SARAJEVO, 22.05.2017. – Vjerujem da će se makar svaki drugi čitalac pobuniti zbog ovog naslova. I ja bih… Novinari da se plaše da pišu o politici i političarima?! Nema govora. Zar svaka druga informacija u bilo kojem mediju – ako nije o sportu, o kulturi ili o zvijezdama i zvjezdicama jet seta – ne govori o politici i političarima?
Tačno. Bar svaka druga. Nerijetko i mnogo više od toga. Javna percepcija dovoljna je da demantira naslov.
Ko se onda od novinara plaši da piše o politici i političarima? Ipak, postoji i druga statistika koja pokazuje obrnutu projekciju. Ima, dakle, novinara koji se plaše i – nisu malobrojni. Naprotiv. Evo koliko ih je u zemljama bivše Jugoslavije koji za sebe kažu da “imaju strah od zakona o kleveti” i “da su obeshrabreni da istražuju i pišu kritiku”: 26% novinara u Srbiji, 32% novinara u Makedoniji, približno jednako (44%) novinara u Crnoj Gori i na Kosovu i, zamislite sada, 79,9% novinara u Bosni i Hercegovini!
Koliki je “uticaj straha od zakona”
U ove podatke i u ove postotke nije lako povjerovati, ali ne može ih se ni odbaciti tek tako. Oni su, naime, rezultat ankete koju su novinarska udruženja provela u ovim zemljama u 2016. godini. Podaci su objavljeni u okviru istraživanja koje je finansirala Evropska unija i koje je objavljeno krajem prošle godine. Ovi podaci su objavljeni u printanom rezimeu istraživanja za Bosnu i Hercegovinu (strana 12.) i odvojeno na web stranici te posebno za svaku državu (web bh izdanja).
Ispitanicima je data mogućnost da vrednuju “uticaj straha od zakona” pa je dobijen još precizniji podatak. Od 207 ispitanih novinara, čak stotinu smatra da on (strah!) “izuzetno utiče” (48,31%), da “veoma utiče” (31,40%), odnosno da djelimično utiče (12,56%). Samo je dvoje ispitanika kazalo da “slabo utiče” (0,97%), dok njih 12 (6%) misli da to nije relevantno za njih (strana 20).
Čitajući naprijed navedene procente novinara koji “imaju strah od zakona o kleveti”, može se dakako relativizirati gotovo sve: prvo navedeni procenti (u Srbiji 22%, u BiH 79,9%!), pa pouzdanost istraživanja (mali broj ispitanika, u BiH ukupno tek 207 novinara, a ni u drugim zemljama ne mnogo više), potom odabir ispitanika, čak i formulacija pitanja (“strah od zakona”) i još koješta. Može se relativizirati i stepenovanje “straha”. Kakva je razlika između ocjene “izuzetno utiče” i “veoma utiče”? Nije baš jasno ni kako zakon “djelimično utiče”.
Ili je zakon prestrog, ili mi nemamo pojma
Puno toga se može relativizirati u ovakvoj vrsti istraživanja i ankete, ali i nakon svega neupitna je činjenica – postoji “strah novinara od zakona o kleveti”. Nije više bitno ni koliko je strah raširen: je li on prisutan kod petine, trećine ili kod svakog drugog novinara. Nije bitno ni da li on “izuzetno utiče“, “veoma utiče“ ili “djelimično utiče“ na njihov rad. Čak ni to ko su ispitanici – novinari početnici, novinari s višegodišnjim iskustvom, ili njihovi urednici…
Ako je izvor straha sam zakon, kako se sugeriše i u pitanju ispitanicima, to može samo da znači jednu od ove tri mogućnosti: ili je zakon (pre)strog, pa sljedstveno tome i sudska praksa, ili ovi na koje se on odnosi, odnosno novinari koji su davali svoje odgovore o njemu – ne znaju o čemu govore. Preciznije, ne poznaju zakon ili su tek površno obaviješteni o njemu i o sudskoj praksi.
Ja sam zastupnik ove druge teze i tvrdim da većina novinara, mlađih pogotovo, ali i starijih, niti znaju, niti imaju od koga da uče. Sve što znaju, to su ili pročitali od drugih novinara koji su i sami nedovoljno obaviješteni i prenose tuđe izjave, ili su i sami nešto slično napisali (zato se u tim novinarskim izvještajima o sudskim postupcima govori kao da su krivični, spominju se “novčane kazne” i slične gluposti). O tome ne znaju ni njihovi urednici; niti znaju, niti žele da uče. Osim kad su optuženi i kad počnu da traže pomoć i savjete…
Ne moramo, naravno, svi znati sve zakone (iako svi moramo biti svjesni da nepoznavanje zakona nikog ne opravdava!). Novinari moraju. Najmanje u dva slučaja: ukoliko je u pitanju zakon koji na bilo koji način može uticati na njihov rad, kao što je zakon o zaštiti od klevete, i ukoliko pišu/govore o bilo kojoj temi a pozivaju se na neki zakon.
Danas su svi zakoni na internetu i svako može provjeriti na najjednostavniji način njihov sadržaj. Novinari pogotovo moraju i ne mogu se pozivati na izjave koje neće provjeriti. Nažalost, to ne čine, i, nažalost, često postaju objekt zloupotreba čak i službenih osoba. Njima najčešće manipuliraju političari koji su sveprisutni u medijima (još jedna potvrda upitnosti naslova kolumne, ali samo ako se ocjenjuje količina, a ne i kvalitet i kritičnost objavljenog!). Ali to čine i advokati, koji novinare koriste za vlastitu promociju i za odbranu klijenata izvan sudnice.
