SARAJEVO, 04.02.2018. – Sloboda izražavanja predstavlja jedan od suštinskih temelja demokratskog društva, jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za razvoj svakog ljudskog bića. Demokratski politički proces i razvoj svakog ljudskog bića predstavljaju opcije za koje je zaštita slobode izražavanja neophodna.
Član 10. Evropske konvencije glasi:
”(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
(2) Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva”
Dakle, stav 1. daje tri komponente prava na slobodu izražavanja i to: pravo na mišljenje; pravo da se prime informacije i ideje i pravo da se informacije i ideje prenose.
Iako član 10 EK nigdje eksplicitno ne pominje slobodu štampe, Sud za ljudska prava u Strazburu je razvio veliku sudsku praksu, kroz koju je uspostavio set pravila i principa koji štampi daju poseban status u uživanju sloboda sadržanih u članu 10 , a koju su domaći sudovi dužni sljediti.
Pred nadležnim domaćim sudovima se vode mnogobrojni parnični postupci radi klevete u kojima su kao tuženi označeni novinari kao autori teksta i koji „sporno izražavnje“, upravo brane pozivanjem na član 10 stav 1 Europske konvencije, koji garantira slobodan protok informacije, odnosno štiti slobodu izražavanja u najširem obliku..
Dakle, neophodno je od strane uredujuće sutkinje, da u postupku utvrdi da li je novinar imao legitiman cilj, da li su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica, da li je novinar postupao u dobroj vjeri, da li je iznosio svoje mišljenja, da li se objavljeni tekst odnosi na javnu ličnost i druge bitne okolnosti iz predmetnog slučaja, a kako bi se na pravilan način primjenio član 10 Europske konvencije.
Sudska praksa – dio presude u kojoj su tužitelji odbijeni sa tužbenim zahtjevom a kako je utvrđeno da je sporno izražavanje zaštićeno čl.10st.1. Europske konvencije :
Sloboda izražavanja ne samo da je sama po sebi bitna, već igra centralnu ulogu u zaštiti drugih prava određenih članom 10. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda.
„Izražavanje“ koje štiti član 10. nije ograničeno na riječi, napisane ili izgovorene, već se odnosi i na slike, snimke i aktivnosti koje za cilj imaju izražavanje ideje ili predstavljanje informacije. Nadalje, član 10. Europske konvencije ne štiti samo sadržaj informacija ili ideja, već i formu objave putem interneta. Sloboda izražavanja uključuje i pravo na iznošenje mišljenja, pravo da se prime informacije i ideje, te da se te informacije i ideje prenose.
Tačno je da sloboda izražavanja nije apsolutna, međutim po ocjeni suda sporni tekstovi se ne mogu podvesti pod član 10. stav 2. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda, koji podrazumijeva ograničenje.
Naime, kada novinar ima legitiman cilj, kada je u pitanju nešto od značaja za javnost i kada su razumni napori uloženi u potvrđivanju činjenica, medij se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.
Iako je sadržaj spornog teksta neugodan za tužitelje, a ponajviše trećetužitelja, te uznemiravajući zbog objavljene porodične fotografije sa malodobnom djecom, ne može se ograničiti pravo na slobodu izražavanja tuženog, a kako mu garanciju daju standardi iz člana 10. Europske konvencije.
Novinari imaju pravo na izražavanje koje može uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti, posebno kada se uzme u obzir da je riječ o pitanjima koja su od interesa za javnost, i kada se odnose na javne ličnosti. Cenzura je samo rijetkost u demokratskom društvo.
Naime, cijeneći pojedinačno provedene dokaze i dovodeći ih u međusobnu vezu, sud smatra da je tekst nastao na osnovu informacija novinara koje su dobili od svog izvora i da nije riječ o gruboj nepažnji ili želji da se tužitelji predstave u lošem svjetlu. Satire i uvrede su dozvoljene u skladu sa Zakonom o zaštiti od klevete i predstavljaju slobodu izražavanja, pa su samim tim dozvoljeni i satirični naslovi tekstova, ……
Iz naprijed navedenog jasno proizilazi „širina“ slobode izražavanja, međutim ona nije apsolutna, i njeno ograničenje je propisano u st. 2, koji upućuje da se domaće vlasti u svakoj državi ugovornici mogu miješati u ostvarivanje slobode izražavanja ako se ispune tri kumulativna uvjeta i to miješanje je propisano zakonom; miješanje za cilj ima zaštitu jednog ili više interesa ili vrijednosti, miješanje je neophodno u demokratskom društvu.
