SARAJEVO, 19.12.2017.-Pitanje transparentnosti vlasništva nad medijima – uvijek se dovodi u vezu sa slobodom izražavanja i medijskim pluralizmom. Danas je ovo pitanje od strateškog značaja za BiH i njen put evropskih integracija. Digitalno doba donosi veću potrebu za informacijama i dostupnost, pa građani kao konzumenti usluga i sadržaja imaju pravo da znaju ko je odgovoran za plasirane informacije.
U BiH nema posebnog registra preko kojeg bi javnost mogla da dobije informacije o vlasničkim strukturama medija i o načinu njihovog finansiranja. Javnim servisima – preko institucije upravnih odbora upravljaju ljudi kojima je etnički, partijski, ili lični partikularizam iznad općeg i javnog interesa. Normativno regulisanje transparentnosti vlasništva nad medijima, javnosti bi omogućilo da bude politički i medijski opismenjena radi prepoznavanja prikrivenih veza medija sa pojedinim političkim krugovima, kako se ono izražava, i kakve posljedice ima na programske sadržaje, informacije, izbor uredničkog i novinarskog kadra, tajming objavljivanja emisija.
U knjizi Mediji i demokratija John Kean navodi da ulazimo u doba političke cenzure, doba demokratskog Levijatana u kojem ključne segmente života predvode neodgovorne političke ustanove. Politička represija se odvija na dva načina: prethodnim ograničenjima i cenzurom poslije objavljivanja. Prethodna ograničenja uključuju formalne i neformalne procedure (ćaskanje sa vladinim predstavnicima za štampu, razne molbe ili upozoravanja, diskretne naloge…) a cenzura poslije objavljivanja podrazumijeva pokretanje sudskih postupaka protiv novinara, zatvaranje novinskih kuća. Ako tome dodamo postmoderne metode PR-demokratije, kao što su ‘umijeće političkog laganja’ i sve manji broj kritički nastrojenih novinara utoliko je potreba za slobodnom komunikacijom bez cenzure značajnija.
Bosanskohercegovačke medijske slobode znatno manje tj. ne korespondiraju sa pravom glasa. Naime, prema posljednjem izvještaju Freedom House, sve zemlje, osim Makedonije, okarakterizirane su djelomično slobodnim. Makedonija je u 2015. godini doživjela značajan pad u pogledu novinarskih sloboda, te je označena kao neslobodna. Bosna i Hercegovina je ponovo uz Makedoniju na dnu ljestvice. U Bosni i Hercegovini, kao ni u Makedoniji, ne postoji podatak o broju online medija. Konkurencija na medijskom tržištu bi trebala biti garant kontrole i nadzora demokratskih institucija, međutim korporativni medijski sistem više služi potrebama poslovnih carstava, stranačkih ili porodičnih, nego samim građanima. Prisjetimo se samo da je jednom Churchill-u nije bilo dozvoljeno da uoči Drugog svjetskog rata govori na britanskom radiju koji je tada bio državni monopol pod upravom Britanske radio korporacije (Friedman, 1992: 30).
Njegovi pokušaji da parira Hitlerovim prijetnjama ocijenjeni su suviše konzervativnim. Razloga za uvođenje restrikcija u pogledu regulisanja vlasništva nad medijima ima i previše. Bez obzira da li motivi vlasnika bili politički ili ekonomski, vlasnik medija diktira njegov sadržaj. To je važno i da stajališta očuvanja novinarske profesije. Živimo u uslovima koji nisu povoljni za novinarsku profesiju. Štaviše, zabrinjavajući su. Nedavno je sprovedeno Istraživanje o medijskim slobodama za 2017 koje je pokazalo da 12 % sugrađana BiH opravdava čak i nasilje nad novinarima. Povjerenje građana koje su do ove godine mediji uživali je značajno ugroženo jer građanstvo smatra da su novinari pod utjecajem politike. Očiglednih prepreka za razvoj bh.medija i novinarskih sloboda je previše s obzirom koliko je inostranog novca potrošeno na medijsku reformu u BiH. U jednom drugom istraživanju Indikatori nivoa medijskih sloboda i sigurnosti novinara (2016) navodi se podatak da je na godišnje na bh.sudovima preko 300 tužbi protiv novinara i medija zbog klevete. Za samo tri godine od (2013 go 2016. godine) zabilježeno je 67 prijetnji i 16 fizičkih napada na novinare, s tim da se ti napadi ne odvajaju od napada na svako drugo fizičko lice u državi.
