Zašto novinari ne mogu da dobiju informacije iz institucija? Zašto se istraživački novinari nazivaju stranim plaćenicima? Zašto im prijete i ucjenjuju ih? Previše je „zašto“ kada su u pitanju novinari u Bosni i Hercegovini.
Novinarka Nikolija Bjelica iz Trebinja, dopisnica DW, govori o začaranom krugu blokade informacija u javnim institucijama, uzaludnih preporuka ombudsmana i vrlo čudnoj zamjeni uloge novinara s PR-službom.
„Na naša pitanja oglušuju se u Gradskoj upravi, ali i u javnim ustanovama“, kaže Nikolija Bjelica i naglašava da su, nakon njihove žalbe, „ombudsmani donijeli preporuke za gradonačelnika i utvrdili da je kršen zakon o slobodnom pristupu informacijama“.
„Ali, on (gradonačelnik) je u svom odgovoru ombudsmanu naveo da nam ne odgovara zato što ne objavljujemo informacije u onom obliku u kojem su dostavljene, već ih, kako je rekao, izvlačimo iz konteksta. To, naravno, nije tačno. Tačno je da se ne bavimo PR-om onoga što radi vlast, već suprotno, pokušavamo da kritički sagledamo njihove poteze“, komentariše Bjelica.
Ona dodaje da kritički pristup nije dobrodošao, jer se, kako naglašava, u tom slučaju smatra da se u novinari zlonamjerni i da imaju lični animozitet protiv vlasti. „I nakon svega, ništa se nije promijenilo. Satisfakcija je stav ombudsmana da je vlast kršila zakon o pravu na informaciju, ali to nije dovoljno. Institucije uglavnom pružaju ono što im odgovara, a ne ono što novinare zanima. Ne znam da li je gore potpuno ignorisanje ili slanje uopštenih odgovora kako bi mogli da se opravdaju da su ispoštovali zakon“, zaključuje na kraju Bjelica.
Nikolija Bjelica: Kritički pristup nije dobrodošao
Simbioza medija i politike
Sličan stav ima i njena koleginica iz Mostara, Kristina Perić, novinarka i urednica portala Hercegovinainfo: „U BiH ćete informaciju lako dobiti kada treba promovisati neku akciju, neki ministar, donacija, kada se zapravo uredi za odnose s javnošću posluže medijima u sopstvene svrhe. Ali, ako ozbiljnije ’čačkate’ i istražujete, nailazite na zid. Sedmicama čekate odgovor – ili ga ne dobijete, ili dobijete polovičnu informaciju“.
Ona spominje i još jednu realnost – simbiozu medija i politike, ali i čestu osudu novinara: „Politika se u toj mjeri obahatila da ima ’svoje’ medije, koji služe kao stranački bilteni. Međutim, iz ličnog iskustva mogu reći da su sve muke oko dobijanja informacija manje od razočaranja koje osjetiš kad istražiš i napišeš dobar prilog, a svi oni koji bi trebalo da reaguju – ’spavaju’, dok se novinar dovodi u kontekst nečijeg plaćenika“, kaže Perić.
Ipak, postoje i svijetli primjeri, gdje su javne institucije na raspolaganju novinarima i javnosti, poput ureda za odnose s javnošću Tužilaštva BiH, Vlade Hercegovačko-neretvanske županije, Zavoda za javno zdravstvo Federacije BiH, a vrlo često su telefonski novinarima dostupni brojni ministri, predsjednici vlada itd.“
Kristina Perić: Politika se u toj mjeri obahatila da ima ’svoje’ medije
Istraživački novinar – „strani plaćenik i agent“
Ali, nedostupnost informacija, pritisci, diskreditacija, prijetnje – realnost su novinara-istraživača. To su na svojoj koži iskusili i novinarka portala Fokus.ba Semira Degirmendžić, nakon otkrića velike afere ’Respiratori’ o netransparentnom trošenju javnog novca prilikom nabavke respiratora, kao i novinar Muhamed Kovačević koji istražuje teme o ratnim zločinima i kriminalu u sarajevskoj opštini Ilidža.
