SARAJEVO, 31.01.2018.-Medijsko tržište u Bosni i Hercegovini se može posmatrati dvostruko: sa jedne strane, ono „na papiru“ izgleda zadovoljavajuće, jer broj medija je izrazito veliki za jednu malu zemlju u tranziciji; sa druge strane, isto medijsko tržište je u haotičnom stanju ako se uzmu u obzir problematika javnih sevisa, politički uticaji na medije i ekonomski pritisci koji su postali svakodnevnica.
Novinar je u takvom sistemu najčešće u poziciji gdje treba balansirati između kakve takve egzistencije koju mu novinarska plata nudi i novinarskih etičkih i profesionalnih načela. Upravo o tome ćemo govoriti u ovom tekstu, odnosno ispitaćemo kakav je položaj novinara u odnosu na finansijske, profesionalne i etičke standarde.
Krenimo od javnih servisa, čiji rad je regulisan zakonima i koji imaju posebne obaveze prema publici u Bosni i Hercegovini. Kada je u pitanju BHT, svjedoci smo svakodnevnih problema ove medijske kuće koja obavlja funkciju javnog servisa na nivou BiH (a ne entiteta), zbog čega je od posebne važnosti za demokratiju i ustavni poredak. Još uvijek se ne zna da li će i koliko opstati, što novinare stavlja u poziciju svakodnevne brige o tome da li će sutradan moći doći na posao. Entitetski javni servisi još uvijek nisu pod takvim opasnostima, ali postoje indikacije o potencijalnim problemima. Na primjer, nedavno je ponovo u javnost izašlo pismo nezadovoljnih radnika RTRS-a, gdje se iznose ozbiljni problemi: od neplaćenih poreza i doprinosa, preko nemogućnosti ostvarenja zdravstvenog osiguranja, do podataka o prekomjernom broju zaposlenih.
Međutim, pored ovih uslovno rečeno kontekstualnih faktora, ipak treba ukazati na profesionalni status novinara u BiH. Svjedoci smo da FTV i RTRS često narušavaju novinarska pravila nepristranosti, što se najbolje reflektuje kroz priloge koji se emituju u centralnim informativnim emisijama. Novinari često samo predstavljaju držače mikrofona za vladajuće koalicije u entitetima, bez balansiranih i profesionalnih analiza koje bi bile u javnom interesu. Naravno, imajući u vidu kompletan lanac medijske produkcije, novinar jeste u poziciji primarnog prikupljanja podataka i informacija, ali kompletan ton i boju priče ipak određuju urednici/generalni direktori. Uporedna analiza Dnevnika 2 RTRS-a i BN-a u vrijeme predizborne kampanje 2014. godine (Zbornik Medijska slika: istraživanja o odgovornom novi- narstvu) govori nam da ove dvije nauticajnije televizije na području Repub- like Srpske ispoljavaju značajnu pristrasnost i neuravnoteženost. U takvim okolnostima, pogotovo kada je riječ o javnim servisima oba entiteta, treba imati u vidu da novinari trpe višestruke pritiske u produkcionom lancu.
Da li to znači da novinari nisu nikako odgovorni? Kategorično tvrdimo da novinari snose dio odgovornosti za takvu situaciju, jer do sada nije zabilježen pokušaj da se nešto promijeni na bolje. Ruku na srce, ne treba generalizovati, na javnim servisima zaista postoje emisije koje su rađene po svim pravilima novinarskih standarda, ali su problemi najviše uočljivi u dnevnicima i vijestima. Ipak najviše publike je uz male ekrane između 19 i 20 sati, tako da se kompletan korektno urađen program može poništiti jednim lošim dnevnikom. Isto tako, istraživanja koja se rade sa ciljem da se otkriju (ne)skriveni mehanizmi uticaja na novinare su uglavnom bezuspješna, jer je potpuno logično da rijetko ko želi priznati da je pod autocenzurom ili da svoj posao ne radi kako treba. Često možemo čuti kako se koriste opravdanja „možda ne radi- mo najbolje, ali i drugi su još gori“, ali to nije dovoljno validan argument. Ukoliko se novinari žele izboriti za bolji položaj i status na javnim servisima, ta promjena mora biti zajednička, koncenzualna, a ne sporadična i spontana.