Dakle, senzura, fizičko nasilje i zastrašivanje novinara, stavljanje novinara na ‘crne liste’ su lako prepoznatljive i važno je donositi smjernice, preporuke da bi se iste otklonile.. Međutim, postoje i neočigledne prepreke u vezi razvoja medija i medijskih sloboda. To su: društvena ograničenja kao što je etnički podijeljeno društvo, ekonomski pristici (nepostojanje sindikata na državnom niovu ni u privatnim medijima, nedostatak infrastrukure, nedostatak stručnosti. Riječ je o rafiniranim i složenim mehanizmima koji oduzimaju novinarstvu njegovu esenciju – a to je da bude slobodno od svih, a ovisno jedino od profesionalnih i etičkih načela struke. U te neočigledne prepreke smjestila se i autocenzura koja proizilazi iz straha, ali i zbog očiglednog vampirizma na relaciji mediji vs. politika.
Naime, neki mediji se finansiraju iz budžeta države, kantona, općine ali ne postoji dovoljno informacija koji se sadržaji tačno finansiraju. To sigurno nisu programi na jezicima nacionalnih manjina, već programi koji veličaju i publiciraju lokane moćnike. Zbog niza kriza, ne samo u BiH, nego i u svijetu, raste medijska odgovornost, posebno u kontekstu kreiranja medijske budućnosti. Medijsko tržište preplavljeno je „servilnim novinarstvom i novinarstvom koje se rukovodi tržištem“, pri čemu interesi vlasnika i oglašivača imaju prioritet nad interesima javnosti. Istraživačko novinarstvo i istraživački članci su sve rjeđi.
Vlasnici medija promatraju novinare kao ne suštinsku stavku u svojim troškovima, pa je modernizacija u medijskom poslovanju praćena čestim otpuštanjem radnika, smanjenjem plata, nepoštivanjem kolektivnih sporazuma. U današnjim uslovima, nezavisnost medija i novinara se nalazi u rukama vlasnika medija, a u skladu s tim, isti je slučaj i sa slobodom izražavanja svakog pojedinca. Poslije sposobnosti da mislimo, sposobnost da saopćavamo svoje misli drugima je najdivnija osobina koja dijeli čovjeka od životinje. Sloboda medija ne može biti odvojena od slobode govora i zato društvo mora biti odlučnije da zaustavi naciodespote da progone one koji drugačije misle, da izgone slobodu i ime nebeskih naroda ili neke vladajuće stranke.
Sloboda nije ničiji privilegij, a posebno ne članova neke partije pa se pred medije i novinare stavlja strateški zadatak – depolitizacija radi razvoja demokratskog i pluralističkog društva kao i jačanje razvoja novinarstva kao autonomne profesije. Bez nesputane slobode medija, bez slobodne borbe mišljenja, izumire život u svakoj javnoj instituciji. Kada dozvolimo da nekoliko partijskih lidera neiscrpne energije i bezgranične potrebe da dirigiraju i vladaju, onda dobijemo društvo u kojem se povezanost medija i političkih grupa ne dovodi u pitanje. Njihov odnos sve više liči na službeni sistem društvenih odnosa, u kojem je sasvim uredu da su politika i mediji u jednom simbiotskom odnosu.
Probudimo se. Davno je kontroverzni Robespjer kazao: „Medijima nije ni najmanje potrebno blago naklonsko čuvanje vlasti. Štampa je čudna voćka. Ona donosi zlatne plodove samo onda kada je divlja, tj. slobodna; čim državni baštovan počne da je kalemi policijskim i sudskim makazama, ona zakržlja i donosi gorak, pa čak i otrovan plod“ (Robespjer, 1909)
Ovaj tekst je originalno objavljen u drugom izdanju specijalnog biltena Udruženja BH Novinari, koji se realizira u okviru projekta “Mediji i javni ugled”, kao doprinos javnoj raspravi o temi transparentnosti medijskog vlasništva i zagovaranju donošenja zakona za unapređenje medijskog prostora i tržišta informacija u BiH. Bilten možete preuzeti ovdje.