Sudska praksa – dio presude u kojoj je usvjen tužbeni zahtjev jer je utvrđeno klevetničko izražavanje novinara, sljedom čega je i primjenjen čl.10 st2. Europske konvencije.
-Po ocjeni suda navedeni tekst sadrži grube optužbe na račun tužitelja koje prevazilaze granice dopuštenog izražavanja a kako tuženi nije proveo ni jedan dokaz iz kojeg proizilazi postupanje u dobroj vjeri i na osnovu čega bi se utvrdilo da nisu iznesene optužbe svjesno kako bi se nanijela šteta tužitelju. U tekstu su navedene provjerljive činjenice, a tuženi su bez da ih provjere iznijeli tekst s netačnim navodima i predstavili tužitelja kao osobu koja je djelovala mimo odgovarajućih pravilnika i programa, te odobravala novčane podrške firmama koje nisu u Registru UIO BiH. Tuženi u tekstu spominje upravo radnje koje se definišu kao „ogromne malverzacije“, te se tužitelj predstavlja kao osoba koja je pod velom takvih malverzacija koristila novac budžetskih korisnika u Federaciji BiH. Kako za ovakav sadržaj teksta tuženi nije ponudio sudu ni jedan dokaz iz kojeg proizilazi da su se informacije provjeravale i da je postojala dobra volja u postupanju, to je sud utvrdio da je tužitelj klevetan tekstom od 09.02.2015. godine.
Ovaj sud je stanovišta da je ovakva odluka suda «neophodna mjera u demokratskom društvu», ima za cilj «zaštitu ugleda ili prava drugih», te da donošenje ovakve odluke nema za povredu pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h Ustava Bosne i Hercegovine (Aneks IV Općeg mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu, parafiran 21.11.1995. godine u Daytonu i potpisan 14.12.1995. godine u Parizu kada je i stupio na snagu) i člana 10. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, koji propisuje da svako ima pravo na slobodu izražavanja, ali da ostvarenje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati određenim uvjetima i ograničenjima, koji su u demokratskom društvu neophodni, te da su pojedini navodi iz spornog teksta prekoračili granice zaštićene navedenim principom.
Ovakvom odlukom suda nije narušena ravnoteža koja treba postojati između prava na slobodu izražavanja garantovana Europskom konvencijom i prava pojedinca na zaštitu njegovog ugleda, koje je zaštićeno članom 10. stav 2. Europske konvencije, tim prije što navedeni član Europske konvencije ne štiti iznošenje informacija kojima se određena osoba bez valjanog i uvjerljivog dokaza optužuje za činjenje krivičnog dijela.
Valja naglasiti, da je primarni cilj sistema Konvencije da domaći sudovi primjenjuju njen tekst onako kao se to razvilo kroz jurisprudenciju Europskog suda. Evropski sud mora biti zadnje rješenje. Upravo zato su domaći sudovi prva i najznačajnija instanca na kojoj se osigurava nesmetano ostvarivanje prava na slobodu izražavanja, i na kojoj se osigurava da moguća ograničenja slijede zahtjeve ustanovljene čl.10 stav 2 EK .
Kada se domaći sudovi suočavaju sa kontradiktornim zakonima, sutci moraju primjenjivati one zakonske odredbe koje na najbolji način osiguravaju nesmetano uživanje slobode izražavanja. Uz to, svi pojedinačni domaći zakoni moraju se tumačiti i primjenjivati u skladu sa jurisprudencijom i principima Europskog suda za ljudska prava, a ako postoji kontradikcija, prednost ima evropsko pravo.
Ovaj tekst proizveden u okviru projekta Regionalna platforma za zagovaranje medijskih sloboda i sigurnosti novinara na Zapadnom Balkanu uz finansijsku podršku Evropske Unije. Sadržaj ovog teksta je isključiva odgovornost Udruženja/udruge BH novinari i autora i ni u kom slučaju ne odražava stavove Evropske unije.
