PODGORICA, 21.01.2018. – Medijski zakoni u Crnoj Gori, za razliku od onih u regionu, ne uređuju posebno položaj novinara i njihova prava i obaveze, niti im pružaju bilo kakvu zakonsku zaštitu od upravljačke strukture i oglašivača.
U „Analizi položaja lokalnih javnih emitera i prava novinara u medijskim zakonima Crne Gore“, koju su za Sindikat medija CG, sačinili prof. dr Sandra Bašić-Hrvatin i Goran Đurović analizirana su ova prava, dat je pregled dobre prakse u zemljama Evropske unije i preporuke za unapređenje regulative u oblasti zaštite prava novinara.
Otklon od ove prakse u domaćem zakonodavstvu nalazi se jedino u članu 14 Zakona o nacionalnom javnom emiteru Radio i Televizija Crne Gore, koji popisuje da: „Novinari zaposleni u RTCG su nezavisni u svom radu i djeluju u interesu javnosti. Novinaru se ne može otkazati radni odnos, smanjiti zarada, promijeniti status u redakciji ili utvrditi odgovornost zbog stava ili mišljenja koje je izraženo u skladu sa profesionalnim standardima i programskim pravilima”.
Pored nepropisivanja osnovnih prava i obaveza, u propisima se ne nalaze mehanizmi zaštite novinara/urednika od uticaja vlasnika medija. Pa tako nema obaveze potpisivanja odgovarajućeg akta od strane vlasnika i novinara kako bi se osiguralo da se vlasnici ne miješaju u uređivanje medijskih sadržaja.
„U kombinaciji sa nezavidnim finansijskim položajem, niskim zaradama, ograničenim mogućnostima za napredovanje u karijeri, novinari i urednici pristaju često na uticaje vlasničke strukture na uređivanje medijskih sadržaja. Oni uglavnom nijesu spremni da pričaju o svom položaju i uslovima rada, a na taj korak se često odluče tek kada dobiju otkaz’’, navodi se u Analizi.
Plate novinara/ki uglavnom su manje od prosječne plate na nivou države, koja je, po podacima Monstata, u junu 2017. godine iznosila 510 eura, a i takve niske zarade u pojedinim slučajevima kasne,što se najčešće dešava zaposlenima u lokalnim javnim emiterima i privatnim medijima.
Neisplaćivanje doprinosa, rad na „crno“, prekovremeni rad i rad u toku praznika, samo su dio problema sa kojima se suočavaju zaposleni u medijima. Osim ekonomskih, novinari se u svakodnevnom radu suočavaju i sa problemima kada je u pitanju njihov profesionalni status u redakcijama. Sve je više njih preopterećeno, posebno zbog insistiranja na tome da jedan novinar prati više oblasti, a često im se dodaju zadaci koji ne spadaju u opis posla kojim se bave: montaža, prelom teksta, fotografisanje i obrada fotografija…
„Novinari ne govore otvoreno o pritiscima sa kojima se suočavaju u svakodnevnom radu, ali oni koji su spremni da govore ističu da svaka redakcija ima „spisak poželjnih“ sagovornika, kao i da se novinari suočavaju sa samocenzurom u smislu da znaju koje teme mogu raditi u zavisnosti od uređivačke politike medija. Nametnuti sagovornici i teme ograničavaju novinare/ke u radu, a intervjuisani novinari pojašnjavaju da „samocenzura postoji kad morate da birate temu u okvirima koji medij u kojem radite praktikuje ili – samo bez talasanja i nećete imati većih problema“, navodi se u Analizi.
Kao primjere dobre prakse navedene su dvije bivše članice Jugoslavije, sada članice EU, – Hrvatska i Slovenija. Obje države u svom zakonodavstvu poznaju minimalni standard statuta medija sa kojim bi morao biti osiguran određeni nivo novinarske autonomije u odnosu na poslodavca putem učestvovanja u izboru ili razrješenju glavnog urednika. Pored ovog tu je i tzv. pravo na „klauzulu savjesti”, kojim se novinaru daje mogućnost da urednički ili vlasnički nalog, pod određenim uslovima, ne izvrši bez materijalnih posljedica za novinara.
Dakle, Statut, kao mehanizam zaštite novinarske autonomije, i klauzula savjesti, kao mehanizam zaštite onih koji upozoravaju na cenzuru, trebalo bi da budu definisani u Zakonu o medijima zajedno sa mehanizmima koji garantuju njihovo sprovođenje. Minimalne standarde Statuta i klauzule koji će biti definisani u zakonu je potrebno uskladiti sa Zakonom o radu kako bi se izbjegle pravne nejasnoće i arbitrarna tumačenja.
U Analizi se navodi da su Slovenija i Hrvatska jedne od rijetkih država koje svojim novinarima osiguravaju takav stepen pravne autonomije. Međunarodna novinarska udruženja upravo te prakse uzimaju kao najviše standarde koje je potrebno uvesti u nacionalna zakonodavstva, da bi se zaštitio medijski integritet. Međutim, ono što u oba zakonodavstva nedostaje je jasno definisanje efikasnih mjera za sprovođenje tih zakonskih normi.
U Analizi se navode zapažanja iz EU, koja su itekako prepoznata i na medijskim scenama Crne Gore i regiona, da su novinari pod sve većim pritiskom tzv. „meke cenzure” (soft censorship) koja se temelji na nevidljivoj (barem za javnost) sprezi između interesa vlasnika medija i politike (politička instrumentalizacija medija) koja za posljedicu ima ograničavanje novinara prilikom njihovog rada. „Kada su novinari u nesigurnom radno-pravnom odnosu, kada njihova ekonomska i socijalna sigurnost zavisi od interesa oglašivača i različitih formalnih i neformalnih centara moći, teško je očekivati da će moći obavljati svoj posao u javnom interesu. Zato je od izuzetne važnosti da profesionalna novinarska udruženja i sindikati novinara razviju efikasnu mrežu mehanizama pomoći i javnog upozoravanja na probleme koji postoje u novinarstvu i da svoje aktivnosti usmjere na to da se novinarski rad unutar zakonodavstva definiše kao javni interes. Medijski integritet (profesionalna i lična posvećenost novinara javnom interesu) je osnovni garant slobode izražavanja’’, navodi seu Analizi.
Da bi došlo do unapređenja zakonske regulative u oblasti zaštite prava novinara, Bašić-Hrvatin i Đurović su preporučili da se Zakonom o medijima propišu mehanizmi zaštite profesionalnih interesa novinara i urednika u kreiranju/uređivanju medijskih sadržaja, kao i da se precizira pravo novinara da odbije nalog urednika pod određenim uslovima.
Preporuka je i da se kroz izmjene Zakona o medijima propiše obaveza za osnivača u pokrivanju troškova sudskih postupaka koji se odnose na novinarski rad (koji se temelji na poštovanju profesionalnih standarda) i kada se radi o novinarskim prilozima koje je novinar napravio u okviru svojih zaduženja i na osnovu odluke urednika – tužbe zbog novinarskog rada ili građanske parnice po tužbama zbog novinarskog rada.