Kada su u pitanju komercijalni mediji, njihova pozicija je ipak nešto drugačija, budući da su mediji (ako nisu javni servisi) preduzeća čiji je jedan od motiva i profit. Takođe, treba uzeti u obzir činjenicu da su se u BiH u posljednih nekoliko godina pojavila dva velika igrača: ispostave dva medijska konglomerata (N1 i Al Jazeera Balkans). Pozicija novinara u tim medijima je znatno bolja, o čemu svjedoče i zaposleni novinari AJB-a. Redovnije plate, sloboda u radu, pisana uređivačka politika, veća sigurnost su karakteristike koje su sigurno važnije za novinare od činjenice da su u pitanju mediji sa stranim kapitalom. Mnogi će reći da novinari koji rade za inostrane medije na neki način rade pod nečijim uticajem. Međutim, koji novinari ne rade? Ako prihvatimo stav da je većina medija pod nečijim pritiskom, u tom slučaju su novinari koji rade za N1 i AJB svakako u boljoj poziciji.
Štampani mediji u BiH su u nezavidnoj poziciji, jer štampa kao medij generalno gubi na uticaju, što često rezultira malim platama, velikim brojem „honoraraca“ i slično. Novinarski profesionalizam je regulisan Kodeksom za štampane i online medije, ali bez velikih posljedica, budući da je u pitanju samoregulatorno tijelo koje nema mogućnost velikih sankcija. Štampani mediji su zadržali epitet medija koji važi kao najbolji za „kaljenje“ novinarskog zanata, pa je vjerovatno i dalje najbolje mjesto za početak novinarske karijere mladih novinara. Međutim, dugi volonterski odnosi, mali honorari, strogi vremenski rokovi i već pomenuti politički i ekonomski pritisci doprinose lošem položaju novinara. Ipak, još uvijek postoje nedeljnici koji podrobnije obrađuju društvene teme i stoje kao dokaz profesionalizma novinara.
Na kraju ćemo spomenuti nekoliko karakteristika položaja novinara u haotičnom online univerzumu. Još uvijek ne postoji zakonska regulativa koja bi na neki način definisala šta je potrebno da se javno glasilo na internetu proglasi „novinarskim portalom“. Blogovi, dnevnici, portali sa lažnim vijestima, portali sa očiglednim huškačkim namjerama – sve su to oblici medijskog izražavanja koji se mogu upotrebiti i zloupotrebiti. Ako govorimo o „pravim“ medijskim portalima (klix, nezavisne, buka, avaz i sl) – portalima koji imaju transparentne podatke o vlasništvu – možemo zaključiti da je položaj novinara ipak nešto povoljniji. Koliko god bili uticajni, a samim tim i poželjna meta onih kojima je potreban taj uticaj na publiku, novinarstvo na portalima ipak zadržava određeni profesionalizam. To, ipak, ne treba miješati sa portalima čija je jedina namjera beskrupulozna propaganda ili širenje zabave i lažnih vijesti. Takvi oblici „medijskog“ ne zaslužuju da budu pominjani u kontekstu položaja novinara, jer tu ne rade novinari, nego neko drugi (koji svakako ne rade u javnom interesu).
Možemo reći da je položaj novinara u BiH nepovoljan iz više perspektiva. Prvo, kao što smo vidjeli, oni su pod konstantnim pritiscima politike, ekonomije ili nekih drugih interesa. Drugo, novinari imaju prilično široku definiciju profesije, jer još uvijek se novinarstvom može baviti svako, a razvojem interneta, svaki pojedinac je potencijalno i „glasilo“ u pravom smislu riječi. Treće, medijsko tržište ima svojih problema koji se odražavaju na njihov položaj: netransparentnost vlasništva, slaba ekonomska sposobnost medija, politički uticaji na urednike/vlasnike, medijska zasićenost i slično. Ipak, ne treba biti pesimista, jer profesionalni novinari u pravom smislu, oni koji rade tvrdoglavo u javnom interesu, su dokaz da dosta toga zavisi i od njih samih.
Ovaj tekst je originalno objavljen u trećem izdanju specijalnog biltena Udruženja BH Novinari, koji se realizira u okviru projekta “Mediji i javni ugled”, kao doprinos javnoj raspravi o temi transparentnosti medijskog vlasništva i zagovaranju donošenja zakona za unapređenje medijskog prostora i tržišta informacija u BiH. Bilten možete preuzeti ovdje.