„Neuređeno društvo u BiH, za koje vole da kažu da je ’u tranziciji ka EU standardima’, u suštini je paradoksalno društvo. U takvom društvenom miljeu, vrlo je nezahvalno biti istraživački novinar, jer to znači da morate svakodnevno da se susrećete s kompleksnim problemima, na koje uglavnom nemate uticaj, a koji vas direktno ometaju u izvršenju radnih zadataka“, kaže novinar Muhamed Kovačević za DW, kojem su nedavno upućene prijetnje ubistvom.
On govori o fenomenu u savremenom novinarstvu, ali i obezvrijeđenosti istraživačkog novinarstva: „Svjedoci smo da danas svako ko je u stanju da napravi internet-portal ili blog, sebe naziva istraživačkim novinarom i to je postalo atrakcija. Pri tom se zaboravlja suština, da istraživački novinar mora javnosti da predstavi priču zasnovanu isključivo na istinitim dokazima, koji potvrđuju konstrukciju priče, zasnovanu na žurnalističkoj metodologiji i kodeksima“, objašnjava Kovačević.
Kao i njegove kolegice, i on spominje „targetiranje“ novinara kao „stranih plaćenika“ ili „agenata“ stranih obavještajnih službi: „Bukvalno, pitanje je dana kada će neko od istraživačkih novinara biti likvidiran od strane nekoga kome se ne sviđa ono što je objavio“, njegov je dramatičan zaključak.
Muhamed Kovačević: Vrlo je nezahvalno biti istraživački novinar u BiH
„Na udaru bahatih političara“
Politička analitičarka Ivana Marić za DW kaže da se većina građana pretvorila u podanike i poslušnike vladajućih struktura, a da su mediji, a posebno nezavisni mediji, prvi na udaru bahatih političara.
„Građani čitaju ono što mediji pišu i prema tome stvaraju svoje stavove o političarima i njihovom (ne)radu. Zato je razumljivo što se najveća borba političara vodi oko kontrole nad javnim medijima i pokušaja pridobijanja ili kupovine privatnih medija. Zbog izostanka reakcije opozicije i građana, političari sebi mogu da dozvole luksuz bahatog odnosa prema medijima, da im ne dostavljaju tražene informacije ignorišući njihovu zakonsku obavezu“, komentariše Marić za DW.
Ona podsjeća da su zahvaljujući hrabrosti novinara i medija građani saznali za mnoge afere i kriminal političara, te da je krajnje vreme za reakciju građana.
Javna informacija kao privatno vlasništvo
Generalna sekretarka Udruženja BH novinari, Borka Rudić, potvrdila je da je pristup javnim informacijama u BiH uvek bio problem, posebno u vremenu pandemije koronavirusa i bez obzira što oko 18 godina postoji savremeni evropski Zakon o slobodnom pristupu informacijama.
„Javni zvaničnici ponašaju se kao da su te informacije njihovo privatno vlasništvo, a ne javno dobro svih građana i kao da ne postoji njihova zakonska obaveza informisanja javnosti. Institucije i pojedinci su naročito zatvoreni kada novinari postavljaju kritička pitanja o trošenju novca i obavljanju javnih funkcija, o nabavkama, zapošljavanjima, platama, raspodjeli budžetskog novca, itd. U periodu pandemije Covida 19 taj problem je izraženiji“, kaže Rudić za DW.
Recimo, čak 83 odsto od 102 novinara koji su učestvovali u anketi Udruženja izjavilo je da krizni štabovi nisu omogućili pristup iscrpnim informacijama o koronavirusu, te samim tim da su uskratili i građanima važne informacije.
Slab otpor novinara
Ali, sociolog, prof. dr Slavo Kukić, podsjeća da nisu političari drukčiji ni drugdje: „Svuda u svijetu oni bi najradije da svi novinari djeluju po principu PR službi. Razlike među zemljama su u drugom detalju – u različitim ambijentima u kojima novinarske zajednice djeluju“, ocjenjuje profesor Kukić.
Prema njegovom mišljenju, bh. novinare se svakodnevno pokušava uvući u etničke matrice gdje bi, dodaje, izvještavali afirmativno za „svoju“ etnopolitičku kastu ili, u suprotnom, bili proglašavani za izdajnike.
„Otpor tome nije u mjeri koja je nužna za promjenu ambijenta, a razlog je u činjenici da znatan broj novinara i sam prihvata da bude deo fabrikovane borbe za nacionalni opstanak ’svojih’ etnija“, zaključuje profesor Kukić.