalost, dok ne dosanjamo ovaj san, moraćemo prvo da se suočimo sa bolnim činjenicama koje pokazuju da se nalazimo na samim počecima razvoja medijske scene.

Prije svega, da ne znamo koliko nas ima, niti koliko medija operiše na bh. tržištu, kakva im je vlasnička struktura i za kolike plate novinari rade svoj posao. Nije nam poznato ni kako novinari žive, niti koliko njih ima više od jednog angažmana, koliko su plaćeni frilenseri, ko među njima dobija neoporezovane honorare na ruke, a ko ima autorski ugovor. Šta još ne znamo? Da li se i kako liječe, jesu li žrtve mobinga svojih urednika i vlasnika medija, koliko sati sedmično rade, da li je ikome od njih plaćen prekovremeni. Koliko novinara je radilo za praznike i da li je ikome to plaćeno? Koliko novinara rade i kao fotografi? Koliko priloga naprave mjesečno i koliko slobodnih dana imaju? Ni na jedno od ovih pitanja nemamo precizan odgovor.

Raspolažemo paušalnim i djelimičnim podacima za mali broj novinara pojedinaca, dok velika većina tavori bez ugovora i prava, ucijenjeni rade kod modernih robovlasnika bez prava na glas. Formiranje velikog broja medija (govori se da ih u BiH ima preko 1100, od čega oko 1000 news portala), uz minimalna ulaganja, povezivanje komercijalnih i političkih interesa, rastuća koncentracija vlasništva, tehnološko zaostajanje doveli su novinare u postojeću situaciju. Da stvar bude još gora, više nema nikakve razlike da li novinari rade za javne servise i agencije ili u privatnim kućama. Tretman je isti, bez obzira da li je gazda “država” ili tamo neki skorojević, prava kao da ne postoje, mobing je izražen, plate su male i neredovne, doprinosi kao da ne postoje, a broj obaveza uporno raste.

Iz svih ovih razloga slobodno se može reći da je novinarstvo u BiH danas oblast krajnje eksploatacije više hiljada ljudi koji rade jedan od najstresnijih i najzahtjevnijih poslova, a da se njihov glas ni ne čuje, niti se igdje “bilježe” kao radnici. Tome u prilog ide i činjenica da je vlasnicima medija i njihovim urednicima dostupan gotovo neograničen broj studenata, svršenih nezaposlenih novinara i diplomaca srodnih struka, koji bi rado pisali ili izvještavali za kakav-takav honorar. Vrebajući priliku da se dokažu i izbore za pravi posao, bilo kao novinar ili da pobjegnu u odnose sa javnošću, kolege često provedu cijelu deceniju radeći kao potplaćeni honorarci, bez ikakvih mogućnosti da napreduju.

Neuređenost medijskog tržišta u BiH, nejasna vlasnička struktura televizija, novina, radio stanica i portala, politički uticaji i pritisci na novinare, kao i ogroman broj onih koji bi radili i za pola minimalca kako bi zgrabili priliku da se za nekoliko godina stalno zaposle, dovelo je radnike u stanje krajnje zavisnosti. Prvo od posla koji rade, nerealnih rokova i velikih očekivanja uredništva, da bi na kraju mjeseca dobili manju platu od niskokvalifikovanog radnika i ono malo vremena koje imaju, potrošili tražeći načine da dodatno zarade. Novinari mnogo rade a malo zarađuju, plate su neredovne i nerijetko u dijelovima. Ekonomski osiromašeni, ucijenjeni i niskog samopouzdanja, prinuđeni su da traže dodatne poslove, da žive pod stresom i pritiscima svih vrsta, frustrirani i u strahu za posao, ni ne usuđuju se da govore o lošem položaju u kojem im prolaze godine.

Da apsurd bude maksimalan, novinarstvo se lagano pretvara u tipično ženski posao, pa je samim tim i ekonomski položaj zaposlenih odzraz ovog stava. Legitimno je onda postaviti pitanje: “Zašto se novinari ne bore za sebe kada su itekako svjesni kršenja radničkih prava u drugim strukama, o čemu uporno izvještavaju?” Jedan od odgovora bi mogao biti da su ucijenjeni i razoružani dok u džepovima prevrću nekoliko kovanica, preopterećeni poslom i rokovima koji stalno cure a nikada ne ističu, novinari teško da imaju vremena da misle o svojim pravima.

