Piše: Vanja Ibrahimbegović Tihak
„Mediji moraju imati slobodu da izvještavaju o svim aspektima krize. Ključna uloga i odgovornost novinara i novinarki jest da javnosti predoče pravovremene, tačne i pouzdane informacije. Oni moraju biti slobodni da propituju i kritiziraju odluke koje vlade donose u pogledu borbe protiv pandemije. A kroz odgovorno izvještavanje mogu i trebaju pomoći u sprečavanju panike, naglašavajući pozitivne primjere solidarnosti.“ Ovako je u jeku pandemije korona virusa, na Svjetski dan slobode medija, generalna sekretarka Vijeća Evrope Marija Pejčinović Burić podsjećala na principe zaštite slobode izražavanja i pozivala na odgovornost, kako države članice Vijeća Evrope, tako i medijske profesionalce, da čuvajući vlastite profesionalne standarde čuvaju ljudska prava svih.
Zloupotreba Konvencije o ljudskim pravima
Kao kratko podsjećanje treba napomenuti da su u Članu 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima, definirani osnovni standardi zaštite prava na slobodu izražavanja, zagarantiranog građanima i građankama Bosne i Hercegovine. A oni se nadgrađuju i evoluiraju kroz sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava, te kroz deklaracije, preporuke i smjernice Vijeća Evrope koje proističu iz te prakse. U prethodnom periodu reaktaulizirane su Smjernice o medijskom izvještavanju u vrijeme krize iz 2007. godine, koje su dostupne na B-H-S jezicima.
U smjernicama se naglašava kako države članice trebaju osigurati slobodan pristup informacijama koje su u interesu javnosti; ne smiju koristiti krizne situacije kako bi na bilo koji način ograničili predstavnicima i predstavnicama medija pristup tim informacijama (uključujući na primjer optužbe za klevetu); kompetentne vlasti neke države neće diskriminirati, nego će omogućiti slobodan pristup informacijama svim medijima; te neće ograničavati slobodu izražavanja dodatno u odnosu na Član 10.
U tom je kontekstu važno razumjeti da prema Članu 10, svako ograničavanje slobode izražavanja koje država nameće, mora biti proporcionalno prijetnji drugom pravu ili slobodi, koje je u sukobu sa slobodom izražavanja. Pojednostavljeno, to znači da ako će vlast odlučiti da neku informaciju od javnog značaja sakrije od javnosti (čak i ako je to samo na određeno vrijeme i sa argumentom da je to za opće dobro), mora biti sigurna da je šteta i opasnost od objavljivanja te informacije u datom momentu, veća prijetnja po javnu sigurnost od njenog neobjavljivanja. Ali to ne znači da vlasti mogu paušalno i unaprijed donositi ovakve odluke. Postoje tačno određeni kriteriji prema kojima se ta odluka procjenjuje (test proporcionalnosti), za svaki pojedinačni slučaj. Ono što je ovdje važno naglasiti jeste da je sloboda izražavanja prema Konvenciji pravilo, a ograničenja su iznimke koje treba opravdati.
Neke od odluka koje su institucije u Bosni i Hercegovini donosile u kontekstu suzbijanja posljedica pandemije korona virusa, demonstrirale su ili suštinsko nerazumijevanje navedenog principa, ili zloupotrebu. U vrijeme nastanka ovog teksta, kad se čini da je pandemija u opadajućoj putanji, pojavljuje se sve više analiza o tome kako su institucije BiH u pokušaju suzbijanja pandemije kršile ljudska prava. Kao primjer važno je prisjetiti se i odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u kojoj se navodi da su zabranom kretanja maloljetnim i starijim osobama u Federaciji Bosne i Hercegovine prekršena ljudska prava, zbog neispunjavanja uvjeta proporcionalnosti. Naime, bez razmatranja blažih mjera (na primjer djelomičnih restrikcija), koje bi možda bile jednako efikasne, a ostavile bi određene slobode maloljetnim i starijim osobama, institucije FBiH su odmah išle na najoštrije mjere, čime su ignorirale pravilo proporcionalnosti, što predstavlja kršenje prava.
Na sličan način kršena je sloboda izražavanja. Jedan od primjera je Odluka Vlade Republike Srpske o zabrani izazivanja panike i nereda na teritoriji Republike Srpske u vrijeme trajanja vanrednog stanja, kojom se zabranjuje „iznošenje ili prenošenje lažnih vijesti ili tvrđenja kojima se izaziva panika ili teže narušava javni red ili mir ili onemogućava ili značajnije ometa sprovođenje odluka i mjera državnih organa i organizacija koji vrše javna ovlašćenja“. S aspekta zaštite slobode izražavanja niz je problematičnih elemenata u ovoj odluci. Na primjer ko bi, kad i kako odlučivao o tome koje „tvrđenje“ izaziva paniku ili ometa sprovođenje odluka i mjera državnih organa. Ovo ostavlja dosta širok prostor za zloupotrebu i nezakonito ograničavanje slobode izražavanja. Nakon javnih reakcija, među ostalim i BH novinara, Vlada RS-a je, oko mjesec dana nakon donošenja, ovu odluku stavila van snage. Slični su primjeri i Uredba predsjednice RS, kao i odluka kriznog štaba Općine Stari Grad Sarajevo, opet o zabrani iznošenja i prenošenja lažnih vijesti.
Pritisci na medije
Također, slučajevi gdje policija oduzima snimke akreditiranoj novinarskoj ekipi i briše ih, te im onemogućuje da izvještavaju; ili gdje zdravstvena ustanova favorizira određene medije i novinare, a drugima zabranjuje pristup informacijama koje se tiču javnog zdravlja; ili gdje kantonalni krizni štab pod krinkom zabrane okupljanja onemogućuje održavanje press konferencije na kojoj se iznose informacije o epidemiji; kojima smo svjedočili u Bosni i Hercegovini tokom prva dva mjeseca krize korona virusa, u direktnoj su suprotnosti sa principima i standardima zaštite slobode izražavanja, koje su prema Evropskoj konvenciji za ljudska prava, obaveza države. U slučaju naše zemlje, ako je suditi po navedenim primjerima, može se ustvrditi ne samo da nije adekvatno odgovorila ovoj obavezi, nego da su pritisci na medije obrazac ponašanja.
Ne ulazeći u špekuliranje o razlozima za ovakvo ponašanje predstavnika i predstavnica institucija čiji je zadatak zaštita prava i sloboda, namjera ovog teksta je još jednom skrenuti pažnju na standarde Vijeća Evrope i pozvati na njihovu dosljednu primjenu, u skladu sa Ustavom i zakonima Bosne i Hercegovine.