Zašto novinari pišu pod frustracijom i u strahu
Kad se pogledaju odgovori ispitanih novinara o “strahu od zakona od klevete“, moglo bi se pomisliti da većina bh. novinara kritike o političarima i politici pišu pod frustracijom. Većom ili manjom, ali ipak pod frustracijom.
Na osnovu ove ankete znamo koliko ih se plaši i osjećaju strah. U BiH ih ima gotovo 80%, ne računajući još i ove na koje taj strah “djelimično utiče” (12,56% ispitanika). Znači, čak četiri od pet novinara i novinarki osjećaju pravu frustraciju (na njih zakon o kleveti “izuzetno“ ili “veoma“ utiče!). Ako je taj podatak makar i približno tačan, zar to nije dovoljan razlog da se novinarska udruženja, redakcije i sami novinari ne upitaju – zašto se novinari plaše. U čemu je problem i kako se riješiti tog straha?
Već je navedeno da izvor straha nije, bar u BiH, sam zakon (zapravo, zakoni o zaštiti od klevete, budući da imamo tri – dva u entitetima i jedan u Brčko Distriktu, koji su u velikoj mjeri harmonizirani). Čak nije ni sudska praksa, iako se o tome može razgovarati i može se pronaći ne baš mali broj zabrinjavajućih primjera. Zakon nije jer je sačinjen na najboljim međunarodnim standardima i sadrži više elemenata koji podstiču pravo na slobodu izražavanja uz samo nekoliko principa koji to pravo ograničavaju.
Znaju li novinari da zakon sadrži mnogo više elemenata koji podstiču nego onih koji ograničavaju pravo na slobodu izražavanja? Moja osobna saznanja o tome su negativna. Ako treba dokazivati ovu tvrdnju, nudim samo nekoliko ključnih principa koje naš zakon sadrži.
Moguće i uvrijediti, šokirati i uznemiriti
Već u uvodnom dijelu (u RS-u član 1, a u FBiH 2.) u zakonu se ističe da “pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti (šokirati) ili uznemiriti”. Štite se, dakle, i sadržaj i forma i onda kad oni (sadržaj i forma) mogu “uvrijediti, ogorčiti (šokirati) ili uznemiriti“! Ovaj je princip sadržan u više presuda Evropskog suda (Presude u predmetima Handyside protiv UK, 1991., The Observer and Guardian protiv UK. 1992, Prager and Oberschlick protiv Austrije, 1995. godine) u kojima se ističe da je “ovo nužno zbog pluralizma, tolerancije i širokogrudnosti bez kojih nema demokratskog društva”.
Koliko god je bitan ovaj princip, još je važniji naredni koji je uspostavljen u sva tri zakona u BiH u odvojenom, narednom, članu. “Ovaj zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredbi u najvećoj mjeri obezbjeđuje princip slobode izražavanja”.
Da ništa više tako podsticajno za pravo na slobodu izražavanja nije uvršteno u zakon, već i ovo bi bilo od presudnog značaja. Ali, ima još… Prvo, kleveta je tako definisana da mora biti ispunjeno čak pet uvjeta da bi ona bila prihvaćena u sudskom postupku (postojanje/objavljivanje netačnih činjenica, identifikacija oštećenog, postojanje štete po fizičko ili pravno lice, prenošenje trećim licima – dakle, objavljivanje i, konačno, namjera ili nepažnja). Novinarima je omogućeno da zaštite svoje povjerljive izvore (ali ih to ne oslobađa odgovornosti ukoliko objave lažne informacije), da slobodno i bez odgovornosti objavljuju svoja mišljenja i, da skratimo, da budu oslobođeni odgovornosti čak i u slučaju objavljivanja netačnih podataka (u terminologiji zakona označeno pojmom – “činjenica“) ukoliko mogu dokazati dobronamjernost i profesionalno postupanje.
Upoznaj zakon, radi po kodeksu
Ovo posljednje – dobronamjernost i profesionalno postupanje po meni su ključni. Ukoliko taj uslov ispunjava, ni novinar, ni njegov urednik ili izdavač ne treba da brinu ako protiv njih i stigne tužba za klevetu. Od političara ili bilo kog drugog. Novinara može tužiti svako, ali spor može dobiti – samo ako su tuženi objavili klevetu ne postupajući ni dobronamjerno, ni profesionalno (dobronamjernost i profesionalnost se, naravno, moraju dokazati na sudu konkretnim postupanjem!).
Analizirajući sudske presude ustanovio sam da se sudovi sve češće pozivaju na presude Evropskog suda za ljudska prava i na kodekse za štampu i elektronske medije u BiH. I to je zaista dobar znak. Još kad bi se i novinari/urednici više oslanjali na kodekse, siguran sam da bi njihov odgovor bio negativan u sličnim anketama da li ih je “strah“ od zakona o zaštiti od klevete.
Novinari i urednici ne trebaju biti pravnici. I mogu raditi bez straha i bez frustracija. Ali moraju čitati (i) zakon(e) i bezuvjetno se oslanjati na etičke kodekse.