Sa druge strane, novinarstvo se nikako ne posmatra kao posao, već kao poziv i hobi, a onaj ko je talentovan da se time bavi, on nije radnik, nego zvijezda. Kako i bi, kada ima dovoljno prosvjetara, medicinara i drugih radnika o čijim ugroženim pravima izvještavaju. O svima, samo ne o svojima. Tek kada ostanu bez posla ili bez zdravlja, a nerijetko bez oboje, kada se rode djeca i pritisnu rate kredita, novinari postaju svjesni da su radnici, a da nisu na vrijeme mislili o tome. Razvoj medijske scene u BiH, dakle, sveo se na eksploataciju zaposlenih novinara i ostalih radnika u medijima, uz namjerno održavanje haosa i imperative političkog uticaja.

Stoga se u našim, blago rečeno haotičnim uslovima, može samo govoriti o začetku medijske scene koja tek treba da se ustanovi i isprofiliše. To će se desiti samo ukoliko prestanemo da preskačemo stepenice, kada se okupimo i omasovimo, kao što to rade drugi radnici. Udruženja i klubovi novinara, a posebno sindikati, prava su mjesta za začetak borbe za normalne uslove za rad. Država kakva i jeste, neće se brinuti o onima koji se ne brinu sami o sebi, a pogotovo ne o novinarima koji su joj više smetnja nego korist.

Ovaj tekst je originalno objavljen u trećem izdanju specijalnog biltena Udruženja BH Novinari, koji se realizira u okviru projekta “Mediji i javni ugled”, kao doprinos javnoj raspravi o temi transparentnosti medijskog vlasništva i zagovaranju donošenja zakona za unapređenje medijskog prostora i tržišta informacija u BiH. Bilten možete preuzeti ovdje.

ZENICA, 18.01.2018.-Lokalni mediji su pod ekonomskim, a nerijetko i političkim pristiskom smatraju zenički novinari koji su učestvovali u razgovoru sa predstavnicima misije OSCE-a u našoj zemlji na temu jačanje kapaciteta novinara.

SARAJEVO, 17.01.2018.-Potpuno neuređena oblast onlajn medija u Bosni i Hercegovini, uzrokovana nedostatkom političke volje nadležnih, dovela je do pojave nerealno velikog broja portala, za koje se uglavnom ne zna ni ko im je vlasnik, niti ko su novinari koji plasiraju vijesti putem njih.

Svaki pojedinac u našoj zemlji može pokrenuti web stranicu, dizajnirati je u formi informativnog portala, i tako postati vlasnik onlajn medija. Ne postoji zakon o transparentnosti medijskoj vlasništva, kao ni zakon o oglašavanju. Nigdje na internetu nisam pronašao upustvo kako neki portal dobija svoj serijski (ISSN) broj. Ne postoje zakonski akti o minimumu broja zaposlenih novinara sa završenim adekvatnim fakultetom, pa tako portal možete pokrenuti i sa samo jednim ”novinarom”, koji može pisati bilo šta, i pri tome neće krivično odgovarati. Sve navedeno dovodi do kontinuirane degradacije onlajn novinarstva, u odnosu na tradicionalno (TV i radio), kao i nepovjerenja građana u onlajn medije. Političku volju da se navedeni problemi u potpunosti riješe, u skladu sa praksom zemalja EU, zasigurno nema nijedna politička stranka u BiH.

Lokalna vlast u Trebinju ”pokupovala” postojeće i pokreće nove portale

Najveća lokalna, a ujedno i vladajuća politička stranka SNSD, vrlo je ozbiljno shvatila rast uticaja onlajn medija u budućnosti, pa je kroz neposredne finansijske aranžmane, preko javnih i privatnih preduzeća, došla u posjed skoro svih lokalnih portala u Trebinju. Postoji čitava ”armija” stranačkih aktivista koji se bave uređivanjem najmanje pet portala u Trebinju, ali i pokretanjem novih, a osnivač jednog od njih, nakon poslednjih lokalnih izbora 2016. godine, nagrađen je i zaposlenjem u Gradskoj upravi. Ovakve informacije posebno snažno odjekuju u manjim regijama, kakva je Istočna Hercegovina, a mladim generacijama budućih novinara šalje se posebno upečatljiva poruka, u kontekstu: Isplati se pokrenuti portal, pa preko odanog ”novinarstva” – do državnog ”uhljebljenja”.

