Prosvjedi ispred privatnih stanova i kuća predstavljaju pravno i etičko pitanje u kojem se sukobljavaju pravo na slobodu izražavanja i javnog okupljanja s pravom na poštovanje privatnog i obiteljskog života, doma i dostojanstva.
Bio sam u Splitu, u ulici u kojoj se nalazi kuća roditelja kolege Borisa Dežulovića, pred kojom je skupina ekstremista, koji se ponašaju kao najveći neprijatelji Hrvatske, naumila održati “miran prosvjed”, koji je bio sve samo ne miran, piše Hrvoje Zovko. Bio je to pokušaj pritiska, zastrašivanja i prijetnji zbog njegova ustavnog prava na slobodu izražavanja. Ono čemu sam svjedočio, promatrajući ponašanje tih ekstremista, koji su imali repertoar – red uvreda, red prijetnji, pa molitva, pa opet uvrede i prijetnje – civilizacijsko je dno. Pozivati se na domoljublje uz pokušaj maltretiranja dvoje starijih ljudi nije stav, nego ozbiljan simptom. Pa čak i da ondje živi naš kolega Dežulović, nedopustivo je dolaziti nekome pred kućni prag. Tko svoju pravdu traži pred tuđim kućnim pragom, nema ni časti ni obraza. Kakav je to mirni prosvjed s obiljem uvreda i prijetnji novinarima i policiji, uz poruke “bježat ćete vi iz Hrvatske”? Nije nevažno spomenuti ni to da ta skupina ekstremista već cijelo desetljeće vodi neometanu huškačku kampanju protiv tjednika Novosti.
Cijeli tekst možete pročitati na Večernji.hr