Posebni pritisci institucija na nezavisne onlajn medije

Gradska uprava, Skupština grada, kao i najviši zvaničnici Javnih preduzeća sa sjedištem u Trebinju, koriste sve moguće mehanizme moći kako bi nezavisnim novinarima onemogućili pravo na slobodan rad. Novinari našeg portala već duže vrijeme ne dobijaju pozive na događaje koje organizuje Gradska uprava, uz obrazloženje gradonačelnika da će nas zvati ”kad bude nešto bitno”. Prvi čovjek Grada, dakle, samostalno odlučuje sta je slobodnom novinaru ”bitna” informacija!? Korak dalje otišlo je i rukovodstvo Gradske skupštine, koje je uvelo nova pravila za izvještavanje sa sjednica lokalnog parlamenta, u odnosu na sve prethodne godine. Nakon što su odustali od prvobitne odluke da potpuno onemoguće ulazak novinarima u skupštinsku salu, novo rukovodstvo odlučilo je da novinar mora da se akredituje za pracenje skupštinskih sjednica 48 sati prije pocetka svakog zasjedanja. Tek nakon ”pobune” novinara uvedena je praksa akreditovanja elektronskim putem, čime novinari i dalje nisu zadovoljni. Predsjednik Skupštine Grada Trebinja obećao je predstavnicima medija poseban sastanak u martu mjesecu ove godine, međutim, sve je ostalo samo na obećanju.

Od prijetnji i ignorisanja, do mafijaške bahatosti

Ličnim primjerom svjedočio sam o pritisku političara na vlasnike i urednike onih onlajn medija koji po svaku cijenu žele ostati nezavisni. Aktuelni gradonačelnik Trebinja i generalni sekretar SNSD-a Luka Petrović, u toku predizborne kampanje lokalnih izbora 2016, na kojima je i dobio povjerenje glasača za mandat, lično mi je telefonskim putem uputio upozorenje da bih trebao prestati pisati o njemu, zatim prijetnje tužbama zbog dva autorska teksta, kao i diskriminacijski govor mržnje. Cijeli slučaj je bio objavljen na pojedinim portalima i televizijama, obaviješten je i OSCE BiH, a preko Udruženja ”BH novinari” došli smo i do plana za tužbu, od koje se kasnije nakon procjene advokata, nažalost odustalo.

Danas na sceni, od strane Gradske uprave u Trebinju, imamo pokušaje da se naš medij maksimalno ignoriše. Otežan nam je pristup informacijama, izjave se čekaju i po deset dana, a nerijetko ih ne dobijemo nikako.

Posebno je važno napomenuti i primjer ”Hidroelektrane na Trebišnjici”, čije rukovodstvo čini sve kako bi nam otežalo pristup informacijama od javnog značaja, sto je u stvari direktno kršenje Zakona o slobodnom pristupu informacijama. Svojevremeno je na naš upit zašto ne dobijamo odgovore na naša uredno dostavljena pitanja i upozorenje da na taj nacin grubo krši zakon, direktor ovog Javnog preduzeca Gordan Mišeljić, takođe član vladajuće stranke SNSD, našoj novinarki u mafijaškom stilu kratko odgovorio ”zakon je tu da bi se kršio”.

Ovaj tekst je originalno objavljen u drugom izdanju specijalnog biltena Udruženja BH Novinari, koji se realizira u okviru projekta “Mediji i javni ugled”, kao doprinos javnoj raspravi o temi transparentnosti medijskog vlasništva i zagovaranju donošenja zakona za unapređenje medijskog prostora i tržišta informacija u BiH. Bilten možete preuzeti ovdje.

SARAJEVO, 15.01.2018. – Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI) sa ponosom objavljuje početak novog istraživačkog projekta pod nazivom “Stvarni glas novinarstva”. Projekat ima za cilj poboljšanje ukupnog položaja novinara i medijskih aktivista i sprječavanje daljeg pogoršanja i kršenja u oblasti slobode izražavanja u BiH, a implementiraće ga CPI u saradnji sa Balkanskom istraživačkom mrežom (BIRN) BiH i WARM Fondacijom Sarajevo.

Projekat će se implementirati tokom perioda od devet mjeseci i fokusiraće se na rad sa lokalnim novinarima kako bi stvorili istraživanje koje pokazuje njihovu stvarnu svakodnevnu borbu za stvaranje nepristrasnog, objektivnog i relevantnog sadržaja.

Ovaj projekat finansira Evropska unija kroz program malih grantova “Zaštita slobode medija i slobode izražavanja na zapadnom Balkanu” koji implementira Hrvatsko novinarsko društvo kao dio regionalnog projekta Regionalna platforma Zapadnog Balkana za zagovaranje medijskih sloboda i novinarske sigurnosti,koji se sprovodi kroz partnerstvo šest regionalnih novinarskih udruženja – Nezavisno udruženje novinara Srbije, Udruženje ‘’BH novinari’’, Hrvatsko novinarsko društvo, Udruženje novinara Kosova, Udruženje novinara Makedonije i Sindikat medija Crne Gore.